Rano jutro, pola šest. Na ulici ni žive duše. Uspavani grad miriše na kišu. Nebo je još tamno i hladno. I ono spava. Ipak, pred zgradu stiže bijeli taksi. Po mokrom asfaltu točkovi prave onaj neobični zvuk: šššljljljljaaas, ššššljas, šljas...
Zadnja vrata automobila se otvaraju, prolaze minuti, a niko ne izlazi. Konačno, iz auta izviruje štap, za njim jedna, pa druga noga, a onda i cijela starica u dugom kišnom mantilu i sa tašnom o ramenu. Dok ona pokušava da se ispravi i uhvati korak, taksi odlazi. Šššššljljaaassss...
Posmatram ženu koja je izašla na praznu ulicu. Samo se ona i grane obližnjeg stabla u tom golom jutarnjem času ljuljuškaju tamo-ovamo-tamo. Korača stara gospođa pažljivo, polako. Skreće lijevo, prolazi uskom betonskom stazom i, na moje zaprepašćenje, mirno sijeda na prvu klupu. Smješta tašnu u krilo i uzalud pokušava da što bolje pokrije noge krajevima svog mantila. Nije razgovjetno, ali se čuje da govori sama sa sobom.
Pitam se otkud stara žena u to doba napolju? Zašto je morala da sjedne? Đe je krenula, đe to treba da stigne? Je li joj hladno? Da nije nešto pomiješala, da se nije zbunila, zna li đe se sada nalazi...?
Nad zgradama blijede niti svjetlosti, jedna za drugom, razdanjuju nebo. Uporno stojim na balkonu, strah me je da ostavim staricu samu. Moram se uvjeriti da ona zna barem to đe se nalazi. I tada, po istom asfaltu, uz tupe udarce štapa, pristiže i jedan starac. Odozgo, sa balkona, liči na lego-kocku nasađenu na stopala čije korake onaj štap jedva usmjerava. Zgrbljen i sabijen, nagnut na jednu bandu, starac uspijeva da se domogne betonske staze; skreće lijevo i tup, tup, tup, eto ga pred klupu. Starac najprije krči kao radio koji ne hvata nijednu stanicu, a onda, kad ju je uhvatio, iz grla izvlači jedno dugačko i duboko „dobro jutro!“ Kad bi umio, orao bi tako govorio. Starica kratko otpozdravlja: „Dobra ti sreća!“ Otvara tašnu, vadi neke papire i dodaje: „Ali, ja sam jutros prva!“
Tek tada shvatam da su došli da „uhvate red“ ispred doma zdravlja! Ustvari, ja sam tek tada razumjela da je u ovom jutarnjem susretu dom zdravlja glavni element!
Eeeejh... razočaraše me. Taman bijah zamislila svašta: da su jedno drugom neko i nešto, da su bili... da je to susret ostarjelih ljubavnika, romantični trzaj posljednjeg čina – ono: ljubavni incident u jesen, pred smrt. A oni... Cccccc...
Starac se smije, opet dugo i duboko. Onda pokaže rukom ka klupi, starica samo klimne glavom i on sijeda pored nje.
Rano jutro, kvarat do šest...
I sve bih ja to zaboravila da isti par ne vidjeh kasnije na novom mjestu. Pod mojim balkonom je niz žutih klupa i „moj“ par sjedi po sredini. Vrlo živo razgovaraju, uz duboki i dugi starčev smijeh. Ne smeta im ni prohladan dan, ni to što odozgo na njihove glave klizaju preostale kapi jutarnje kiše. Starica i dalje zasukuje onaj mantil, omotava jedno, pa drugo koljeno, starac joj čak pomaže, ali mantil ne sluša... Smiju se i starica, kao da je to učinila hiljadu i sto puta, maramicom otresa vodu sa starčevog ramena i revera...
Ponadah se: nijesu oni samo sapatnici iz doma zdravlja i čekaoci tople ljekarske riječi, nijesu od svitanja tu samo da bi izmjerili pritisak...?
Ha...?
Biće da čovjek sa godinama samo spolja blijedi.
