Crnoje se odmah nakon očeve sahrane spustio prečicom do kuće. Makovim poljem, preko velikog imanja išaranog tamnosivim kamenjem, koje je oštrim vrhovima virilo iz suve, jalove zemlje. Tako su ga zvali mještani. Oni stariji, oni koji su pamtili vrijeme kada su makovi bili jedini stanovnici kamenitog terena. Makova već odavno nije bilo, ali ime je ostalo. Sve do juče, kada su ponovo procvali.
Osjetio je kako ga dodiruju, prvo stidljivo, od stopala prema koljenima, a onda sve jače i jače, kao da su se mliječne stabljike, tanke zelene cjevčice sa crvenim krunama umjesto glava, začas pretvorile u opasne biljke mesožderke. Uzvrpoljio se, zaplitao je nogama kao pijanac jezikom, ali nekako je uspio da prepriječi prečicu i da se nađe na uskom seoskom putu na kojem ih nije bilo. Samo su razbuđena prašina krivudavog puteljka i krvavocrvene nogavice suknenih pantalona svjedočili o hodu kroz magično polje maka.
I usnuli pogled na staru razvalinu u kojoj je nekada živio Šoro, njegov drug iz vremena prije prvih opanaka. Ni njega već odavno nije bilo, odselio se dok su još uvijek bili djeca. Živio je samo u njegovoj glavi. Odjednom mu se pred očima zabijeljelo stado ovaca, kao majski snijeg na vrhu planine. Kamena, maglom obrasla kaldrma u daljini, dolje preko crvenog polja, neumorni čuvar uspomena, jednim krakom je vodila do one polovine kuće gdje su noću zatvarali stoku.
0Dva krajnja stepenika naslanjala su se o maleni podest ispred ulaznih vrata, bili su okrnjeni. Šoro je bezbrižno virio iz sjećanja na kojima se po ćoškovima uhvatila paučina. Sjedio je na uzdignutom proširenju pored ulaza u mračnu prostoriju i dugim nogama mlatarao kroz vazduh. U rukama je držao omalenu vrbovu frulu i noktima grebao po zelenoj kori mlade grančice. Spustio je glavu i s rukama u džepovima mu pošao u susret.
„Što to radiš? Odakle ti ta frula?“, upitao je.
„A ovo!“, prenuo se. „Ovo mi je đed napravio. Ubrao ju je daleko, tamo pored izvora. Znaš li ti mog đeda?“, rekao je.
„Znam“, začudio se onim što je čuo. Naravno da je poznavao Šorovog đeda. Bili su mu čobanski pomoćnici. „Ajde ti, mali Dobrov, idi gore, vrati Gizdu, zagizdaće ona meni neđeljnu trpezu, ja ti jemac, ako ovako nastavi, i zatvori je tamo... sa ovim drugim“, podigao je ruku i pokazao prema nakrivljenim vratima izbe iz koje se širio nepodnošljivi smrad mokraćnih izlučevina i ovčjih brabonjaka. „A, ti Šoro, đe si odlutao? Jesi li to na ispašu? Pored tebe bi ih vukovi iźeli“, prekorio je unuka.
„Ti sve znaš i svega se sjećaš“, promrmljao je kao da je vidio ono što je Crnoje odmislio. Stavio je frulu u usta i dunuo. Nije bilo odgovora, drvena zurlica je ćutala kao zalivena. „Ne znam sve. Ne znam kako je tvoja Bjelka ojagnjila crno ja’nje“, rekao je.
„To ne znam ni ja, ali pitaću deda. Mora da on zna.“
„Ajde, pitaj ga. I pusti više tu frulu. Napunio si je pljuvačke.“
„Ne mogu sad. Mi više ne živimo ovdje. Odselili smo se prije nego je presušio Bašov bunar“, rekao je, nervozno razgrnuo paučinastu zavjesu i nestao.
Varljivo nebo nadvilo se nad Makovim poljem. Podigao je glavu, pogledao u zakržljale sadnice maslina i zaplakao. Za ocem, ili za žednim patuljastim stabljikama. Nije znao. Ali bio je više nego siguran, istina, nije mu bilo prvi put, da će ih samo naizgled tamni oblaci opet iznevjeriti. Još jednom je skrivenim pogledom pogladio crvenu bonacu i pružio korak. Majka ga je čekala kod kuće.
