Kotoranin Zoran Radonjić nedavno je započeo putovanje u svijet epske poezije. Kroz ovaj oblik stvaralaštva, Radonjić pretače istoriju u stihove, oslanjajući se na opipljive dokumente i istorijske izvore.
U želji da publici približi neispričanu i nedovoljno istraženu priču, kako nam je kazao, trudi se da osvijetli određene aspekte crnogorske prošlosti.
S nadom da će njegove pjesme podstaknuti radoznalost za istraživanja čitalaca, on piše o ulozi guvernadura iz kuće Radonjić u vremenima napada na Crnu Goru, Bečkoj konvenciji, diplomi koju je primio Jovan Radonjić, Stegi, tajanstvenosti oko ličnosti Katerine i "Kratkog opisa o Zeti i Crnoj Gori", tome kako su Radonjići branili (između ostalih i) Petroviće, tome šta se to desilo jedne strašne Badnje večeri, ali i tome ko je bila Ivana Bećir i još mnogo mnogo toga što čini bogatu crnogorsku istoriju.
Kroz tri pjesme posvećene četvorici guvernadura iz kuće Radonjić, sa približno 1.000 stihova napisanih, Radonjić nastoji da prezentuje bogatu i malo poznatu istoriju, pozivajući čitaoce da zarone u dubine vremena i istraže neprohodne stazeprošlosti.
Danas vam donosimo prvu od pomenutih pjesama:
Guvernadur Stanislav Radonjić
Uz ognjište slušao sam
Iz davnina stare priče
Da junaci Radonjića
Crnogorsku kuću diče.
Te ja uzeh lako pero
Da mi misli budu r’ječi,
Da razgovor teče britki
Pjeva guslar, struna ječi.
Istorija crnogorska
Često krvlju ispisana,
Junake je mnoge dala
A pjesmom ih opjevala.
Među svitom odabranom
Radonjića ime stoji,
U borbe su slavu stekli
Vječni pomen sablja skroji.
Pa kroz „Pjesnu crnogorsku”
I gramate slavnog doba,
Ti junaci barjak nose
Sloboda je vječna borba!
Još od prvoga serdara
Od Staniše Popovoga,
Alaj-barjak krasi kuće
Više gumna Krilatoga.
U Glavicu od Njeguša
Đe orlovi gn’jezda viju,
Sa njim u boj kretali su
Ka’da zadnju bitku biju.
Čitav vijek ispred vojske
Ta je loza od junaka,
Predvodila sokolove
Pod počasti od barjaka.
Nek tiranin svaki znade
Nema nazad, nit’ ustupka,
Kad se brani Crna Gora
Vazda spremna desna ruka.
Da zapov’jed grune stari:
„Za mnom ljudi i junaci!“,
Sloboda se ne daruje
Neka dignu se barjaci!
Davno bješe kad nam sultan
Osman treći sam najavi,
Da će krši crnogorski
Bit’ od boja svi krvavi.
Ferman šalje svom veziru:
„Nema slave u tvom miru!
Neka pleme to barbarsko
Osmanlijsko krasi carstvo!”
Čim pročita ove r’ječi
Iskra dušom zatreperi,
Prijekor mu dušu truje
Oči sjaje k’o biseri.
Pa učinje što ne smije
Dade riječ turskom dvoru,
Da će jednom i za svagda
Pokoriti Crnu Goru!
Vasiliju knjigu piše:
„Istorija nek te briše!
Cetinje će polje biti
Islam će se baštiniti.
Harač ćete mnogi dati,
Nećete se ni pitati,
Cv’jet mladosti i dar zlata
Vezirova je naplata.
A najljepšu Crnogorku
U svojemu ’oću jatu,
Katerina Radonjića
Nek‘ mi bude ukras zlatu.
Da mi bude melem duši,
Da mi bude leb nasušni,
Bela će se mojom zvati
Baš’bozuci biće svati.
Horda će vam silna stići
Neka spreme se đetići,
Neka dignu sablje lake
Stiže vezir u oblake.
U visine od Lovćena
Vjera biće ukroćena
I na Olimp crnogorstva
Jauk će se čuti ropstva!
A vladiko crnogorski,
Tebe čeka kolac oštri,
Hristovog je bilo dosta,
Neka ti je duša prosta!”
Od prejake ove r’ječi
Velji strah se ispriječi,
Vladika se smrti boji
Sudbinu mu pismo skroji.
Novembarske jedne noći
U odori od nemoći,
Stade duhom tamnovati
I najcrnje misli slati:
„Zar da u sred ove zime
Crnogorsko časno ime
Neće krasit plavo more
Nit’ vrhove naše gore.
Zar će kuću Petrovića
Ta neslavna čast dopasti,
Da će ime crnogorsko
U zaborav tame pasti!”
Pa bez hajke i pomena
Slobodarskog mu bremena,
On iz Crne Gore zbježe
Prije no li vrag naleže.