I to bih zaboravila, ali tri sata kasnije „moj“ par je još na klupi. Samo su sada sve tri klupe pune starica i staraca. Drugari iz doma zdravlja. Poznanici koji jedva zapamte imena jedni drugima, a tako se silno raduju susretu. Uglas pričaju, nadgornjavaju se, pojedinci čas ustaju čas sijedaju, ubjeđujući ostale u svoje riječi, zatim se mijenjaju za mjesta... Pominju pjesme koje su voljeli, pa neke ljude koje su poznavali... Čuje se i ko je đe radio i od kad je u penziji... Pominju i svoju daleku đecu i izgubljene prijatelje. Na koji minut i ućute, zagledaju se u nebo ili u sopstvena koljena i maramice u rukama. Neko odjednom progovori nešto novo, drugačije, a svi prisutni se okrenu i udube očima ka njemu...
Rano popodne, nema još tri.
Kiša pojačava i stari ljudi se razilaze. Starac, lego-kockica, ostaje posljednji, on će pješke kad ih sve isprati. I tup, tup, tup, nestaje iz vidokruga.
Cio taj kišni dan, pun staraca, lako bih ja zaboravila da se nije dešavalo nešto još čudnije. Iste ljude sam gledala iz dana u dan ispred doma zdravlja, za toplijih dana i na klupama pod mojim balkonom... Katkad neko od njih ne dođe; katkad neko stigne kasnije ili ode ranije, ali su ipak ustaljeno tu. Bez obzira na vremenske prilike... Ako je baš gadno, niko od njih i neće doći. Na osnovu svojih koljena i ključnih kostiju, na osnovu bola u vratu i postrance, oni se danas dogovore hoće li biti šanse da se vide sjutra...
Vremenom sam se na njih navikla i već do proljeća su od atrakcije za mene postali uobičajena slika – stari ljudi koji izlaze da bi gnjavili doktore umjesto one svoje doma. Bolešljivi su i zaboravljeni, dosadno im je i ne znaju što će sami sa sobom, pa ubijaju dane zajedno... Svašta se od njih dalo čuti. Razgovaraju kao đeca: ni riječ o koroni, maskama, politici... ni slova o vladi, o smjenama, prevarama, švercu i ubistvima... Kao da žive u nekoj ostrvskoj državi koja nema dodira sa ostatkom svijeta i u kojoj su klupe jedina mjesta sastajanja.
Biće da pozne godine drugačije prepoznaju radost.
Prolećelo je proljeće, izgorjelo ljeto. Stigla nova jesen sa mirisom kiša i mokrih trava. Osluškujem izjutra kako sa svih strana stiže ono: šššljljljljaaasss, ššljljaassss, šljaaasss... zvuci gradske jeseni.
I eto ga jedan taksi ispred doma zdravlja.
Iz taksija ovog puta izlazi starac sa štapom. Tup, tup, tup. I dalje liči na lego-kocku, ali je sada povijeniji i suvlji. Sako mu širok, po metra duži sa one povijene bande. Taksista mu pomaže da pređe betonsku stazu i sjedne na klupu. On iz grla izvlači jedno dugo i drhtavo „hvala“.
Neđelja je, kvarat do deset, a malo ko prolazi ulicom. Onaj ko prođe, i ne primjećuje starca. Taksisti je žao da ga ostavi samog. Nešto mu govori, osvrće se, maše rukama, vadi telefon, nudi da pozove nekog... al' starac mirno odmahuje glavom. Iako žuri, taksista i dalje ostaje sa njim.
Na koncu, starac rastegnu: „Eeee, to je bila država, sine! Znao se red! Ja zato dođem ođe – samo ođe mogu da se śetim pokojnice... I kako sam živio, koga sam poznavao, što smo imali, kako smo radili...“
Taksista ga ubjeđuje: „Ali, gospodine, danas je neđelja, dom zdravlja ne radi... Niko danas neće doći. Razumijete li?“
„Pa, ako“, veli starac, „mene niko i ne treba... Ja i tako rijetko kad idem kod doktora. Śedim tu,gledam ova vrata... Ljudi misle – čekam nekoga... A ja, sine, od cijele one države još samo ova vrata poznajem... Sve drugo i svi drugi su prošli...“
Biće da pozne godine na najčudniji način čuvaju iluziju.
Šššljljljljaaasssss, ššljljaasss, šššljljljas...
