Sjećate li se storije o vili Jelika; ono kada je jedan lider jedne opozicione stranke imao samo-njemu-rečenu dojavu tajne službe SAD da se narkobos Darko Šarić baškari u državnoj vili na Žabljaku, sve sa Stankom Subotićem i biranim pripadnicima crnogorske Agencije za nacionalnu bezbjednost?
Nije to jedina krimi priča; bilo je ranije i drugih ekskluzivnih informacija, poput one da članovi Zemunskog klana - pod zaštitom crnogorskih političara i policajaca - ljetuju u Bandićima, selu u blizini Podgorice? Ili one da je crnogorska vlast oslobodila Vuka Vulevića zato što je ovaj činio direktne usluge vrhu crnogorske države povezanim sa kriminalnim gangovima Balkana.
Sve su to djelići mozaika kojim su se, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, plasirale teze o Crnoj Gori kao sigurnoj kući za kriminalce, crnogorskom policajcima kao tjelohraniteljima mafijaških bosova i – kao krunska politička teza – provlačila se optužba o nezavisnoj Crnoj Gori, kao svjesno napravljenom državnom paravanu za organizovani kriminal.
Tri naizgled nepovezana događaja pokazaće neutemeljenost optužbi usmjerenih, ne samo protiv državnog vrha, nego i protiv države Crne Gore.
Zemun u Hrvatskoj: Prije više mjesec dana, 7. aprila, agencijska vijest glasila je ovako: „Hrvatsko Ministarstvo unutrašnjih poslova demantovalo je danas tvrdnje pojedinih medija u Srbiji da se Miloš Simović, pripadnik Zemunskog klana i čovjek koji je u Srbiji pravosnažno osuđen za ubistvo srpskog premijera Zorana Đinđića, krije u Hrvatskoj“. Kako je tada novinarima izjavila Ivana Modrić iz kabineta šefa policije, za Simovićem je raspisana međunarodna poternica, pa bi ga hrvatski MUP „svakako uhitio“ da poseduje informaciju o njegovom navodnom boravku u Hrvatskoj.
Prošle sedmice Miloš Simović i Sretko Kalinić uhapšeni su u centru Zagreba nakon jedne banalne međusobne tuče i pucnjave. Ispostavilo se da su više godina, moguće još od 2003. kada su pobjegli iz Srbije, bili mirni stanovnici glavnog grada Hrvatske. Pride još i vlasnici (ne) legalne hrvatske putovnice.
Zanimljivo, niko se nije usudio Hrvatsku nazvati - sigurnom kriminalnom kućom iako su srpski kriminalci tamo imali sigurno sklonište!? U prvi mah, neki srpski ali i neki crnogorski mediji centrirali su i ovu loptu - baš u crnogorsko dvorište, tvrdeći da su Kalinić i Simović bili pod patronatom crnogorske ANB! Možda bi stvar sa optužbama protiv zvanične Podgorice i prošla, jer ovdje neki vajni profesori prava sude, presuđuju i određuju kazne samo na osnovu indicija. No, oglasio se gospodin Borovec, portparol hrvatske policije: „Prilikom pretresa stanova u kojima su boravili srpski kriminalci u Zagrebu utvrđeno je da je njihov boravak finansiran iz – Srbije“.
Frankfurt na Majni: Još jedan negativni lik iz balkanske crne hronike postao je tema dana protekle sedmice. Beranac Vuk R. Vulević uhapšen je 10. juna u Frankfurtu na Majni, u Njemačkoj.
Vulevića je crnogorska policija teretila za niz teških krivičnih djela, od šverca narkotika do sumnjičenja za likvidaciju urednika i vlasnika podgoričkog lista Dan Duška Jovanovića. Uprkos posrednim dokazima, Vulević se uspijevao poput jegulje izmigoljiti iz ruku pravde i osloboditi brojnih optužbi. Dio crnogorske javnosti je odmah o vrat vlasti okačio mračnu etiketu – da je pokrovitelj kriminala i da je „isposlovala“ puštanje Vulevića da se brani sa slobode.
Sada se to nekako ne uklapa: vijesti iz Njemačke govore da je Vulević uhapšen prema potjernici crnogorske policije jer se protiv njega ovdje vodi postupak zbog krivičnog djela "ubistvo u pokušaju". Osim toga i pred Višim sudom u Podgorici se protiv Vulevića vodi postupak zbog osnovane sumnje da je počinio „krivično djelo neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga“. Hapšenje Vulevića je, vele Njemci, rezultat profesionalne međunarodne policijske saradnje crnogorske i njemačke policije i neposrednih kontakata na nivou kriminalističkih policija dvije zemlje. „Tokom policijskih kontakata, crnogorska policija je kolegama u Njemačkoj pružila podatke na osnovu kojih je Vulević lociran i uhapšen“, kaže se u saopštenju.
