Kraj godine je vrijeme kada se neumorno traga za tračkom optimizma i najavom boljih prilika u vremenu koje dolazi. Kakva god godina bila ljudi se nadaju boljoj u svakom smislu. Davati prognoze za 2021. u momentu u kojem najave ne ukazuju na razloge za optimizam dok atmosfera makar pokušava da se predstavi prazničnom bilo bi jednako mračno i obeshrabrujuće koliko i pravljenje godišnjeg pregleda dešavanja.
Izaberemo li da na 2020. gledamo iz perspektive mirnije, gorućim problemima manje opterećene B-strane sadašnjice događajem godine možemo nazvati i objavljivanje jedne video-igre na koju se čekalo više od osam godina i o kojoj su kružile brojne glasine u kojim nije bilo gotovo ničeg što je sa njom bilo povezano. U futurističkoj metropoli kojom vlada atmosfera iz košmara opažate zastrašujući spoj prenaglašene upotrebe tehnologije, odsustva ljudskosti i širenja opšteg nasilja, koje za rezultat ima ogromnu nejednakost i žestoku borbu za vlast.
Agresivnost je oblikovana borbom za moć i surovom tržišnom igrom. Bez obzira na to koje karakteristike sebi dodijelite, na kraju ipak postajete ono što okolnosti nalažu. U suštini ste samo plaćenik koji traga za načinima preživljavanja, spreman na mnogo toga. Borite se protiv globalnog neprijatelja. Pojave kojima ste okruženi graniče se s terorizmom, a time i otkrivaju bezbjednosne politike. Sve to stvara društvo prepuno bijesa.
Ovo je djelić opisa igre koja je u godini na izmaku privukla najviše pažnje – Cyberpunk 2077, a svaka sličnost sa svijetom koji vas okružuje upravo i jeste razlog ovakvog pogleda na stvari, obilježene stanjem neprekidne potčinjenosti u kojem sve mijenja vrijednost, dok brojčano jedino otuđenost neprekidno raste.
U igri se otvara pitanje pribjegavanja određenim sredstvima u borbi protiv koncentracije moći, koja je u rukama tržišnih hiperstruktura, uglavnom tako što se na nasilje odgovara nasiljem, iako se ono načelno smatra društveno neprihvatljijim, dok, sa druge strane, dobronamjernost nije ono što animira.
Cyberpunk 2077 u svojoj internoj strukturi nudi nekoliko zanimljivih povoda za razmišljanje o različitim načinima borbe protiv klasne nepravde izazvane monopolima i njihovih globalizovanih institucija. Pitanje koje se tokom cijele igre provlači je da li je čovječanstvo u krajnjoj liniji ipak osuđeno samo na distopiju.
Ishod svakog procesa je unaprijed poznat – dominacija najbrutalnijeg oblika kapitalizma i u sredstvima i u cilju ono je što daje mogućnost lakšeg logičkog promišljanja. Želja za borbom pretvara se u želju za preživljavanjem.
Ishod svakog procesa je unaprijed poznat – dominacija najbrutalnijeg oblika kapitalizma i u sredstvima i u cilju ono je što daje mogućnost lakšeg logičkog promišljanja. Želja za borbom pretvara se u želju za preživljavanjem.
Posebno mjesto u igri zauzimaju simboli, kao i estetika specifična za prikazivanje jasno uočljivih klasnih razlika – od vozila, preko oružja, do odjeće. Oni koji se bore za puko preživljavanje izgledaju obično, bez intervencija na licu i tijelu. Nešto upadljiviji su oni naizgled svjesni položaja, ekscentričnog buntovničkog stila. Bogatiji preferiraju jednostavan stil, odabran s namjerom da u okruženju izazovu strahopoštovanje, dok su ultrabogati oličenje neo-kiča i degutantnog luksuza. Jednima je sve, pa i šansa da se liječe, neuporedivo dostupnija.
U srcu igre vaš odabrani lik sa drugim protagonistom raspravlja o stanju u svijetu u kojem živi, fokusirajući se na nemoć najnižeg sloja da se bori sa svakodnevnim problemima u društvu u kojem je politika toliko podložna privatnim interesima i gdje se pojedinac zatrpava neostvarivim zahtjevima borbe za lični prosperitet.
Umjesto osvrta na igru koja će, uprkos nedostacima o kojima se već neko vrijeme govori u mnogo širim krugovima od gejmerskih internet kuloara, ipak biti naslov godine, u ovim redovima moglo je biti i riječi o užasnoj 2020. i neizvjesnoj 2021. ali se drugačiji efekat nije postigao.
Iako postapokaliprični ambijent cilja na ne tako blisku budućnost, u prikazu odnosa nalazi se suština pravca u kojem se čovječanstvo razvija, iz kojeg nije nimalo komplikovano naslutiti buduće društveno-političke i ekonomske krize. Ovo ipak nije jedno od onih maštovitih djela kojima je, na primjer, Žil Vern pokušavao da dočara neki budući svijet u kojem će se dešavati čuda. Cyberpunk 2077 ne napušta ideju produktivističke privremenosti bez obzira na to koji predak je u pitanju.
U takvom okviru sasvim je prirodno zamišljati nastavak razvoja bilo koje situacije. Ovdje ne govorimo o dostignućima tehnologije koja će stvoriti veće ili manje šanse za napredak, ni o poziciji inovacija u svim segmentima života. U pitanju je odnos snaga i ciljeva iz kojeg proizilazi da će se budući krahovi dešavati u sve manjim razmacima. Krize će trajati kraće, ali će biti učestalije, a, vrlo moguće, i intenzivnije.
Bez konkretne pretenzije da bude ilustracija današnjeg svijeta Cyberpunk 2077 obuhvata pojave i procese koji su objašnjenje svih budućih tržišnih potresa izazvanih faktorima koji se ne mogu naslutiti iz dosadašnjih bilansa, a najilustrativniji primjer za sada je COVID-19, na primjer. Nove krize predstoje, a navikavati se možemo samo ako razumijemo da su u mnogim sferama one prirodno stanje.