***
Crnoje je bio u pravu kada je govorio, iako nije rekao ništa novo, da nema života tamo gdje nema vode. Bašov bunar je presušio godinama unazad, a ako ćemo pravo, i nije imao žilu na koju si mogao da se osloniš. Jedva da je bilo dovoljno vode za njegovu i Šorovu familiju, a o pojenju ovaca i zalivanju mladih maslina nije bilo ni govora. Šorov đed ih je vodio kilometrima daleko do prvog izvora da se napiju.
Doduše, to mu je išlo na ruku, pasište oko vode je bilo mnogo bogatije od onog pored kuće u kojoj je živio. A Crnoju je samo ostalo da gleda u nebo i da se nada. Svako bogovetno jutro bi se okitio ćuskijom preko ramena, lopatom u jednoj ruci i pijukom u drugoj. Trebalo je pripremiti rupe za jesenju sadnju, ova proljećna je bila toliko loša da bi je, kad bi mogao, najradije zaboravio. Na jednu sadnicu koja bi se primila išle su dvije koje su se osušile, žalio se. Bojao se da je sve što je radio bilo uzalud.
Teška, suva, nerodna zemlja nije ničemu služila. Jedino mu je kamenje koje bi izvadio, ili ga odlomio od većih Stijena, dobro došlo da njime ozida suvomeđe, podupre i okrajči nešto što je koliko-toliko ličilo na lazove gdje bi jednog dana, ukoliko bi i on došao na red da ga Svevišnji pogleda, mogao narasti maslinjak. Ali nije mu se dalo. Kad god bi se dohvatio ćuskije, udario teškom metalnom polugom o kamenito tlo, sjetio bi se oca. Krvlju je zalio svako parče zemlje koje je obrađivao.
Pojela ga je sušica, osušila ga kao zaboravljenu kesu duvana na žarkom julskom suncu. Nije ni čudo što su samo krvavi cvjetovi rasli na njihovom imanju. Mada, slaba vajda od njih, ni ovce ih nijesu htjele. Ponekad bi poželio da uzme jedan od kamena koji bi izvadio, veže ga oko vrata, i strmoglavi se u bunar. Da suva, duboka rupčaga barem nečemu posluži. Brzo bi odustao. Na um bi mu pala majka. Samo bi joj još to falilo, mozgao je.
I ona Birka, čobanica, Dikova najmlađa ćerka, nedostižnica, ljepotica, bogami, sve češće svraća u onu Šorovu izbu, sklanja se, sebe i stado, od kiše, koja nikako da padne, i gleda, krišom, nekako čudno, ispod oka, kao da je zanima što to on radi. Ili je sve to samo uobrazio. Baš joj je on zapao za oko, sumnjičavo je zavrtio glavom. Samo su joj oni falili, on i njegova majka, studokućnica u kojoj su živjeli, i one dvije koze i jarica koje ih već mjesecima održavaju u životu.
Birku nije pominjao majci. Ćutao je kao zaliven, mada, posumnjao je kada bi u predvečerje umoran od težačkog rada došao kući; imao je osjećaj da mu se meso rastreslo, odvojilo od kostiju; da je sve znala. Majke ionako sve znaju, uvjerio se više nego jednom, iako nije znao kako.
Pljucnuo je u šake, podigao pijuk visoko u zrak i zabio oštri šiljak iza kamena koji je zaobljenim vrhom virio iz zemlje. Pokušao je da ga izvadi, da još jednom, jače nego prethodnog puta, udari i razmrda oblutak, ali nije uspio ni da ga pomjeri. Dohvatio je ćuskiju, zamahnuo i zario je u raspuklu zemlju, na dvije pede udaljenosti od zaglavljenog pijuka. Jednom rukom je ščepao drveno držalo, drugom metalnu polugu, i svom snagom počeo da gura prema naprijed. Kamen se jedva primjetno odlijepio od busena prekrivenog sparušenom travom.
Prešao je na drugu stranu, ščepao ćuskiju za vrh i jako povukao prema sebi. Donji dio teške metalne šipke se nakrivio, iskočio iz ležišta i našao mu se u naručju. Izgubio je tlo pod nogama i tresnuo leđima o tvrdu zemlju. Ležao je s ćuskijom na grudima, ispružen koliko je dug i širok. Pomjerio je ruku i prešao prstima po čelu. Vruća, ljepljiva tečnost slivala se niz oznojeni nos i lagano mu kapala u usta. Osjetio je slani ukus krvi. Bio je bijesan, ljut na samog sebe što je dozvolio da se nađe u takvoj klopci.
