Sahrana između fikcije i stvarnosti. Između privatnog (intimnog) i javnog (kolektivnog) čina, različit prostor mogućnosti čija manifestaciona priroda određuje ne samo karakter društvenih odnosa, već i sam kontekst. Čest je motiv u umjetničkim djelima, i opet svjedočimo karakter društva i njegovih vrijednosti, bilo da ih autor zastupa ili učvršćuje, ili kritički i ironijski sagledava. Kultura smrti ili kulta sahrane u kojoj se kriju mnogi odgovori na našu zbilju. Suočavanje koje nas dovodi do odrastanja, intimna priča koja se može pretvoriti u spektakl ili teatralizaciju svakodnevnog života. Izbor mogućnosti je veliki. Mogućnosti su otvorene u doba antičke tragedije. Zabrana sahrane Polinika, koju izriče Kreont, oglušava se sa vrijednostima polisa i sa nepisanim, vječnim zakonima. Sofoklova Antigona, jedina od svih građana Tebe, prkosi toj zabrani i umire ,,zato što svetu izvrših dužnost“.
Dubravka Ugrešić savršeno opisuje zbilju, posebno devedesetih godina XX vijeka, koje su ,,unaprijedile“ kulturu smrti u korelaciji sa kulturom laži. Odjeci i dalje traju. Kao i traume. U knjizi eseja Kultura laži kao završni komentar na stav da ,,onaj koji je propustio da zaplače nad stvarnim žrtvama, plakat će nad glumljenima“ zapisuje: ,,Tragedija postaje tragedijom tek kada se transponira u žanr. To što izaziva suze nije sam događaj, nego ritam i pravila žanra, reprezentacija zbilje, a ne sama zbilja, sprovod, dakle, a ne pokojnik…“
O sprovodima piše i Mišel Ulebek, a u romanu Karta i teritorija bavi se sopstvenom sahranom. Kontroverzni pisac od kojih se ježe religijski autoriteti, pa samim tim i njihova javnost, opisuje čin sahrane u sadejstvu sa crkvenim obredom. Kaže: ,,Uplitanje crkve imalo je više opravdanja kad je u pitanju običaj sahranjivanja nego običaj rođenja i sklapanja braka. Tu je ona bila u svom pravom elementu – imala je šta da kaže o smrti; što se tiče ljubavi, njeno mišljenje je tu bilo sumnjivo“. I još ističe kako su sahrani prisustvovali ,,Ulebekovi čitaoci alergični na bilo kakav oblik crkvene ceremonije“, i na samom kraju ,,zvuk je postajao sve prigušeniji, da bi potpuno zamro; a onda su spustili ploču“.
Ne umiru samo ljudi. O tome kako izgledaju dva spruda Lagune na koje dolaze galebovi i s kojih se ne vraćaju, mjesta gdje umiru galebovi, piše Predrag Matvejević u Drugoj Veneciji. Posvećuje priču galebovima ,,umornim, uprljanim blatom i glibom, opuštenima i onemoćalima koji lepeću krilima koja ih više ne uspijevaju podignuti uvis ni pomaknuti s mjesta“.
0
Izbor djela se čini nepreglednim. Spomenimo i savremenu crnogorsku umjetničku scenu. Film Sve to u režiji Branislava Milatovića po istoimenoj kratkoj priči Ognjena Spahića donosi priču o dječaku čija razmišljanja o sahrani drugarice iz odjeljenja i suočavanju sa iskustvom sahrane dovode do važne priče oca i sina. Oca koji u namjeri da zaštiti dijete od tog iskustva, ima plan da ga povede na pecanje. I u filmu i u literaturi, baš kao i stvarnosti, posebno težak zadatak.
Koliko je težak svjedočimo u danima pandemije u kojima smo se kao društvo izgubili u prevodu, u prevodu između sahrane u krugu porodice, kako to uredbe i zdrav razum nalažu, i jedne sahrane koja je pretvorena u spektakl ili pokušaj istoga. Umnožavanje sahrana ili fatalizam nesuočavanja sa zdravljem. I kao što je to nekada mogao uraditi slikar, danas to radi reditelj televizijskog prenosa. Kao i slika, tako i televizijski format ostaje važan artefakt ili dokument reprezentacije zbilje. Reprezentacija je aktivnost na koju se računa od davnina. Ili kako to definiše Stjuart Hol, ,,(r)eprezentacija je produkcija značenja putem jezika“. Jezik televizijskog prenosa postaje arhiv za analizu. Još jedna televizijska sahrana. Događaj pun materijala. Ili ljubitelja sahrana, poput Matije Bećkovića. Da pisci vole sahrane, svjedoči i Peter Handke, koji je dolaskom na sahranu Slobodana Miloševića 2006. godine sebe lišio nekih nagrada, ali je Nobela dobio.
I na kraju priče dolazi grob. Nakon vijesti o iskopavanju groba mitropolita Arsenija Plamenca, vratimo se esejima don Branka Sbutege. Sjetih se njegove priče Grbovi i grobovi (1992) u knjizi Kurosavin nemir svijeta. Njegovo pitanje je i danas aktelno: ,,Zašto onda u grob, koji je i moj i tvoj, kad možeš udariti u grb koji je samo moj? Iz kojih mrakova život crpi nekrofiličnu potrebu da smrt u smrt pretvara? Odgovor mi se nameće kao jedan i jedinstven: grob nije garancija smrti, on nije simbol samo bivšeg života, ne, u njemu ima nekog vitaliteta koji smrt ne uništava. Tvoj neprijatelj to ponekad sluti bolje od tebe i stoga očajnički pokušava rasturiti naslućenu iskru u mom grobu“.