A vrag vodi vojsku spremnu,
Ište slavu ovozemnu,
‘Oće ime u knjigama
Da dočeka na nogama.
Da mu orden sultan metne
Kad pošalje glase sretne,
Da zbog horde baš’bozuka
Crnogorska slava pukla.
Bez crkvenog blagoslova
Poljulja se Crna Gora,
Tri nahije odustaše
Da ne vode teškog boja.
No pod Lovćen, đe nastade,
Zemlja ljudi i junaka,
Ustadoše Katunjani
U čast slave i predaka!
A pred njima vojskovođa
Kojeg svaki Njeguš prati
Na bijela hata svoga
Radonjić će Stano stati.
Da pokaže na poljani
Đe se slava sabljom stiče,
Đe padaju muške glave
Katunjanin ne uzmiče!
Oko sebe on okupi
Viđenije sve prvake,
Pa besjedi vojskovođa
Lete r’ječi, teške, jake:
„Silna vojska nam dolazi
Da slobodu našu gazi,
No ne znaju horde jake
Što se krije pod barjake.
Kad se brani sunce svoje
Što nam goru našu grije,
Kad se gine za slobodu
Crnogorcu ravna nije!
Dok se plamen igra iskrom
I ognjišta sveta gore,
Još će narod crnogorski
Sa Lovćena gledat’ more.
Amanet nas davni nosi
Od junaka slavna soja,
Ime će ti vječno biti
Kunu ti se đeca tvoja!”
Kada besjedu čuše ovu
Sablje britke podigoše,
„Zemlja crna il' sloboda!",
Svi se Stanu zarekoše!
Pa na čevsko ljuto polje
Brane vuci bogomolje,
Stigla vojska odabrana
Tri ’iljade Katunjana.
Ozrinići mrki vuci
Vukotić Đukana prate,
A Cuce im daju snagu
Tursku silu da odvrate.
Žutković je Tomo serdar
Ušančio gardu svoju,
Čim komandu Stano dade
Da poleti prema boju.
A Pejović kneže Stanko
Jato vodi sokolića.
Oblijeće mala četa
Od Bjelica do Ćeklića.
Plotuni se prolamaju
Zveče toke od handžara,
Brane krše Crnogorci
Brane srce iz njedara!
Plamti Stano oganj živi
Svaka mu se duša divi,
A prati ga junačina
Silni Nikac od Rovina!
Da za vratom vragu stane
Traži Turke odabrane,
I megdane jake vodi
Snije snove o slobodi.
Pa na hata svoga jaše
Traži glavu Ahmet-paše,
Da čuvenu bitku svrše
Na krvave čevske krše!
Al’bez praha i olova
Utaji se krik orlova,
Umiri se bojno polje
Čeka Čevo vitezove!
Sitnu knjigu Stano šalje
Do u Risan grad na moru:
„Bez džebane neću moći
Odbraniti Crnu Goru.
Ja vam ovaj tovar ištem
Sumrak mi je nad bojištem,
A lovćenske gorde straže
Slobodarsko sunce traže.
Plaćam zlatom i parama
I bogatstvom kuće svoje,
Čekam tovar u Predišu
Polje čeka na heroje.”
U šančeve čeka vojska
Ka' zapete puške stoje,
U barut im nada osta
Sudnjeg časa se ne boje.
Sa izvida puška puče,
„Džebana je nama stigla!”
Crni vranci tovar nose
Za juriš se vojska digla.
U očima plam se uždi
Slavu nose prađedovsku,
Domovinu jednu brane
Svetu zemlju crnogorsku.
Pod silinom od juriša
Ćehaj slavni Ahmet-paša,
Dade glavu sa ramena
Pred naletom harambaša.
Pade glava turskog sina,
Mehmed-paše ađutanta,
Razbježa se njina vojska
Bez svojega komandanta.
Tada stara pjesma poče
Sa bojišta sa sred Čeva,
O slobodo! Zadnja uro!
Crnogorac tebi pjeva!
Da uz gusle i barjake
I korake sitne, lake,
Tiranina tamu gase
Rujnu zoru da ukrase.
A na zboru crnogorskom
Đe se kupe svi glavari,
Radonjići čast nosiše
Da slobode su čuvari.
„Prva kućo međ' jednakim'
Iz nahija vuka gorskih,
Što uz barjak od davnina
Braniš oltar crnogorski.
Decenije već su prošle
Da serdarstvo dom vam krasi,
Nek titula, guvernadur,
Vaše ime sad ukrasi.
Vremena će teška doći
Alaj-barjak vit' se mora,
Visoko ga drži Stano
Slaviće te Crna Gora.
Sa ognjišta sve vam sveto
Što slobodi bi zakleto,
Nek vam slava od predaka
Luča bude potomaka!
Pred narodom da stojite
Da ih snagom zadojite,
Da čuvate ime gorsko
Sve vam srećno crnogorsko!”
