Crkva bez Boga, politika bez istine i ideološka fikcija „srpskog sveta“ na jugozapadnom Balkanu, predstavljaju infektivno jezgro duhovne i političke kontaminacije, koja se najočitije izražava kroz dnevna dešavanja u mikro i makro socijalnoj stvarnosti Crne Gore.
Udruženi agresivni poduhvat ta tri Zla, usmjeren na falsifikovanje, negiranje i otimanje entitetskih vrijednosti istorijskog trajanja Crne Gore, dio je globalne geopolitičke opcije Moskve i Beograda radi posjedovanja strateških pozicija na prostoru Crne Gore i ostvarenja iluzije ujedinjenja „srpskih zemalja i srpskog roda“ prema velikosrpskom Projektu Zla.
Vodeću elitu banalnosti zla koja prijeti Crnoj Gori, predstavljaju popovi SPC koji varaju Boga, beogradski autokrata koji vara narod i ideolozi „srpskog sveta“ kojizagađuju makrosocijalni ambijent na štetu generacija potomaka na prostorima jugozapadnog Balkana.
SPC je preuzela avangardnu ulogu da, zloupotrebom Boga, ostvari ono što politička elita Beograda nije uspjela, kada je pokušala da silom ostvari smjenu vlasti u Podgorici. Litijaški marševi u organizaciji SPC predstavljaju apsurd 21. vijeka i endemski slučaj kako maskirani pastiri Božiji, odrađuju političke zadatke za potrebe Projekta Zla tamnog vilajeta iz Beograda.
Koliko je samo istinskih vjernika i prevarenih građana Crne Gore povjerovalo lažnim pastirima i prihvatilo učešće u grešnim litijaškim marševima.
Nedjeljama su povorke vjerujućeg i obmanutog naroda, na čelu sa političkim velikosrpskim aktivistima i farisejima SPC, pokušali da daju legitimitet velikosrpskom projektu u Crnoj Gori. Lažna „srpska vjera“ je postala jedini sadržaj identitetske nacionalne prepoznatljivosti Srba, srpstva i pravoslavlja na jugozapadnom Balkanu. Tom organizovanom podvalom pokušalo se devastirati ili prisvojiti sve što je crnogorsko, ili ima identitetska obilježja crnogorskog nacionalnog bića.
Povorke su, po svojoj namjeni, više ličile na krstaške pohode sa inkvizitorskim fanaticima na čelu, nego na Hristove propovjednike „blage riječi Božije“ upućene svim ljudima, vjernicima i ateistima. One nijesu pozivale na sabornost, slogu i poštovanje bližnjeg svog, već na regrutaciju za ostvarenje projekta „srpskog sveta“.
Na djelu je endemski primjer klerofašističkog nacionalizama
Vjernici za čije duše bi pastiri Hristovi trebalo da se mole za carstvo nebesko, bivaju ucijenjeni, da, prvo oni taoci - svjedoci u katastrima i raznim institucijama teokratske države, kako bi „pastiri božiji“ mogli uživati u carstvu zemaljskom.
Elita kleronacionalista SPC nudi obmanute vjernike kao žrtveni „avans“ za sulude zablude stvaranja srednjevekovne osvajačke imperije Nemanjića. A poznato je da poslije svake takve pogibeljne avanture, fariseji SPC šetaju po grobovima žrtvovanih - zbog suludih zabluda njihovih duhovnih i svjetovnih vođa.
Držali bi opela i pomene i ponovo pozivali nove potomke na pogibije, radi osvete za žrtve sopstvene krivice?!
Agresivni i stalni sadržaji i forme anticrnogorske politike Beograda prema Crnoj Gori, nijesu ništa drugo nego gruba manipulacija njenim građanima. U tom poslu su prvaci SPC preuzeli i ulogu političkih operativaca. Zloupotrebom vjere i vjernika, na prostoru Crne Gore se priprema, mentalni i politički ambijent, u kome bi se iluzija o „srpskom svetu“ prihvatila kao stvarnost a „svetosavska vjera“ kao jedino obilježje i ličnog i nacionalnog identiteta.
Takav kleronacionalistički aktivizam SPC postaje dominantan remetilački faktor mira u regionu.
