U nekom od leksikona stranih riječi naći ćete sljedeću odrednicu i njeno objašnjenje ˗ inkvizicija: institut tokom srednjeg vijeka, čiji je zadatak da isljeđuje, sudi i kažnjava one koje je Crkva smatrala jereticima; okrutno, surovo mučenje/zlostavljanje jeretika…
Godina je 2021, a nedavno smo svjedočili uskrsnuću inkvizicije. Dakle, ako ste vjerovali da je srednji vijek daleka prošlost, grdno ste se prevarili. Nakon priloga novinarke Mirke Dević, emitovanog na Gradskoj televiziji, vaskolika svetosavska javnost digla se na bunu. Za Šenou bi to bila seljačka buna, ali za nas je samo još jedna u nizu manipulacija kakvima su tradicionalno skloni kobajagi vjernici Crkve Srbije.
Nije Mirka Dević završila na vatrom upaljenoj lomači, ali medijske lomače svetosavskih kerbera su gorjele danima nakon emitovanog priloga. Mada, danas bi na lomači velikosrpskih inkvizitora završio i sam Isus, jer, i on je za Crkvu Srbije jeretik, budući da su njegova učenja u dubokom sukobu s činjenjem ove parareligijske organizacije.
Ne mogu da ne pomislim na Fjodorovog Velikog Inkvizitora. U tom ključnom segmentu Karamazovih Hrist se pojavljuje u Sevilji, a Veliki Inkvizitor ga hapsi i osuđuje na smrt. Crkva je oduvijek bila daleko od Jevanđelja, a Crkva Srbije nikada s Jevanđeljem nije imala ništa. Da je u pitanju crkva, a ne organizovana politička grupacija, Crkva Srbije bi sama iz svojih redova izopštila ubice, pljačkaše, pedofile i razbojnike.
Da je u pitanju crkva, a ne paravjerska organizacija, Crkva Srbije ne bi nikada dozvolila da ubice, pljačkaši, pedofili i razbojnici budu vladike, branitelji svetinja, tzv. zavjetnici i slično. Umjesto svega toga ova institucija je svojim činjenjem pozvala na linč jedne novinarke. Takozvani vjernici takozvane crkve danima su govorom mržnje kontaminirali javni prostor. Niko od njih nije niti pokušao osporiti činjenice iznesene u prilogu.
Za govor mržnje su optuživali oni koji za drugi govor i ne znaju. Oni koji bi ostali bez glasa kada bi im neko uskratio govor mržnje. Svi ti i takvi su targetirali novinarku koja je u svom novinarskom prilogu iznijela gole činjenice. Niko od hajkača nije ni pokušao demantovati sadržaj priloga. Niko nije ni pokušao osporiti istinu. Od plaćenika na društvenim mrežama pa do ministara u aktuelnoj vladi, svi su učestvovali u crtanju mete novinarki Mirki Dević. Ako je grijeh saopštiti istinu, onda je Mirka Dević grešna. Ako je govor mržnje govor činjenica, onda to jeste bio govor mržnje. One iskonske, najčistije mržnje. Međutim, nije sve do aktuelne vlasti.
Nacionalističke fabrike mržnje godinama unazad zagađuju crnogorski javni prostor, i nikada niko od njih nije pozvan na odgovornost. Razni portali kreirani u Srbiji, a s prebivalištem u Crnoj Gori, godinama unazad siju mržnju, i nikada niko od njih nije pozvan na odgovornost. Ipak je moglo i moralo drugačije.
Da jeste, danas se ne bismo davili u živom blatu Srpskog sveta. Danas Mirka Dević ne bi bila izložena javnom linču. Ali, u zemlji u kojoj se kreator nacističkog portala nalazi na čelu Univerziteta, sasvim je prirodno da na čelu novinarke osvane meta. Mirka Dević nije novinarka provladinog biltena čiji su novinari zaštićeni poput sumatranskog tigra, a bivaju žrtve i onda kada oni tuku.
Ako vas je strah lomače, onda zaboravite na novinarsku etiku. Zaboravite na istinu. A ukoliko se pak ne plašite lomače, onda inkvizitore uputite na Jozefa Čapeka koji kaže da nema zlih istina, ali ima zlih stvarnosti. A oni su jedna od tih i takvih stvarnosti.