Je li nepristojno pitati: ako je crnogorska policija organizovala i sprovela njegov tajni odlazak iz zemlje, zašto se ista policija trudila i potrudila da se Vulević uhapsi?
Šarić u JAR: Najtraženiji „ratnik“ u američkoj operaciji „Balkanski ratnik“, srpski državljanin porijeklom iz Pljevalja - Darko Šarić – od izbijanja afere „bio je viđen“ isključivo u Crnoj Gori. Prvo su ga mediji svakodnevno „gledali“ na Crnogorskom primorju, od Svetog Stefana do Budve. Potom je lociran na sjeveru Crne Gore, na Žabljaku, u već čuvenoj priči o vili Jelika.
Sasvim je moguće da se Šarić – makar do objavljivanja srpske potjernice - nalazio na crnogorskoj teritoriji. Sasvim je izvjesno da čovjek sa takvim vezama može da kupi lojalnost i nekih ljudi iz policije ili politike. Ali, da li je država Crna Gora bila jedina Šarićeva „sigurna kuća“?
Jer, protekle sedmice, jedna od glavnih vijesti je glasila da su u Sloveniji, u centru Ljubljane, pronađeni i pohapšeni članovi Šarićevog kriminalnog klana. Ne samo to: pronađeni su dokumenti na osnovu kojih se može tvrditi da je Darko Šarić, pod nekim drugim imenom i slovenačkim pasošem, otišao za Južnoafričku Republiku. Dakle: dio Šarićevog klana, njih sedamnaestorica, nalazio se u Sloveniji; sam Šarić je imao (lažni ili pravi ?) slovenački pasoš; otputovao je sa aerodroma u Ljubljani.
Promijenite ime države -umjesto Slovenije uzmite da se sve odigralo u Crnoj Gori; promijenite ime grada - Podgorica umjeto Ljubljane; zamijenite mjesto zbivanja - podgorički umjesto ljubljanskog aerodroma...Onda izračunajte: koliko bi javnih šamara dobila crnogorska vlast da se sve to ovdje odigralo?
Internacionalno kriminalno bratstvo: Tri opisana događaja nijesu izolovani slučajevi. Niti treba da posluže da se Crna Gora Gora i njena policija amnestiraju. U čitavoj priči oko Šarića, Zemunskog klana ili Vuka Vulevića nema nevinih, još manje naivnih. Ni u Crnoj Gori, naravno.
Nedavno objavljivanje izvještaja Uprave policije Crne Gore pred parlamentarnim Odborom za odbranu i bezbjednost ukazuje da su mnogi u policiji i državi imali - makar i posrednih - saznanja o kriminalnim aktivnostima, ne samo Šarićeve ekipe, nego i drugih, kako to vole reći, „bezbjednosno interesantih osoba“. Problem je što za obračun sa organizovanim kriminalom nije bilo dovoljno političke snage ili političke volje. Ako želi da gradi bolju državu i društvo, crnogorska vlast mora da se uhvati u koštac sa ljudima sa one strane zakona.
Ali, to je samo dio priče o Crnoj Gori i organizovanom kriminalu. Hapšenja članova Zemunskog klana u centru Zagreba, lociranje Šarića sa slovenačkim pasošem u Južnoj Africi te hapšenje Vuka Vulevća u Fankfurtu pokazali su širu sliku, koja nije crno-bijela nego puna raznih valera. I sada je sasvim jasno: optužbe da je Crna Gora „sigurna kuća za kriminalce“ bile su dio - banalne dnevne politike. I služile su, kao što i danas služe, za politički odstrijel nekih ljudi iz vrha države. Uostalom, ni policija Slovenije koja je u EU, ni policija Hrvatske koja je kandidt za članstvo EU nijesu kadre da se same izbore sa organizovanim balkanskim kriminalom.
Stvari su komplikovanije: pokazuje se da kriminalno bratstvo ne poznaje ni državne granice niti nacionalnu pripadnost. Novac i moć spajaju nespojivo - srpske pripadnike „crvenih beretki“, hrvatske borce Domovinskog rata i crnogorske patriotske pregaoce... Zato se borba protiv organizovanog kriminala na prostoru Balkana mora voditi organizovanom akcijom uz obaveznu saradnju policija i političkih elita država u regionu Balkana. Počev od mijenjanja ustava kojim će se omogućiti izručenja kriminalaca drugim državama do pravovremene razmjene povjerljivih informacija
Sadašnje optužbe o crnogorskoj sigurnoj kriminalnoj kući nijesu pokušaj rješavanja problema već samo traganje za - dežurnim krivcem na kojeg će se svaliti zajedničko blato da bi talog ostao neočišćen. Zašto bi Crna Gora pristajala na tu nezahvalnu ulogu?
Draško Đuranović
