Đuranović: Slikarstvo je za mene potreba i sloboda, vjerujem da će suverenistički blok pružiti organizovani otpor klerofašizmu

Govorio je o tome kako je stvarati u današnjem, kulturno-društvenom ambijentu u Crnoj Gori, kako je njegovo odrastanje oblikovalo umjetnički izraz i u čemu pronalazi inspiraciju, a dotakao se i društveno-političke zbilje. 

Kako je stvarati u današnjem crnogorskom ambijentu? Koliko je Vama, kao akademskom slikaru, umjetniku koji svoje misli iznosi na platno, lako ili teško da iznesete ono što iznutra osjećate?

Đuranović: Ja sam od svoje pete godine u Sarajevu, tamo sam upisao i Srednju umjetničku školu, zatim likovnu akademiju i bio tamo sve do početka rata. Četvrtu godinu studija, sticajem ratnih, teških okolnosti vratio sam se u Crnu Goru i tu završio svoje školovanje. Nažalost, ili na sreću, baviti se slikarstvom u našoj državi i današnjem vremenu je vrlo inspiativno, iako ne volim tu riječ. Za mene je odavno slikarstvo postala potreba. Živimo užurbanim stilom života, a posredstvom medija i društvenih mreža bombardovani smo svakog momenta informacijama koje iskrivljuju današnje vrijeme. To sve je počelo ranih 90-ih buđenjem turbo-folka, promjenom paradigme, buđenjem nacionalizma, umjesto pop-kulture i rock-n-roll-a. Svakako da sve to utiče na moj rad, na moje slikarstvo, ali ja sam u tome jako dugo, i tu predstavljam sve te doživljaje koji prolaze i kroz moj filter. Slikarstvo je kao i svaki posao, a moj posao je da slikam.

Kakva je crnogorska kulturna scena? U kom smjeru ide i gdje smo kao država, ukoliko u obzir uzmemo našu kulturnu scenu?

Đuranović: U našoj državi je ključno to što se u kulturu ne ulaže dovoljno, jako malo sredstava se izdvaja, a promocija van granica naše zemlje je takođe jako oskudna. Govorim o svim vrstama umjetnosti. Primjer toga je i tretman prema našem čuvenom slikaru Dadu Đuriću i njegovim djelima. Mi toliko njegovih slika imamo u muzejima. Poražavajuć je odnos prema takvom slikaru, jednom od najvećih 20. vijeka.

Kako Vi posmatrate situaciju sa inauguracijom novoizabranog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića? Sada je i odlučeno da će biti u Podgorici, pa kako vidite zaobilaženje Prijestonice?

Đuranović: Tu bih se našalio i prisjetio slučaja "Kišobran", a da ne ulazim u opskurne detalje predsjednika budućeg. Diskvalifikovao je prijestono Cetinje kao da se radi o fudbalskoj "fildžan" ligi, znate onaj fudbal koji se igra među naseljima. Dakle, Cetinje svetog Petra Cetinjskog, grad heroj, grad pokojnog Dada Đurića, grad slobode i grad multinacionalnosti još za vrijeme onih ratnih devedesetih, za koje je neko, tokom pobune na Belvederu, Jakov možda, rekao: "Pa što ako pogine deset Crnogoraca?" Eto, takav je odnos prema tom gradu, i čini se da je jasno kakva će se očigledno politika prema Prijestonici ubuduće voditi.

Sada smo ponovo u izbornom procesu, čekaju nas parlamentarni izbori uskoro, iako tu predizbornu kampanju i euforiju ne osjećamo u velikoj mjeri. Kako posmatrate situaciju sa suverenističkim, opozicionim blokom? Kakvo je Vaše mišljenje o njihovom organizovanju, odnosno njihovoj trenutnoj ćutnji i još nepostojećoj strategiji?

Đuranović: Ono što me najviše boli je da je veliki broj crnogorskih građana bez identiteta. I takvi ljudi ne mogu nikada biti patriote, a mnogo ih je. Suverenistički blok je građanski stabilan, pa sam uvjeren da otpor ovom antigrađanskom pohodu svakako slijedi. Možemo se sjetiti i 90-ih kada je taj građanski blok bio prisutan, ali sada imaju teži zadatak jer se suočavaju sa bestidnijim protivnikom. Siguran sam da slijedi argumentovan i organizovan odgovor klerofašizmu, i to će, vjerujem, biti snaga i vrijednost Crne Gore koja cijeni multinacionalizam, multikonfesionalni sklad.

Za kraj, šta je za Vas slikarstvo? Znamo da to nije jedini način na koji izražave svoj umjetnički duh, to radite i kroz muziku, prisjetimo se benda Futur II koji ste organizovali sa prijateljima, ali svakako, po slikarstvu Vas najbolje znamo. Recite nam šta Vas inspiriše i kada je najbolji trenutak u kojem stvarate?

Đuranović: Rekao sam već, slikarstvo je za mene odavno potreba i sloboda. To su momenti koji živim. Proces na slikama je najdragocjeniji, pogotovo onaj kada je tek stvaram. U ranoj mladosti sam kroz muziku i taj bend izražavao svoj bunt i nezadovoljstvo, a tako je to išlo i kroz strip. To je, prosto, moj put sazrijevanja i iskustva koje je kasnije formiralo moje današnje slikarstvo.