Portal Analitika
  • Politika
  • Društvo
  • Abiznis
  • Sport
  • Kolaž
  • Region / Svijet
  • Kultura
  • Kolumne
  • Nauka / Tehnologija
  • Savremena karijatida
  • Ostalo
Literatura

Istorija pretočena u poeziju

Guvernadur Jovan Radonjić

Kroz tri pjesme posvećene četvorici guvernadura Radonjić, sa približno 1.000 stihova napisanih, autor nastoji da prezentuje bogatu i malo poznatu istoriju, pozivajući čitaoce da zarone u dubine vremena. Danas vam donosimo pjesmu o Jovanu Radonjiću

Guvernadur Jovan Radonjić Foto: Privatna arhiva
Zoran Radonjić
Zoran RadonjićAutor
Portal AnalitikaIzvor

Sa dalekog ruskog dvora
Zakukala crna tica,
Pa počasti velje sprema
Od Rusije sve carica.

Da velikog vojskovođu
Na potonje prati pute,
Da Stanislav barjak nosi
U nebeske bitke ljute.

Sahraniše gorskog vuka
U Nevskoga bjelom dvoru
Uz Stanovu zadnju želju
Da Bog čuva Crnu Goru.

A u domu Radonjića
Na ognjištu od kamena,
Slobode se žar još čuva
Sveta iskra od plamena.

Pokoljenja nova stižu
Da povijest istu pišu,
Prađedova slavu nose
Svom tirjanstvu da prkose.

Na Stanovo mjesto dođe
Najstariji sin iz doma,
U Vukala ruke jake
Sablja puca ka’ od groma.

Istorija pretočena u poeziju: Kotoranin stihovima ovjekovječio guvernadure iz kuće Radonjić
7
Istorija pretočena u poeziju: Kotoranin stihovima…
16.12.2023 09:15

Al’ ga brzo vrag odnese
Kad mirio je nahije,
Predstavi se mlad on Bogu
Nek mu dušu pomen grije.

Tad istočni vjetar zavi
I o caru glas nanese,
„Stigao je Šćepan Mali!”
Po zemlji se svuđ pronese.

Poštova ga Crna Gora
Ka ijedn’a njena sina,
Pripitomi vuke gorske
Sa lovćenskih visina.

On ukide „dug od krvi”
Crnogorčev zakon prvi,
Dobi krila pa poleti
I na sveto mjesto sleti.

Tu u njedra od nahija
Crnogorskoga naroda,
Đe stoluju od vajkada
Vitezovi slavnog roda!

Ali nije znao jedno
Kad se složno brani Gora,
Od đetića pa do cara
U bitku se ići mora.


Tu izdade zemlju slavnu
I ponosni narod gordi,
Kad se skloni u planine
Od manitih silnih hordi.

Iz tri pravca stizale su
Silne vojske otomanske,
Od Nikšića, Podgorice
I Crmnice slobodarske.

Žele zgazit Crnu Goru
I dočekat novu zoru,
U kojoj se Lovćen klanja
Dok mu oblak sunce sklanja.

N’ojunačko mlado momče
Od Radonjić stare kuće,
Pred narodom dočeka’ je
Silnu vojsku u svanuće.

Jer đe sablje kolo vode
Radonjića ime stoji,
U prvijem redovima
Slavno mjesto im pristoji!

Dvadeset mu ljeta bilo
Ne boji se mlad umrijet,
Život dati za slobodu
Nikad nije bio grijeh.

Pa sa sabljom u rukama
A na krila od predaka,
Leti Jovan po Poljana
Pod počasti od barjaka.

Neka vide Crnogorci
Da krv nije voda sama,
Ka’ da Stanov duh tu bdije
Nad junakom sa Poljana.

Za zasluge što ih steče
Protiv ognja koja plamti,
Diplomom se zakitio
Da ga Crna Gora pamti!

U Diplomi nota stoji
Odlučeno je na zboru,
Neka mirsku i duhovnu
Jovan vodi Crnu Goru.

U toj kući od vajkada
Učenih je bilo ljudi,
Katerina Radonjića
Sa lapisom svijet budi.

A Jovanu dosta bilo
Pred silama spuštat glavu,
Pa na dvore ćesarove
Konvencijom ubra slavu.

Jer nijedan prije njega
Ne napisa takvu knjigu,
Da zamisli dvor u Beču
I Turcima zada brigu.

A iz tvrda Skadra grada
Mahmut-paša Lovćen gleda
Taj Pijemont crnogorstva
Snom mirnijem spit mu ne da.

Vjekovima prije njega
Stizale su mnoge vojske,
Al' sloboda osta živjet
U vrleti te herojske.

Ti kameni sinji vali
Što se dižu iznad mora
Ostadoše pusta želja
Silnog grada sa Bosfora.

Mahmut-paša Bušatlija
Obećava u svom b'jesu
Da će slavu Muhameda
Crnogorci da pronesu.

Pa sa brda Taraboša
Plotunima nebo para,
Šalje glase put Lovćena
Đe je Crna Gora stara.