Uvezanošću klera SPC sa nosiocima velikodržavnih struktura stvara se simbioza lažne i vjere sa lažnom politikom u kojoj su čelnici SPC pristali da služe Mamonu umjesto Bogu, adespotski autokrate svjetovne vlasti služe zabludama o „nebeskom narodu“. Svetosavska sekta pravoslavlja, umjesto da se brine o „duhovnoj higijeni“ čovjeka i njegovoj duši poslije zemaljskog života, širi duhovnu zarazu, raskol i mržnju među građanima, radi sticanje kapitala za uživanje u zemaljskom životu...
SPC postaje mentor za odabir kadrova tzv. ekspertske Vlade u sekularnoj državi Crnoj Gori?
Dešavanja na Cetinju, oko ustoličenja mitropolita SPC pod punom borbenom opremom, a protiv volje građana i vjernika Cetinja, školski su primjer, retrogradne prakse SPC da ne prihvata odvajanje Crkve od države, niti odvajanje vjere od nacije. Konstrukt je poznat. Svi pravoslavci na jugozapadnom Balkanu su srpske (svetosavske) vjere, a srpska vjera je sinonim za srpsku naciju, a srpsku naciju čine svi pravoslaci, plus i oni koji su, navodno, bili Srbi (Dalmacija, Crna Gora, Makedonija…).
Nameće se novi, budalasti, oksimoron novokomponovanog identiteta onih koji kažu; mi smo „Crnogorci jer smo Srbi“ (Medojević, Marović…).
Dakle, po njima Crnogorci mogu biti samo - Srbi.
A, patriote crnogorske, ateisti, Hrvati, Albanci, Bošnjaci… ne mogu biti Crnogorci. Njih svetosavska elita fundamentalista anatemiše, a velikosrpska politička elita „naučno“ negira? Jer, prvo moraju biti Srbi?
To je „proton pseudos“!
Vodeću elitu banalnosti zla koja prijeti CG, predstavljaju popovi SPC
Zar u toj religiji ima Boga? A ako ga ima, mora li i on biti svetosavac?
Zar u takvoj politici ima Čovjeka? A ako ga ima, mora li on biti Srbin?
Nema sumnje da je na djelu endemski primjer klerofašističkog nacionalizama.
Laž u politici nije nepoznata, ali laž u aktuelnoj velikosrpskoj politici prema Crnoj Gori i regionu je fundament, ona je i sirovina i konačni proizvod kolektivnog djelovanja timova, kvazinaučne i kvazi intelektualne elite Beograda koji su u službi politike A.V.
Laž u državnoj politici Srbije jasno je locirao i pokazao „otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić, a mentalnu anatomiju te laži u „tamnom vilajetu Palanke“ objasnio je R. Konstantinović u „Filozofiji palanke“.
Dio zabluda i mitova u srpskoj istoriji je, u dvije knjige, dokazao istoričar Dejan Ristić. Opisao je oko četrdesetak istorijskih laži, koje su u srpskom duhovnom i obrazovnom sistemu vjekovima nametane kao vaspitne „činjenice“.
Pokazalo se, između ostalog, da je i čuveni govor majora Gavrilovića 1915. naknadno „izmaštan“, a major Gavrilović je umro prirodnom smrću 1945. godine u dubokoj starosti. Ili, srušen je još jedan mit - da Miloš nije ubio Murata u Kosovskoj bici… itd.
Kada je u pitanju Crna Gora, njena bogata slobodarska tradicija i istorijski primjeri slobodarskog Viteštva, Čovječnosti i Čestitosti, poslužili su srpskim naučnim i političkim „piratima“ kao „švedski sto“; da uzmu što im odgovara i da to proglase za svoje?! To se dešava od cetinjske štamparije do Marine Abramović.
A onda, isti ti pljačkaši crnogorskog kulturnog i duhovnog bogatstva tvrde da Crnogorci nemaju značajnih identitetskih entiteta da bi mogli biti nacija? Jer je sve crnogorsko „postalo“ srpsko!
Doduše, onomad, sa dozom oholog primitivizma Dačić obeća da će Crnogorcima dati Njegoša, možda mu se Njegoševa "Luča" ne uklapa u stihove Miljacke!
U posljednje vrijeme, lažni tumači crnogorskog identiteta u Beogradu, prešli su na viši nivo intelektualnog ništavila. Negiraju postojanje bilo kakve vrijednosti crnogorske nacionalne posebnosti. Očigledno su ponudu „švedskog stola“ ispraznili pa opsjenari velikosrpskog ludila čine mentalni „salto mortale“, tvrdnjom da u Crnoj Gori nema više ništa crnogorsko!?
