Rečenica kojom počinje skoro vijek i po star Tolstojev roman forma je kroz koju se iz nedavne izjave premijera Crne Gore još bolje nazire suština, jer, kako ih je nazvao – malobrojne porodice – nijesu ništa drugo nego unikatni životni putevi njihovih članova – na svoj način ispričane priče o njihovim sudbinama, okolnostima, ličnim izborima i razlozima.
Dodamo li tome još jedan citat iz „Ane Karenjine“ – rečenicu Pescova „Žena želi da ima pravo biti nezavisna, obrazovana. Ona je skučena, pritiješnjena spoznajom da je to nemoguće“ – još jasnija biće nam potreba da se vratimo na priču o protagonistkinji po kojoj je djelo i nazvano, koja je bezuspješno traganje za porodičnom srećom okončala tako što je presudila sebi.
Malo šta je ujedno za društvo pogubno i opasno, a za pojedinca svjesnog vremena u kojem živi degutantno, poput trenutka u kojem političari definišu šta porodična sreća predstavlja i otvaraju priču o natalitetu, otkrivajući svoju odlučnost da promovišu njegovo povećanje, kao da su građanke i građani koje pominju u statističkim podacima tek neki bezlični pojavni oblici lišeni bilo kakvih prava.
Još apsurdnija je ideja da se vještačkim stimulisanjem nataliteta kreira okvir za ekonomsku održivost, pri čemu su ovim pojmom obuhvaćeni svi oblici kreiranja povlastica koji mogu da utiču na donošenje odluke o planiranju porodice koje u razmatranje ove mogućnosti unosi elemente koji počinju sa „kad“ i „ako“.
Bilo da govorimo o privredi ili javnom sektoru, u kojima je uloga svake žene sa svim njenim vremenom i energijom uloženom u lični razvoj nezamjenjiva dragocjenost, svaki pokušaj uticaja na njihovu volju ponižavajući je i donosi dugoročnu štetu. Zamislimo samo psihološku komponentu procesa u kojem se neko opredijeli za stvaranje potomstva samo zato što će za to dobiti određenu materijalnu nadoknadu, a zatim i uticaj takvih okolnosti na mentalno zdravlje, kreativnost i blagostanje.
Omogućiti dječiji dodatak, poklone porodiljama, besplatne udžbenike, kurseve i školski prevoz je jedno, ali pokretati akcije i javno poručivati građanima da će, ako odluče da porodicu zasnuju tu i tu, za svako rođeno dijete dobiti to i to je izjednačavanje jednog izuzetno složenog i zahtjevnog procesa sa pijačnim cjenkanjem, kao i način potcjenjivanja svih onih mnogobrojnih porodica koje se nijesu razvijale zato što su bile motivisane materijalnim naknadama.
Objasniti društveno-ekonomsku korist zaposlene žene koja nema djecu veoma je jednostavno – novac od poreza koji ona plaća odvaja se za finansiranje školovanja i zdravstvene zaštite djece drugih. Još od davnina briga o djetetu pripadala je, pored roditelja, širem krugu ljudi, no i danas, kada su privatnost i sloboda izbora neotuđiva prava svakog pojedinca, zajednice su evoluirale u sisteme u kojima jednako važnu i sociološku i ekonomsku ulogu igraju drugi ljudi koji pomažu u oblikovanju naredne generacije na bezbroj načina.
Političko zagovaranje porasta nataliteta posljednjih godina sve izraženije je među desničarskim liderima i pokretima – onda kad je u vremenu ograničenih resursa u prazninu koju edukacija i građanska svijest nijesu stigle da popune najjednostavnije ubaciti nebrojene motive koji podstiču homofobiju ili ksenofobiju, jer se tamo gdje nema „tradicionalnih porodica“ otvara prostor da resurse troše gejevi i stranci, čije prisustvo ovakvi pokreti smatraju nepoželjnim.
Najslikovitiji i najbizarniji primjer bila je kampanja nacionalističke desničarske njemačke partije AfD sa prikazom trudne žene i sloganom nacističkog prizvuka „Novi Njemci? Sami ćemo ih napraviti“ kao reakcija na zagovaranje ideje da u toj zemlji ima više slobodnih radnih mjesta nego dostupnog kvalifikovanog kadra i da ih je neophodno popuniti strancima.
Voditi politiku tako da se u svakoj prilici naglašava podrška očuvanju porodičnh vrijednosti, a zatim dijeliti porodice na malobrojne i mnogobrojne bizarno je koliko i pokušaj da se atribut „egoistično“ pripiše množini, grupi ljudi, budući da je egoizam upravljanje isključivo osjećajem sopstvenog „ja“, koji je svojstven jednini, a sve uz dodatno pojašnjenje da „to i psiholozi kažu“, iako nigdje u dostupnoj literaturi nema traga tome da se ikada ijedno biće koje se udostojilo nazvati psihologom ili psihološkinjom na taj način utopilo u sopstvenom nepoznavanju pojmova.
Jednako besmisleno je i posmatrati puke brojke, poput podataka o fertilnom kontingentu, koji u demografskoj slici obuhvata sve žene između 15 i 49 godina, jer je riječ tek o kvantitativnom podatku, pošto se prilikom isticanja podatka o broju onih sa živom rođenom djecom ne pravi razlika između žena koje su izabrale da budu bez potomstva i onih koje su to sticajem okolnosti, a još manje naglašava da brojnost prve grupe raste gotovo čitav vijek.
Brojni su strukturni razlozi zbog kojih se način pravljenja izbora mijenjao – u prošlom vijeku to su bila dva svjetska rata i Velika depresija između njih, odnosno potreba žene da bude uključena u društvene procese u kojima do tada nije bila prisutna. Današnji razlozi su činjenice da su generacije rođene u drugoj polovini prošlog vijeka amortizovale tektonske promjene u odnosima između muškaraca i žena u procesu koji tada nije počeo, već je samo ubrzan.
U svijetu u kojem mnogo toga ne funkcioniše kao posljedica sistemski nametnutih rješenja ništa nije toliko pogrešno kao odabir da se obračuna sa slobodnom voljom pojedinca.
