Cetinjski Forum je jedna od eminentnijih godišnjih konferencija u Crnoj Gori, na kojoj vrijedni organizatori iz PEN centra i FCJK okupljaju iskusne i znavene domaće i međunarodne poslenike iz sfera politike i akademije, te iz nevladinog sektora i medija. To je prijeko potrebna platforma za dijalog o sadašnjosti i budućnosti Crne Gore i cijelog regiona što se nekada zvao SFRJ.
Jedna od vrijednosti ove platforme jeste otvorenost za različita viđenja naše stvarnosti i spremnost da se o tim razlikama razgovara. Ovaj kratki komentar je motivisan tom spremnošću, kao i željom da dodatno elaboriram na važnu temu, jer mi to limitirana minutaža panela nije dopuštila.
3Ovogodišnji dvodnevni skup na Cetinju, koji se završava u četvrtak je s razlogom fokusiran na proces i dinamiku evropskih integracija Crne Gore, izazovna pitanja iz sfere regionalnih odnosa, kao i na skorašnju promjenu vlasti u susjednoj Srbiji.
Kao jedan od učesnika na drugom panelu ovog skupa smatram da je neophodno dodatno analizirati dijelove izlaganja nekadašnjeg ministra spoljnih poslova Srbije, Borka Stefanovića.
Njegova veoma kvalitetna prezentacija je bila donekle osjenčena konstatacijama koje, iz perspektive Crne Gore, bude blago podozrenje i nameću pitanja na koja nova vlast u Beogradu tek treba da odgovori.
Fokusiraću se na tri opaske gospodina Stefanovića.
Prva je bila optimistična konstatacija (nadanje?) da će nova vlast raskinuti s dosadašnjom praksom srpskih kleronacionalista i bivših elita na vlasti da “negiraju crnogorski narod”.
Gospodin Stefanović se odlučio da ne upotrijebi termin koji je datost naše moderne istorije i naše stvarnosti: crnogorska nacija.
Kompleksnost i tenzičnost identiteske politike u Crnoj Gori, kao i činjenica da su matrica i tehnologija negiranja crnogorske nacije već dugo i u kontinuitetu kreirane, propagirane i finansirane od državnih, političkih, obrazovnih, kulturnih, kao i parapolitičkih struktura iz Srbije daju dodatnu specifičnu težinu ovoj terminološkoj selekciji nekadašnjeg ministra spoljnih poslova Srbije.
Moguća brzopletost i nepromišljenost govornika na panelu, kada izlaže svoje stavove “iz glave”, ipak predstavlja blijedo opravdanje. Stoga je legitimno pitanje zašto je gospodin Stefanović napravio ovakav terminološki izbor i kakvu poruku je poslao?
Druga je da “nova” post-vučićevska Srbija treba da bude svojevrsni “Pijemont” susjedima kojima može trebati podrška u procesima oslobađanja od autokratske vlasti i budućih integracija.
Istorijska i ideološka težina riječi Pijemont toliko je velika da je izuzetno neumjesno koristiti je kao metaforu za bilo šta izvan hegemonog konteksta nacionalnog buđenja i nacionalne homogenizacije s kraja 19. vijeka. Takva terminologija neminovno pozicionira korisnika duboko u nacionalistički diskurs. Stoga i pitanje o drugoj poruci koju je bivši ministar poslao crnogorskoj javnosti.
Treća se odnosi na apsolutno neutemeljenu konstataciju gospodina Stefanovića da se niko ozbiljan u Srbiji, u stvari, ne bavi planiranjem destabilizacije Crne Gore.
Osim što je zvučala kao patronizacija koja sobom nosi određenu uvredljivu konotaciju, ovakva izjava znači držati širom zatvorene oči pred dugom i fokusiranom kampanjom državnih institucija Srbije i Crkve Srbije na destabilizaciji suverene i nezavisne Crne Gore i njenom utjerivanju u atar srpskog sveta.
To je takođe cinično prebacivanje “vrućeg krompira” iz Beograda u Crnu Goru, jer ono što je ostalo neizrečeno jeste poruka da našu državu pokušavaju da uruše samo domaći moljci.
To je pranje političkih ruku od institucionalne odgovornosti Srbije za konstantno miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore, svejedno da li je ono rađeno direktno ili preko lokalne političke pješadije. Ta pješadija je završila svoju nacionalističku obuku izvan Crne Gore.
Nakon ovakvih izjava postavlja se legitimno pitanje o obimu, karakteru i istinskoj namjeri postizborne promjeni u Srbiji, ali se nameće i depresivna slutnja o kontinuitetu magistralnog modela hegemone neoimperijalne spoljne politike našeg sjevernog susjeda.
Kada političar Stefanovićevog kalibra i iskustva iznese ovakve tvrdnje, onda je to upozorenje koje se ne bi smjelo olako skloniti u stranu i pravdati brzopletom lingvističkom omaškom.