Eto kako se palanački piljari tamnog vilajeta, uz punu podršku i podsticaj kakokratije aktuelnog vladara A.V, iživljavaju sa istorijskim tekovinama jedne od najsvjetlijih slobodarskih država Evrope. Državom, za koju je Hegel rekao da su Crnogorci "istorijska nacija", jer su "imali i imaju svoju državu".
Sada, osuđenici za ratne zločine, profesionalni nacionalisti, kvazi naučnici režima, na nacionalnim frekvencijama TV kanala i na tabloidnom đubrištu Srbije, podstiču ponovno „ubistvo“ Crne Gore, dok balkanski diktator, sa Janusovim likom, poziva Crnu Goru u „mali šengen“ velike Srbije!
Ništa čudno. To je tradicija i etika dinastije Nemanjića srednjeg vijeka. Ona je uzor aktuelnoj beogradskoj političkoj nomenklaturi, koja je jedinstven primjer kakokratije u Evropi.
Ipak, svi oni zaboravljaju ono što je najvažnije i što je presudno za svaku naciju, pa i za Crnu Goru. Njena kolektivna patriotska svijest, koja se stvarala i opstala na jedinstvenom prostoru u mogućem političkom ambijentu i zajednici koju je bilo moguće ostvariti u različitim istorijskim okolnostima u milenijumskom trajanju. Ta svijest i svjesnost o identitetskoj posebnosti nije se mogla i ne može se ni uzeti, ni oteti, ni ukrasti.
Možda je za kolektivno crnogorsko nacionalno biće, aktuelni istorijski trenutak pogodan, da se ljudski kukolj pokaže, da bi se moglo zdravo zrno prepoznati, očistiti i sačuvati.
Mogu istorijske okolnosti učiniti da neko rukovodstvo crnogorske države bude i podaničko, ali se nikada ne može desiti da narod crnogorski na to pristane i da on bude - podanički.
„Simfonija“ duhovnog svetosavskog fundamentalizma i ideološkog fanatizma „srpskog sveta“ neizbježno vodi destruktivnoj provokaciji za „prolivanjem nove krvi“. Ideološka obmana i samoobmana koju šire agenti političke elite velikosrpskog Projekta Zla, jedanput je dovela srpski narod do stanja upitne mogućnosti opstanka njegove genetske identitetske supstance.
Pa i pored te činjenične istine, nastavlja se sa „proizvodnjom“ novih laži, mitova i zabluda, koje se plasiraju u javnost s namjerom da u pogodnom političkom trenutku, izmanipulisana gomila potvrdi da je mišljenje kreatora laži postalo njihovo mišljenje, koje će glasanjem dati legitimitet političkoj i duhovnoj eliti, koja je lažno stanje i kreirala.
To je tzv. Mertonov obrazac „samoispunjavajućeg proročanstva“, po kome se na osnovu lažnih podata o situaciji izaziva željeno ponašanje gomile, za koju početna lažna pretpostavka postaje istina. To se dešava u medijskom javnom prostoru Srbije.
Predstavnici Crkve, zloupotrebom Boga; političari, pomoću laži; mediji bez činjenične istine i korumpirani „naučni“ otpad, pretvaraju dio javnog mnjenja u gomilu poslušnika.
Za te poslove se angažuju već osuđivani zločinci, „profesionalni“ nacionalisti i „laka konjica“ naučnih piljara opšte prakse. Njihov mentalni opus popunjava ideološku matricu velikosrpskog projekta u javnoj sferi Srbije.
U takvoj situaciji sloboda javnog mišljenja je farsa, jer ne postoje uslovi za meritornu garanciju o istinitosti činjenica koje se objavljuju.
Najveći dio negativne kolektivne energije usmjeren je prema Crnoj Gori i regionu. Ona je dirigovana iz Beograda u dosluhu sa globalnim geopolitičkim interesima Moskve, pod izgovorom zaštite prava Srba koji žive u regionu. Pritom se Beograd grubo miješa u unutrašnja pitanja suverenih država u kojima žive Srbi. Oni su, zapravo, tragičan zalog za eventualnu intervenciju Beograda silom.
Crnogorsko javno mnjenje je već decenijama izloženo takvom pritisku. Crna Gora od Beograda trpi nepravdu, ali ona nikome ne čini nepravdu. Njen nacionalizam je odbrambeni patriotizam i ne ugrožava nikoga, ali je ipak nedovoljan da se odupre uticaju jačih i snažnijih, bez internacionalne pomoći progresivnih snaga Evrope.
