Kako navode u zajedničkom saopštenju, i ova godišnjicu dočekana jebez ponovnog otvaranja krivične istrage, bez spomenika i bez dana sjećanja na žrtve.
Skupu su prisustvovali sin stradalog Osmana Bajrovića, Alen Bajrović, kao i predstavnici Vlade i to predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegov savjetnik Đorđe Radulović, ministar pravde Marko Kovač, ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović, potpredsjednik Vlade za regionalni razvoj i ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović (predsjednik Bošnjačke stranke), državni sekretar u Ministarstvu unutrašnjih poslova Mersudin Gredić, v.d. načelnik Centra bezbjednosti u Herceg Novom Slobodan Đokić, i državni sekretar u Ministarstvu odbrane Krsto Perović.
Osim ministra Ibrahimovića, skupu se nijesu obratili drugi zvaničnici Vlade.
Među pedesetak učesnika skupa bili su i ambasador Bosne i Hercegovine u Crnoj Gori, Branimir Jukić, predstavnici Islamske zajednice, Bošnjačkog vijeća, UNDP-a u Crnoj Gori, političkih partija (URA, SDP, SD, Bošnjačka stranka, Liberalna partija), nevladinih organizacija, aktivisti i građani i građanke Herceg Novog.
“Godinama se zalažemo za krivičnu pravdu, za spomenik za žrtve, Dan sjećanja i izvinjenje crnogorske policije. To izvinjenje smo doživjeli prošle godine. Drugo nismo. Sve to radimo da se ništa slično ne bi ponovilo – a neće se ponoviti samo ako vlasti svojim djelovanjem odluče da se to ne ponovi. Onda kada s riječi pređu na djela – kada naprave spomenik, proglase dan sjećanja i učine dodatne napore da se ovaj zločin kazni,” Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorka HRA.
Podsjetila je i na one koji su prisustvovali memorijalnim okupljanjima i čuvali sjećanje na žrtve ovog zločina, a koji su u međuvremenu preminuli – Zoricu Jovetić, Blaža Krivokapića, Mirsada Kurgaša, Slobodana Pejovića, Radomira Prelevića i Rifata Rastodera.
“Ja sam Alen Bajrović, sin Osma Bajrovića, kojeg je policija Crne Gore tačnije CB Herceg Novi ispred kojeg se mi sada nalazimo, zarobila u našoj porodičnoj kući u Bjeloj i nasilno ga istrgla iz našeg zagrljaja, moga i sestrinog, i dovela u ovo stratište, u “logor” koji se nalazi ispred nas. Nakon toga mi više ništa nismo saznali. Ja smatram da je ovo logor mog oca, da je to stratište u kojem je on najvjerovatnije i završio. Ja postavljam pitanje institucijama Crne Gore šta je uradila sa mojim ocem, gdje ga je ubila i kako je on ubijen", kazao je Alen Bajrović, sin stradalog Osmana Bajrovića.
Traži od nadležnih institucija da sprovedu pravilnu istragu, pravičnu istragu i da nalogodavce privedu pravdi, izvršioce i sve one koji su sudjelovali u ovom ratnom zločinu koji se desio na teritoriji države Crne Gore.
“Moram izraziti ogorčenost na institucije koje nisu dale ni djelić energije kako bi se ovaj zločin rasvijetlio. Ja još uvijek nijesam našao posmrtne ostatke svoga oca, pa ćemo zato ove godine, kao i prošle, položiti vijenac na zgradu CB, zato što ja smatram da je to jedini nadgrobni spomenik moga oca”, kazao je on.
0Nezvanična, građanska, Crna Gora, već 19 godina, svake godine odaje počast žrtvama ovog ratnog zločina, a ovo je 14. memorijalni skup pred zgradom policije u Herceg Novom, odakle je najveći broj nezakonito uhapšenih civila iz Bosne i Hercegovine izručen vojsci Srpske Republike. I ove godine ne dopuštamo da se žrtve ovog ratnog zločina zaborave, zahtijevamo utvrđivanje krivične odgovornosti i dostojan memorijal za žrtve.
Podsjećaju da je crnogorska policija u maju 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 civila starosti od 18 do 66 godina, koji su u Crnu Goru izbjegli od rata koji je već buktao u Bosni i Hercegovini, i da ih je kao taoce predala vojsci bosanskih Srba pod vođstvom Radovana Karadžića i Ratka Mladića da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika.
O ovoj činjenici, kažu, svjedoče pisana dokumenta i pravosnažna presuda krivičnog suda. Svi izručeni iz Herceg-Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni, dok je druga grupa 25. maja 1992. upućena u koncentracioni logor u Foču (KPD), i od njih je samo nekolicina preživjela. Još uvijek nisu pronađena tijela svih žrtava deportovanih iz Herceg-Novog 27. maja 1992. godine, niti se pouzdano zna mjesto na kome su stradali. U policijskoj akciji je uhapšeno i deportovano i najmanje 33 civila srpske nacionalnosti radi prinudne mobilizacije u vojsku tadašnje Srpske Republike. Nema podataka da je neko od njih stradao.
“Žrtve ovog zločina su nesporne, Crna Gora je njihovim porodicama posle četvorogodišnjeg suđenja na osnovu poravnanja platila naknadu štete zbog nezakonitog djelovanja crnogorske policije koje je dovelo do smrtnih posljedica i najteže torture preživjelih. Da su nezakonito uhapšeni i izručeni kao taoci utvrđeno je i pravosnažnom krivičnom presudom u Crnoj Gori, kao i presudom Haškog tribunala u predmetu protiv Milorada Krnojelca, upravnika logora u Foči. Međutim, sud u Crnoj Gori nije kaznio ovaj zločin. Očekuje se odluka Evropskog suda za ljudska prava u sporu sa Crnom Gorom koji je u ime grupe majki, ćerki i sestara stradalih žrtava pokrenula izvršna direktorica HRA, Tea Gorjanc Prelević, zato što država nije poštovala ljudsko pravo na život i zabranu mučenja, jer nije obezbijedila djelotvornu istragu i adekvatno krivično gonjenje", navodi se u zajedničkom saopštenju pomenutih NVO.
