Krajem 20. vijeka pa sve do danas, crnogorsku kulturnu baštinu zadesio je devastatorski talas čiji je cilj, bio i ostao, da nastavi kontinuitet prekrajanja nacionalne kulturne baštine.
Brojni primjeri devastacija zabilježeni su u periodu od kada je crkva, uslovno rečeno, postala „živ organizam“ i počela kulturna dobra „prilagođavati“ svojim potrebama.
Sve te “potrebe”, uglavnom su izvedene na štetu istorijskog, kulturnog, kulturološkog značaja samog kulturnog dobra, ujedno i „prekrajanja“ autentičnih elemenata u nešto što se ne može uskladiti u istorijske tokove, socijalne i druge prilike koje su bile prisutne u Crnoj Gori u vrijeme nastanka tih kulturnih dobara.
Jedan od drastičnih primjera tih devastacija dešavao se u Manastiru Svete Trojice u Pljevljima. Odavno se upozorava da radovi na zakonom zaštićenim vjerskim objektima SPC bez stručnog udjela institucija zaštite imaju za posljedicu narušavanje njihove izvornosti. Negativne posljedice odnose se ne samo na arhitekturu, već i na živopis, ikonostase. Ali uzalud. SPC nastavlja da radi po svome, „prilagođavajući“ crnogorska kulturna dobra svojim potrebama. To što su zakonom zaštićena nije u njihovoj graditeljskoj agendi.
Već smo pisali da su se dosjetili da probiju kumin na licu freske Sv. Luke u crkvi Manastira Sv. Trojice. Mogli su se i ovdje vidjeti pokušaji da se postave električne instalacije ali je očigledno neki “genije” odlučio da je jeftinije grijanje na drva. I nekako stvara “dobru” radnu atmosferu prigodnu starim freskama i duhu tradicije.
Koliki je stepen nebrige prema crnogorskoj kulturnoj baštini koju su zatekli ilustrovaćemo fotografijama iz Manastira Svete Trojice u Pljevljima gdje možete vidjeti gomilu proizvoljnih „elektroinstalacionih“ rješenja, katastrofalno stanježivopisa, nebrigu i zapuštenost oltarskog dijela crkve u manastiru, a vrhunac svega je proizvoljan odnos i neadekvatne „ugradnje“ grobnihploča koje su se nalazile oko manastira.
Za nebrojeno puta ponovljenu konstataciju da se oko ovih radova na zakonom zaštićenim crnogorskim kulturnim dobrima moraju pitati službe zadužene za njihovo čuvanje dovoljno ilustrativno dokazuju ove fotografije.
Ali nakon svih ovih radova izgleda da su SPC s jedna a državne službe i organi zaduženi za brigu o staranju nad kulturnim dobrima bili na suprotnim stranama. SPC da razgrađuje i devastira, a nadležne službe i organi da ne rade ništa po tom pitanju.
Tako smo izgleda došli u situaciju da opet “otkrivamo toplu vodu” i nanovo dokazujemo da Crna Gora ima pravo da zaštiti svoje kulturno i duhovno nasljeđe od neimarskih zahvata SPC, uprkos svim njihovim širiteljima svetosavske magle iz sadašnje vlasti, crkvenim glasnogovornicima i njima naklonjenim medijima.