Srećom, nije bilo nikog u blizini. Srećom je i rana bila obična, plitka brazgotina koja gotovo da nije bila vrijedna pomena. Ustao je i izvadio duvankesu iz džepa. Vrhovima prstiju je iščeprkao dva brka duvana, pritisnuo ih na posjekotinu i zaustavio krvarenje. Podigao je ćuskiju, prebacio je preko ramena i, kao da je nosio perje a ne tešku metalnu štanglu, krupnim koracima krenuo prema Bualu, obližnjem brdu iznad njegovog imanja. Ubrzo se dokopao vrha, omanjeg proširenja gdje je i ranije znao da se popne, odmori i razgleda okolinu.
U desnoj ruci je, odignutu iznad ramena, poput antičkog bacača koplja, držao ćuskiju i potrčao prema ivici brijega. Izvio se unazad, visoko podigao rame i glavu i svom snagom je izbacio iz ruke. „Aaaaaaaaa!“, zaorilo se iznad Buala. Sva godinama nakupljena srdžba, krv, znoj i jad izbijali su kroz svaku poru Crnojevog tijela. Pao je, ali se dočekao na ruke. Ćutke je ležao i pogledom ispratio let teškog koplja sudbine. Ćuskija se oštrim vrhom zabila pravo u središte raspukle stijene.
Odjednom je buknulo. Šiknulo je kao krv iz presječene vene. Kao uzavrela lava iz vulkanskog grotla. Procvjetalo je kao potajna nada da na svom kamenjaru makar jednom čuje pjesmu čobanica koju je godinama ljubomorno slušao daleko na pojilu. „Ispod duba voda buba!“, bubnjalo mu je u ušima. Onda su se dvije zmijolike naprsline ‒ vijugale su od podnožja planine prema središtu izvora ‒ otvorile i zažuborile glasnim kotrljajućim kolutima. Vidio je kako navire, kao da dolazi pravo iz dubine stomaka.
Sklupčana vodena grudva se ponovo vinula u vazduh i rasprsla po napukloj vrtači. Ustao je i potrčao prema izvoru. Čuo je grmljavinu, zaglušujuću riku sudaranja valjajućeg kamenja. Bojažljivo se odmakao u stranu kako ga pomahnitala bujica ne bi odnijela. Znao je da treba da bude pažljiv, da sačeka, da je strpljen ‒ spašen, da se vode smire, splasnu kako i podivljaju, da dolazi čas kada će najzad moći da kupanje u znoju zamijeni osvježenjem u bistroj rijeci. Zakoračio je naprijed, prvo stidljivo, samo do članaka, a onda lagano, sve dublje i dublje, do pasa. Napunio je šake i pljusnuo se po grudima.
Zaronio je glavu u vodu, brzo je izvadio i zabacio je unazad. „Majko“, povikao je, „biće hljeba žižarinskog u džardinu maslinarskom!“ Nije uspijevao da nadjača buku uskovitlanih brzaka, ali nije prestajao da viče. „Šoro, džaba se kriješ, naći ću te ja!“ Nijesu se vidjeli dvije zajedničke mladosti, ali znao je da onakav dječak nije mogao da postane loš čovjek.
„Birka, oooo, Birka, moj je red da biram! Dolazimo ti Šoro i ja! Hahahaha!“, tresao se i smijao iz sveg glasa. Onda se naglo umirio. Nije znao da umor može da bude tako prijatan. Još jednom se pljusnuo po licu i izašao van. Zaputio se kući uzdignute glave. Imao je priču da ispriča majci. Samo nije bio siguran da li će mu povjerovati.
Savo Markoč je rođen januara 1963. u Baru. Završio je Nastavnički fakultet u Nikšiću, Odsjek za engleski jezik i književnost. Kratko je radio kao nastavnik, dok je veći dio radnog vijeka proveo u nekoliko pomorskih agencija. Usput je istraživao. U četrdesetim je otkrio ljubav prema kamenu. U pedesetim ka pisanju kratkih priča. Živi, ne radi, kleše i piše u Baru. Prva knjiga, zbirka kratkih priča Kula od sjećanja i druge priče, objavljena je 2018. u izdanju Mediteran Multimedije ‒ Bar. Druga zbirka, Priče sa zapadne strane, objavljena je 2021. (Grafički atelje CG, Podgorica). Drugo, prerađeno izdanje prve knjige Kula od sjećanja (bez dugih priča), izašlo je iz štampe u decembru 2021. (IVPE, Cetinje).
