Posljednjih dana pred tmastu cetinjsku jesen, dim nad Herojem se razišao, a ostala vatra, za čiju neugasivost su se dodatno i brižljivo pobrinule ovdašnje sluge Aleksandra Najnovijeg, od Krivca do vatrogasaca i bagerista budvanskog Bata Volana, da pucketa, tinja i ne tuli se. Ka’ što nikad i nije…
Minuli su u inat i pamćenje znoj i suze, a ostali prkos i ponos što su građanska Crna Gora i njena Izviiskra svjesno i junački pobjegli – od krvi.
Srpska zemlja u oblake leti. Sljedstveno tome, i lastrene bogomolje i srpski popovi, kako bi po planu i potrebi bili spuštani na tuđu zemlju, prema kojoj dotična država i stanovništvo, ne odričući se ni ove etaže ni po koju cijenu, ośećaju neutoljivu glad.
Glad zbog koje su Srbije, naravno ovakve, svi na Balkanu odavno siti.
Najnoviji Joanikije, kojeg, da je sreće, u Cetinjski manastir sad ne bi unosili, nego uz puno mahanja na Dobrakovu iznosili u zemlju isporučioca, skupa sa pretpostavljenim mu Perićem, dostavljen je u položaju najpogodnijem za vježbanje vodanja opanaka. Nema antibalističkog epitrahilja, pardon dekice, koja je dovoljno velika da najnoviju bruku Crkve Srbije bar dijelom sakrije. Nije ga spasila ni jedine opasnosti koja je tog dana lično i njemu i Periću prijetila – bruke i poniženja. Bili su i goli i ogoljeni, kao i stvarna i trajna misija Crkve kojoj služe.
Izvjesno je da nijesu bili veseliji ni sa brojem okupljenih u Podgorici, dan ranije, pred najvećim grobom Crne Gore, brojem toliko razočaravajućim da ga ni oba medijska servisa u jarmu Trojnog pakta nijesu mogla dovući makar do nivoa zadovoljavajućeg. Više nego jesu li priču o pokušaju državnog udara i Veljovićevom komandovanju mogli učiniti svarljivom i iole uvjerljivom…
Šta je ova, antifašistička strana barikada, jedina zaslužna što je sve prošlo i bez rane i bez mrtve glave, onih dana, a još više noći, dobila?
Dobila je cetinjsko jednoglasje i jednodušje, aktuelizovala priču o Gradu nad gradovima, dobila je nikšićke Cetinjane, danilovgradske, kotorske i bjelopoljske… dobila je Cetinjane od Čakora pa do mora. Tapija na ovaj grad i sve što on jeste nam je zajednička. Tih se dana i noći na prilazima Prijestonici i u njoj samoj, u klancima pred Nepokorenim gradom iznova, na muci kao i svaki put dosad, kovala i iskovala sloga, zlatna legura nacija, partija i vjera i dobilo novo nadahnuće, da se dijeljenjem, kao i ljubav i priča o ,,drugom Belvederu“, samo umnožava…
Sa nama su bili i među nas su, kako je jedino i smjelo i moralo da bude, sišli i oni koji su i nas i Crnu Goru dovde i doveli. Nije bilo ni vrijeme, ni mjesto, ni prilika za prijekor. Na ponos Cetinju je što za to nije bilo ni namjere. U ovoj je zemlji, dok je bila zemlja, pred spoljnjom opasnošću, mirovala i krvna osveta, a kamoli danas, kad je pred ponorom srpskog polusveta, neće političke omraze i prethodni grijesi svih onih, ,,malih“ i ,,velikih“, kojima je slobodna Crna Gora u programu i na srcu.
PRED ISTI ZID
Sada je politika na potezu i u prilici da kapitalizuje energiju barikada… Neoprostivo je i dalekosežno pogubno ako iz onog dvodnevnog političkog zbjega suverenističkih partija u Prijestonici onakva energija i goli nagon za nacionalnim i državnim opstankom nijesu vaspostavili svijest o nužnosti predreferendumskog jedinstva. I oni koji imaju, i mi koji nemamo šta da izgubimo, dovedeni smo pred isti zid. I pred isti stroj.
Obraz Prijestonice i nadu za opstanak Crne Gore odbranili su prvenstveno građani. Njeni i svoji, odakle god da su joj, sa umišljajem goloruki i po svaku cijenu, do sopstvene krvi na odvraćanje riješeni, pritekli u odbranu. Veljović im nije mogao komandovati, sve i da ga nije pregrabio višak dokazane hrabrosti i ozbiljan manjak fitilja. Uz dužno poštovanje, nema te akademije na kojoj se uči komandovanje narodom i izučava i ta ,,formacija“. Za teologiju, nakon prošloga avgusta, već nijesam siguran.
Uz spin-postavljanje ,,komandanta“ nepostojećeg i ,,provalu“ Đukanovićevog ,,štaba“ sa pet zvjezdica, briljantno skrivenog na Dvorskom trgu, i kontinuirano sraman pokušaj da se uveže presrijetanje pošiljke bijelog sa našim presrijetanjem dostave Crnog u Cetinjski manastir, a mi sa klanovima, ostaje zavazda u albumu beščašća aktuelnog Namjesništva. Crno na bijelo.
Za razliku od nas, na drugoj strani, Đukanovićevi i Veljovićevi kadrovski promašaji i razočarenja u lancu komandovanja Mićovićevom dostavom imali su na raspolaganju sve, sem sloge među sobom i u jedinicama, te jedinstvenog centra odlučivanja. Prijestonica se, sabirajući utiske, prazne ampule, proskule i iskustva sa barikada, nada da će tako, zbog svih izazova koji crnogorski antifašizam čekaju i ostati, a da će im sve veći broj osviještenih i ustalih, sa obiju strana, dodatno zagorčavati i otežavati buduće zadatke.
