Piše: Dubravka Jovanović
Muka i zaraza zemaljske kugle. Zatvoreni i prepanuti čekali smo nove vijesti, nova uputstva doktora i svih čija lica su preko noći bila pokrivena medicinskim maskama, a ruke rukavicama. Škole, vrtići, saobraćaj, granice, kafane, pijace, zatvoreni.
Muk. Pustoš ulica i tuga gradova bez ljudskog koraka. Na rabotu samo oni koji moraju, od kruha do čistoće od bezbijednosti do lijeka i informacije.
Sa TV ekrana ljudi u bijelim mantilima, od čela do nogu maskirani.
Flaše infuzije, bolesničke postelje, svi u preši strašnoj da se prije smrti stigne. Onda skrinje i bol iz susjedne Italije, slike od kojih oka ne možeš sklopiti. Kobno i razorno, čini se bez kraja a ipak, kao u svemu, znaš da kraj mora doći.
I došao je. Bilo je to 16. maja prošle 2020. godine.
Tada smo svi pomislili sa neizmjernom radošću i rasterećenjem. Već 11 dana bez inficiranih. Trenutno je oboljelih četiri u mojoj državi, koja se muški borila i izborila.
Ali, ne. Još nije kraj, onaj od prave i ko zna da li i zauvijek?
Oće li s jeseni ponovo virus zagospodariti? Hoće li ga sunce ljeta spržiti i doći mu glave? Otvorena pitanja, otvoreni odgovori, odnosno niko ih sa sigurnošću nema.
Zato sa oprezom, i to stalnim, sa odgovornošcu prema sebi i drugima, sa poštovanjem distance i sa maskama, svuda đe je to propisano.
Ispisala sam hroniku izokrenutog života te 2020. godine u 47 kratkih priča koje su se sklapale kao puzle, slušajući tice bez leta, more bez broda, mrak bez sjenke, zvona bez molitve, dvorišta bez đece, škole bez đakaq, osluškujući život bez života.
I opet nam đavo ne da mira.
Otvorile su se butige i kafane, probudili gradovi iz koronarnog ružnog sna. Ali i oni stari prkosi i ružne riječi i psovke, uvrede i laži koje nam skraćuje trajanje mirnijeg sna i produžava stanje budnosti i mučne jave.
Zar nam muke nije dosta? Zar nas ništa nije opomenulo, naučilo, opametilo?
Pamet nije svakome data, ali srce jeste.
Onda srcem protiv svega što je od ljubavi daleko.
Hrabro i za vazda.
Pitam se kako neki ljudi brzo na muku zaborave, onu pred kojim je i Bog nemoćan.
Onaj, koga tako lako prizivaju i izdaju.
Željela sam da radost, od virusa očišćenog života, u novom sjaju i plamenu sunca, lagano dokorači našim ulicama.
Željela sam da tice nadglasaju svaku graju ljudsku.
Vjerovala kako ćemo se radovati susretu očiju, makar se obrazi i ruke ne morali dotaći još.
Umjesto tihe sreće, mojom zemljom danas nakon godinu ponovo vrijeme smrti. Prepune bolnice, umorni doktori i medicinari, nesposobne vlasti, svađe i podjele, i lažne vijesti. Tužbe i kontra tužbe. Vakcine na kašičici. Stalna obećanja danas, sjutra stižu nove, kreće masovna vakcinacija itd.
Vjera i nevjera.
Umačem pero u sopstvenu krv koja mi ga puni.
Zar je moguće?
Danas u ovoj mojoj štoriji o koroni nove muke, jače i veće.
Virus ljudske zlobe sa Covidom vlada.
Nemam ni riječ, ni sliku, ni metaforu, ni jednu stilsku figuru, ni lirsku misao.
Imam senj(zbnak) od onog mog Malog Boga kojeg pod plućnim krilom nosim, da će neko ipak, na kraju uzeti mač, a neće posjeći ničiju glavu i reći dosta.
Basta samovolji, samoljublju i svima onima koji truju život čovjeku.
U ime mirnih i dobrih ljudi poručujem: Da pleća naše male, a kičma jake nam države, izdrže.