Željan boja, željan slave,
Sitnu knjigu perom piše,
Il' da harač svi mu plate
Il' ih neće biti više!

A na zboru u nahije
Sastaše se mrki vuci,
Pogleduju jedni druge
Nađoše se svi na muci.

Crmničani i Lješnani,
Na udaru stoje prvi,
Položiće puške svoje
Da izbjegnu lokve krvi.

Dok Riječko malo selo
Dom velikih vojskovođa,
Jovanu je poručilo:
„U korice nije rđa!

No dok sablje sjaje naše
Ceklinjani bit’ će s tobom,
Kunemo se časnim krstom!
Kunemo se milim Bogom!”

A na Lovćen u Njeguše
Vijećaju Katunjani,
Da l’ da mrak im padne velji
Il’da svjetlost zoru hrani.

Tu se diže Jovan Stanov
Krenu silnim koracima,
Ka’ da soko krila širi
Pa govori junacima:

„Ođe ima vitezova
Kakvih nema rod slovenski,
Ka’da nose dar Aresov
Što krasiše duh helenski.

Al’bez vatre svih nahija
Ovaj boj se dobit neće,
Te se mora spasit ljudstvo
Dok se vrti kolo sreće.

U vrleti iznad gora
Nek me prati trista duša,
Da pod sjajem od mjeseca
Zvek handžara slavu kuša.

A dvorove đe sam rođen
Zapalit ću, sve nek’ gori,
Neka pjesma od plamena
Lovćenom se gordim ori!”

O Jovane Radonjiću
Dostojan si oca svoga,
Ponosno te Stano gleda
Sa prestola nebeskoga.


A vladika Petar Prvi
Među svojom pastvom nije,
No Petrović Ivan tu je
Čast da čuva familije.

Da Jovanu pomoć bude
Da mu bude desna ruka,
Jer je Crnu Goru malu
Pritisnula strašna muka.

Stiže paša na Cetinje
Pali kule i svetinje,
Pa garište čuva tajne
Crnogorske zemlje slavne.

Pred manastir šator diže
Taj mu plamen dušu grije,
I radostan mapu gleda
Otomanske imperije.

No nenadni aber stiže
Iz njeguških tvrdih sela,
Jedan odred kleknut neće
Ratnička je krv uzvrela.

Te govore Mahmut-paši:
„Sa vojskom je u planine
Radonjića mlado momče,
Jovan Stanov mu je ime.


Iz junačke kuće stiže
Đe đetića sablja krasi
Crnogorstvo im je luča
Vjekovima se ne gasi.

On udara svake noći
Pod sv’jetlima od mjeseca
Brani svoju domovinu,
Brani svoga prvog sveca.”

Tu ljutito paša čeka
Ko će glavu da mu skine
Ko je silni harambaša
Čije će se slavit ime.

Ali krši od Lovćena
Sačuvaše Crnu Goru
Pa zastava pravoslavlja
Na spaljenom blista dvoru.

Iz pepela vuci dižu
Stare knjige i zavjete,
Kojim crkve crnogorske
Ime sina Božjeg svete.

A kada je Petar Prvi
Na crkvene doš’a dvore
Žali Jova i Ivana
Žali nji’ne ratne boje.


Radonjić je oganj živi
Pred nikim se ne usteže,
Pa ljutito progovara
Dok kanđelo Petar žeže:

„Ne može se, naš vladiko,
Iz daljine zemlja branit,
Nit’ se može duša ođe
Sa tamjanom samo hranit.

Krst nositi, suđeno je,
Al’ će sablja sveštat pute,
Il’ će naše crnogorstvo
Otomanske ljubit skute!”

Pa ljutito momče pođe
Put Njeguša i put kuće,
Da obnovi dvore svoje
Iznad gumna, u svanuće.

I da mnoge zore čeka
Đe najljepše sunce grije,
Đe se viju sokolovi
Iznad četiri nahije.

Deset ljeta već je prošlo
Od napada Mahmut-paše,
A krvnik se opet sprema,
Barjacima svojim maše.


Pa Jovanu knjigu piše
Da će brda pokoriti,
Sve nahije crnogorske
Do temelja popaliti:

„Platićeš mi harambašo
Za nečinstva još od prije,
Predugo ti sunce ovo
Podlovćensku dušu grije.

Zapamtićeš ime moje
Alaha mi sa nebesa,
Ugasiću crnogorstvo
Znaj to ti je moja besa!”

A vuk gorski sa Njeguša
Podigao vojsku svoju,
Knjigu piše Skadru gradu
A spreman je lećet boju:

„I još dok sam momak bio
Tražio sam zlico tebe,
Da megdana podijelim
Da te sretnem naspram sebe!

Platićeš mi sve zločine
Za nahije i za brda,
Za Cetinje u plamenu
I primorska sela tvrda.


Ako srce junačko ti
U prsima tvojim bije,
Naći ćeš me pod barjakom
Crnogorskim đe se vije!”

Uzbuna se odmah diže
Na Cetinju zbor se sasta,
Odliježe pjesma poljem:
„Ko je junak, kome basta!”