Jedan od najtežih im je, u prvom intervjuu nakon svojago nedostojnago spuštenija, datog, naravski svojoj matičnoj medijskoj kući, najavio sam Mićović. Probajući transfuziju harizme, čusmo da sa počivšim Radovićem, čije je organizaciono nasljeđe udarnički predano na tuđoj mobi razidao, dijeli isti zavjet – Aleksandrova kapela na Lovćen. Sagnjejši se tom prilikom nije blagoizvolio baviti rokovima implementacije ovog i zbog same lokacije, pogotovo zbog pripreme i raščišćavanja terena, iznimno zahtjevnog projekta. Jer je jasno. Kad se vojska na Kosovo vrati…
U sjenci dostave ostale su muke po Zdravku. Rabu grešnome Krivcu nikako da bude jasno šta još treba da uradi pa da mu se Aleksandar Najnoviji konačno smiluje. Kako biti dovoljno dobar izdajnik i kad je stvarno dosta? A Profesor ne bi da zadovoljava, nego sve čini da se naročito ističe! Trudoljubivi i izdaji predani profesor, na čije će napore, ma i rezultate uspomenu čuvati generacije Crnogoraca, uporno pada na beogradskom ispitu izdajstva sa osnovama poltronerije, zaboravljajući da je kontrola kvaliteta ovog puta u Beogradu i da nije njegovo da pita nego sluša, odgovara i po srpskoj potrebi sebe ugoni u laž. Ne bio niko moj u njegovim sandalama.
POVRATAK SEBI
No, šta ćemo mi? I antifašističku Crnu Goru, kao i Lada Tajovića, u tumaranju po magli Lelejske gore, koja se, pramen po pramen, prijetnju po prijetnju, iskrivivši nam lice do neprepoznavanja, evo godinu i preko naših kiljana prosipa i zavija region, prati naš đavo... podsjeća na „naše“ grjehove, prašnjava nedjela i ranije propuste, i vuče nazad, razgorijeva sumnju u sebe i druge sa kojima se po političkom bespuću današnje Lelej gore tražimo da skupa, pred četničkom hajkom nađemo sudbinski važnu stazu nacionalnoga i državnoga spasa. Politički ostavljeni i bez štapa i bez šargarepe, samo „o svojoj muci i pušci“, kako se jednom otpisa sa Cetinja, možemo iz ovoga klerofašističkog obruča. U jednoj koloni, kao naši sa Neretve, od koje se, na nejač i etničko čišćenje vazda jaka, uprkos blagoslovu Mićovićevog imenjaka, najgora vojska Balkana nikad neće oporaviti...
A onog današnjega, a ne manje Lalićevog Grivića barjaktara neka đe ga je i kako ga je i Tajović ostavio… On je na svoju pušku odavno sam pljunuo.
Nakon odbrane Cetinja, prsa građanske Crne Gore su naduta od ponosa i prkosa, i na nadi, a ne na kokainu, se probija naprijed, u ono što joj je oteto. Brzih dana će naići na varljive meandre politike, kroz koje vodi jedini ispravan i realan put povratka Crne Gore sebi.
Bogatiji za iskustvo cetinjskih barikada i sukoba na Adžića krivini, nakon ne baš relaksirajuće degustacije kapsuliranih ponuda u slavu pomirenja, očuvanja mira, prava svih i nacionalnih interesa, dosad najsramnije epizode za zemana Rukoljuba Ljigavog i njegove manastirske bratije svih vjera i nacija, uvjeren da će u mjesecima pred nama nadmašiti sebe, siguran sam da je Rubikon pređen.
Godine, već viđeno u okruženju i proživljeno me ubjeđuju da je anemičnost Evrope bolan iskorak ka krvi u Crnoj Gori, u koju građanska Crna Gora nikako nije htjela i neće. ,,Nas je malo i sa mrtvima“, kako reče pjesnik: potomcima dugujemo da se ovaj put uhvatimo ukoštac i sa tradicijom i mentalitetom i sa punom odgovornošću i istom hrabrošću nastavimo kako jedino smijemo – gandijevski. Za primjerom prvog ešalona Crnogorki, što ,,nijesu od nas manje, kad nastupe žive muke“, na kojima, makar koliko i na nama, i danas, iznova stoji ideja crnogorske slobode i trajanja.
Bijele figure, žuta štampa, crvena linija, mračna Crkva i providno Namjesništvo su u rukama Srbije.
Odluka da li će pak hiljadugodišnja Crna Gora njenom suštinskom ćutnjom, garniranom hrpama fraza i opštih mjesta biti ustupljena Kasapinu Balkana kao utješna nagrada nakon neprekidane serije poraza od svakog na koga se zaletio, je pak na Evropi i cijeloj međunarodnoj zajednici.
Kad je prošli put bila prepuštena samoj sebi, Crna Gora je uzela stvar u svoje ruke. I vaskrsla 23 godine kasnije. I tamo je uz nju bio, kao i ovih dana na Cetinje, Lalić, kojem me, u zdravlje ,,Pobjede“ i u pravi čas, vratio njen zadatak:
,,Livada se uprepodobi i tišina leže na nju, vjetar se sakri iza grana i sve se postara da zauzme svoja mjesta. Nebo je opet gdje je bilo, runo oblaka nataklo se na krivi rog Lelejske gore. Sve se dobro svršilo. Za sada se svršilo, ali drugi put ne znam kako ću izaći na kraj sa nemuštim stvarima što se naglo izmiješaju i u čoporu ka meni krenu...“
