Gazu, ako je suditi prema vizijama obnove predstavljenim u Davosu, navodno čeka “prekrasna budućnost demilitariziranog teritorija”. U tim projekcijama ona se pretvara u obalski dragulj, turistički raj s nizom tornjeva duž plaže, investicijski Eldorado.
No iza te verbalno‑sjajne fasade ostaje niz pitanja na koja niko ne daje odgovor: ko plaća, ko izvodi radove, hoće li Izrael finansirati obnovu, ko će biti vlasnik budućeg “waterfronta” i ko će živjeti u zgradama podignutim na pepelu i kostima zatrtih palestinskih porodica.
Preživjele Palestince niko ništa i ne pita. Umjesto obećanog raja, ostavljeni su im svi krugovi pakla da ih se može svakovrsno, neprestano i nekažnjeno smicati.
13 od 19 potpisnica Trampove Povelje su vlade muslimanskih zemalja
Nova, stara priča počinje pod snijegom i reflektorima Davosa, gdje Tramp potpisuje Povelju za tijelo koje naziva Odbor za mir. Sada, kada je u Gazi gotovo sve uništeno, on nastavlja govoriti kao trgovac nekretninama: Nova Gaza će biti “prekrasna”, demilitarizirana, s neboderima uz more i turističkim zonama.
Poziv na rekonstrukciju i odgovor koji je uslijedio otkrivaju bolno duboku ironiju. Od 19 potpisnica, čak 13 su vlade muslimanskih zemalja koje predstavljaju stotine miliona ljudi. Pitanje je zašto taj kolektivni kapacitet nije bio upotrijebljen ranije, da se zaustavi genocid.
S druge strane, uzdržanost zapadnih zemalja, uključujući ključne evropske aktere, nije izraz moralne pozicije, nego odbijanje da sudjeluju u tijelu u kojem se mir tretira kao transakcija. Ostale su po strani, navodeći zabrinutost zbog strukture odbora, mogućeg uključivanja Rusije i finansijskog modela koji predviđa da stalno članstvo ovisi o milijarderskim uplatama. Evropske diplomate strahuju da bi ova nova platforma mogla potkopati postojeći međunarodni poredak i otvoriti prostor za političko djelovanje bez nadzora.
Dok Evropa kalkulira, muslimanske zemlje očigledno pristaju biti dekor u projektu koji Gazu pretvara u nekretninski eksperiment na teritoriju čiji stanovnici nemaju nikakvu garanciju povratka niti pristup zonama označenim za obnovu. Nigdje također nema pojašnjenja odnosi li se taj projekt na cijeli Pojas Gaze ili će polovina teritorija, sada iza žute linije, ostati pod okupacijom Izraela.
Ko će imati pravo povratka
Također ostaje nejasno ko će imati pravo povratka, hoće li raseljeni Palestinci biti prioritet i da li će imati pravo vlasništva ili samo pristup. Bez odgovora i dalje ostaju ključna pitanja: za koga su predviđeni ti luksuzni kompleksi, šta se planira u političkom smislu i da li ovaj koncept znači i javno priznanje da se odustalo od dvodržavnog rješenja?
U jednom nema dileme. U Trampovoj agendi Gaza i Palestina ostaju suštinski marginalne; njegov fokus nije na sudbini Palestinaca, nego na globalnom pozicioniranju.
Oni koji su platili najveću cijenu nisu ni bili za stolom, niti su pozvani da gledaju potpisivanje, a kamoli da odlučuju o budućnosti mjesta koje su zvali domom. Ti nesretni, ničiji ljudi ponovo su svedeni na pozadinu za tuđe igre. Sudbina Palestinaca, u Davosu i drugdje, i dalje se rješava bez njih.
(Preuzeto sa Facebook profila autorke)
