Prije godinu, kada je Svjetska zdravstvena organizacija objavila izvještaj koji pokazuje da je Kina suzbila izuzetno zarazni virus u gradu od 11 miliona ljudi, epidemiolog Majkl Bejker pretpostavio je da će međunarodno tijelo savjetovati ostatak svijeta da slijedi primjer Kine.
Kada se na njegovo zaprepašćenje to nije desilo, odlučio je da Novi Zeland (koji ima pet miliona stanovnika) treba da krene svojim putem i počeo je da lobira u vladi da sprovodi strategiju eliminacije.
Neke neočekivane saveznike pronašao je u novozelandskim milijarderima koji su, čuvši šta predlaže, telefonirali i ministrima u vladi. Već 23. marta Novi Zeland je zatvoren, a sedam nedjelja kasnije njegovi građani su živjeli u zemlji bez virusa.
Bejker, koji procjenjuje da je taj potez spasio oko 8.000 života, kasnije je milijardere pitao zašto su ga podržali: „Rekli su: 'Nijesmo se prljavo obogatili time što nijesmo bili dobri u procjeni i upravljanju rizikom'. Oni su to radili na duge staze“.
U posljednje vrijeme Bejker pokušava da ubijedi druge zemlje da još nije kasno da pređu na strategiju eliminacije i da će im dugoročno biti bolje – čak i sada kada se vakcine uvode, pa čak i ako je, kao što i većina naučnici smatra, Covid-19 na putu da postane endemski (što znači da će još dugo kružiti kroz svjetsku populaciju).
Strategije eliminacije
Procjenjuje da oko četvrtine svjetske populacije sada živi pod strategijama eliminacije i taj broj može porasti. Evropa razmatra „no-Covid“ politiku, dok je Džon N'Kengasong, koji je na čelu afričkih Centara za kontrolu i prevenciju bolesti, favorizuje i za taj kontinent, iako zna da je ambiciozna.
Ostatak svijeta sprovodi strategiju ublažavanja i suzbijanja prema kojoj ćemo morati da živimo sa Covid-19 i zato moramo naučiti da njime upravljamo, ciljajući na imunitet stada najbezbolnijim mogućim putem.
Simbol ovog pristupa je glavni švedski epidemiolog Anders Tegnel, koji mi je prošle sedmice rekao da je eliminacija veliki san za većinu svijeta, jer čak i kad bi neka zemlja to uspjela jednom postići, bilo bi nemoguće spriječiti ponovna uvođenja bez održavanje skupog i potencijalno restriktivnog sistema nadzora.
Ako strategija ne uspije, zemlja bi se ionako morala vratiti na suzbijanje, ali stanovništvo bi platilo mnogo veću cijenu. I on je u tome na duge staze, kaže; „Održivost“ je njegova lozinka. Tako opravdava postepeno pooštravanje ograničenja u svojoj zemlji, od vrlo opuštenog početka.
I tako je svijet rascjepkan na dva dijela, pri čemu svaki blok funkcioniše u skladu sa različitim skupom pretpostavki, u svojevrsnoj reprizi javnog zdravstva hladnog rata.
Jedan blok pretpostavlja da Covid-19 može biti eliminisan, drugi da ne može. Ovaj drugi misli da prvi juri nemoguću utopiju. Prvi misli da bi se utopija mogla postići samo kad bi se svi okupili.
Pretpostavke
Epidemiolozi u svoje modele ugrađuju pretpostavke tamo gdje postoji neizvjesnost – gdje im nedostaju podaci. Pretpostavke koje se prave kada se pojavi nova bolest izvučene su iz iskustva sa drugim bolestima. Moraju to da budu..
Prije pojave Covid-19, većina svjetskih planova odgovora na pandemiju bazirala se na gripu, jer je grip izazvao većinu pandemija u istoriji.
Grip se brzo širi populacijom, jer zaražena osoba može da zarazi druge prije nego što se pojave simptomi i zato što bolest ima kratak serijski interval (vrijeme između uzastopnih slučajeva) od tri dana. Iz ovih razloga, konsenzus je da se grip ne može eliminisati; njime se mora upravljati.
Koronavirusi se ponašaju drugačije. Do 2020. godine epidemiolozi su mogli reći da ih je moguće eliminisati. To je bilo iskustvo 2003. sa teškim akutnim respiratornim sindromom (Sars), koji je uzrokovan virusom usko povezanim sa onim koji izaziva Covid-19, kao i sa bliskoistočnim respiratornim sindromom (Mers), čiji su napadi lokalno sadržani od 2012. Ali Covid-19 je prava nepoznanica, u vezi sa kojom je sve moguće.