Tu na kartu zapisaše
Zakonik će biti „Stega“,
I u moru otomanskom
Hrišćanskog će bit' brijega.

U zakonik potpis stoji
Da se brani sveto bratstvo,
Od planina pa do mora
Đe Bodina bješe carstvo.

Prvi Jovan potpis stavlja,
Pa Petrović Jovo junak,
Pa knez Vuko Bogdanović
Iz katunskih gora kurjak.

Nije bilo takve vojske
Još od prošlijeh vremena,
Da pod jedan barjak idu
Svih nahija, sva plemena.


Katunjani luču nose,
Riječani strah odnose,
Lješnani su sablje britke,
Crmničani željni bitke.

Pred silinom od junaka
Pjesmu pjeva vila gorska,
Na kamene Martiniće
Stiže vojska crnogorska!

A pred vojskom dvije dike
Guvernadur Radonjića
I vladika crnogorski
Ispred kuće Petrovića.

Jovan Stanov sila bješe
Handžari ga zlatni krase,
A crveni alaj-barjak
Ponosno je diga na se'.

Dobro pamte vuci gorski
Tu zastavu i tu boju,
Otac njegov nosaše je
U krvavom čevskom boju.

A vladika Petar Prvi
Uz Jovana gordo stoji,
Odora mu t’jelo krasi
A krst časni sudbu kroji.


Da po vjeri Hristijanskoj
Blagosilja hrabru vojsku,
I dočeka pred manastir
Slavnu svitu crnogorsku.

Lete vuci sa sabljama
Pa se grabe ko će prije,
Ukrasiti zlatne strane
Crnogorske istorije.

Poraziše silnu vojsku
Kao da ih nose krila,
Pokazaše tiraninu
Đe sloboda živi mila.

A u noći nakon bitke
Oko ognja zbor se čini,
Pjesmom gore odliježu
Slave vuci u planini.

Prva sablja slavne vojske
Jovan Stanov sa Njeguša,
Nazdravljaše junacima
Ratnička mu plamti duša:

„Nije bilo više časti
Nego danas stat’ pred vama,
Pozdravljam vas Crnogorci
Slavna zubljo svih Hrišćana!


Pokazali vi ste danas
Od predaka sve herojstvo,
U amanet ostavljate
Crnogorsko, što je čojstvo!

U svakome od vas ođe
Kuca srce od junaka,
Al’ ja moram pomenuti
Od Lješnana tri gorštaka.

Golub im je ime bilo
U dom im se sve dičilo!
U Kažije, Ćetkoviće
I u hrabre Vukčeviće!

Da mi bješe trista takvih
Na bojištu pokraj mene,
Ne bi pašu odbranile
Ni skadarske tvrde st’jene.

Skupimo se braćo moja
Neće proći mnogo dana,
Osvetu će tražit zlica
Spremite se za megdana.”

Da ispuni svoju besu
Koju dade pred Alahom,
Po treći je put kidisa’
Mahmut-paša pod barjakom.


A Jovan ga opet čeka
Na braniku čvrsto stoji,
Ka’no preci prije njega
Jedino se Boga boji!

Riječ data u narodu
Amanet će vazda biti,
Za kameno sinje more
Radonjići krv će liti.

Skupila se divna svita
U dolinu od Bogova,
Vile kite sve junake
Vijencima od lovora.

A đevojke pred manastir
Rasplele su kose ruse,
Danas neće korotovat
Crnogorci brane Kruse!

Tu junaci zarekli se
Pogibija čeka pašu,
A slavu će vječnu dati
Barjaktaru i krstašu.

„Dosta muka nas je snašlo
Od skadarskoga harambaše,
Nek' potonji dah udahne
U te svete gore naše.


U vrleti slobodarske
Đe se Bogu mili doći,
Nek se s dušom podijeli
U smiraju ove noći!”

Pa u žaru velje bitke
Jedan odred Zalažana,
Za životom neće žalit
Tražeć glavu tog dušmana.

Junačina grada Skadra
Za bulom se nije krio,
N'o je sabljom Alahovom
Silnu vojsku predvodio.

Ali slutit nije moga'
Koliko mu ravnih ima,
U toj sviti od junaka
Pod krstaša, barjacima.

Oštro oko mladog tića
Iz Zalaza Nikolića,
Spazilo je mrsku glavu
Te handžarom ubra slavu.

Bogdan Vukov zaleće se
Na junaka opjevana,
I sa Krusa izaša je
Noseć' glavu u rukama.


Na Cetinje u manastir
Nek' pašina glava stoji,
Pokoljenja da svjedoče
Crnu Goru ne pokori!

A pašina sablja osta
Đe je slave bilo dosta,
U Jovana ruke jake
Da se sija pod barjake.

Da prvome vojskovođi
Svekolike Crne Gore,
Bude ukras džamadanu
Kad osmotri sinje more.

Preživjeće ovaj kamen
Tiranina svakojaka
Ognjišta će plamen slati
U visine put oblaka.

Da pokažu pute orlu
Što ga zlatna boja krasi
Čuvaju te vuci gorski
Crna Goro vječna da si!
 

Portal Analitika