Ako vlade ne smatraju eliminaciju mogućom, onda ona to nije, ali ako to učine, možda na kraju slučajno eliminišu neke druge bolesti.
Zarazniji je od sarsa, mersa i gripa, što znači da svaka zaražena osoba zarazi veći broj drugih ljudi, ali se širi sporije od gripa, imajući serijski interval otprilike dvostruko duži.
Takođe ima mnogo duži period inkubacije, ali nije jasno u kojoj mjeri predimptomatski – ili u tom smislu asimptomatski – prenos pokreće njegovo širenje. Procenat slučajeva Covid-19 koji su asimptomatski – nekada se smatralo da je velika većina – revidiran je na oko 20%.
I smrtonosnost je bitna, jer ona određuje koliko smo napora spremni da uložimo u obuzdavanje. Čini se da je Covid-19 za sada manje smrtonosan od Sarsa, Mersa i "španskog" gripa iz 1918. godine, ali smrtonosniji od sezonskog gripa.
Pojava novih varijanti mijenja ovu sliku, kao i poboljšanja u njezi pacijenta. I naravno, za razliku od Sarsa i Mersa, Covid-19 se proširio globalno. Možemo li ga zaista zauzdati?
Prethodna iskustva nijesu od velike pomoći. SZO ima pripremljene planove eliminacije za brojne bolesti, uključujući ospice, koje su daleko zaraznije od Covid-19, ali manje smrtonosne.
Zahvaljujući tom planu, godišnji broj umrlih od morbila – koje uglavnom pogađaju malu djecu – smanjio se za više od 70% od 2000. godine i sada iznosi oko 140 000. Neizvjesnost u vezi vakcina se u posljednje vrijeme smanjuje.
SZO nema plan eliminacije za Covid-19, ali neke zemlje su ga iznijele, dok neke druge skoro da ga imaju. Takođe nema plana eliminacije sezonskog gripa, koji ubije oko 650.000 globalno svake godine, ali grip je ove godine bio gotovo eliminisan – kao nusprodukt napora da se zaustavi Covid-19.
Neizvjesnost
Mnogo neizvjesnosti ostaje u pogledu Covid-19, ne samo oko kapaciteta vakcina da zaustave njegovo širenje. Neke stvari su, međutim, postale bolno jasne.
Prvo, eliminacija je mnogo lakša na početku (čak i Bejker priznaje da je zamor sada smanjio šanse za uspjeh), a mnoga od onih mjesta na kojima se na nju odmah fokusiralo učinila su to dok još nijesu znala gotovo ništa o bolesti.
Drugo, svaka zemlja koja uspije da eliminiše Covid-19 moraće da se čuva od ponovnog unosa, kao što je slučaj sa ospicama, rubeolom i dječijom paralizom.
Treće, zemlje koje ne teže eliminaciji stoga predstavljaju rizik za zemlje koje to čine.
I četvrto i najvažnije, ako vlade ne smatraju eliminaciju mogućom, onda ona to nije (ali ako to učine, možda na kraju slučajno eliminišu neke druge bolesti). U tom smislu to je zaista samoispunjavajuće proročanstvo.
Tegnel i Bejker su saglasni da još neko vrijeme – možda decenijama – nećemo znati koji je pristup bio ispravan, zbog potrebe procjene socijalnog, javnog zdravlja i ekonomskog uticaja svakog od njih. To je istina. Ali važnije je to što veći dio svijeta na početku nije uspio ni da razmisli o eliminaciji.
Često se govori da uvijek reagujemo na posljednju pandemiju, a najnovija, grip H1N1 iz 2009. godine, bila je relativno blaga. Pozivi na eliminaciju tada bi se sigurno smatrali zamahom.
U prosjeku, tokom proteklih 500 godina čovječanstvo je videlo tri pandemije u svakom vijeku. Možda će sljedeća biti blaga, možda neće.
Budući da nikako ne možemo znati dok se to ne dogodi, možemo li se barem usaglasiti da eliminacija treba da bude na dnevnom redu sljedeći put?
Laura Spini je autorka naučnih članaka, a njena najnovija knjiga je „Blijedi Jahač: Španski grip 1918. i kako je promijenio svijet“
