Srpski psihijatar Jovan Marić pisao je da ljubav prema porodici, novcu, osobama… sa protokom vremena slabi, jedino ljubav prema vlasti iz dana u dan biva sve jača i jača. Imali smo prilike da se prateći politička zbivanja u Crnoj Gori zadnjih trideset godina i sami u to uvjerimo.
Na ovako malom prostoru, đe svi sve poznaju, ništa ne može proći nezapaženo. Tako pratimo turbulentna politička zbivanja od kraja osamdesetih godina prošlog vijeka. Do tada smo imali vlast na koju smo se navikli. Atipičnu i drugačiju od podijeljenih političkih blokova. Jedni su nas doživljavali kao komunizam na zapadu, drugi kao kapitalizam na istoku. A mi opušteni, bezbrižni i ušuškani u nekoj vrsti socijalizma i sigurnog života. Sa ,,crvenim pasošem“ bili smo građani cijelog svijeta. A onda je nekome sve to zasmetalo. Da li je bilo organizovano spolja a potpomognuto iznutra, ili je bilo obrnuto, nikada nećemo znati. Nama u Crnoj Gori su iz Srbije objasnili da naša vlast nije dobra. Da su neki u vlasti ,,jagnjofukci“, da su neki izdali Kosovo, a neki zapošljavali rodbinu. Skočismo svi na noge. Zašto služi vlast sem da se smijeni. Koga je briga da li su razlozi opravdani, što ćemo dalje, ko će umjesto njih i oće li nam uopšte biti bolje. ,,Samo ove da maknemo sa vlasti, pa ćemo lako“, grmio je Titograd. Sve je to bilo nekako lako. Tri-četiri skupa, kao da je vlast bila zatečena. Za njih je vlast bila samo radno mjesto, pa su je lako predali. Otišli su bez borbe. Iznenađeni, zbunjeni i razočarani, sjeli su u svoje fiće i lade i nestali. A mi, od euforije, pjesme i barjačenja, nijesmo ni primijetili da su nam novu vlast instalirali sa strane. Promaklo nam je da je neko doveo one, koje može da kontroliše.
Nova vlast je za 30 godina imala unutrašnjih raskola, otrežnjenja i otpora prema onima koji su ih postavili. Ipak i oni na vlasti i oni u opoziciji su shvatili da između funkcija sa jedne strane i moći, sile i privilegija, stoji znak jednakosti. Koristili su to koliko god su mogli. I jedni i drugi. Od lokalnog nivoa, pa do vrha države, koliko je kome bastalo. Ko je moga više, grabio je više, ko nije, daj što daš. Tek tada smo mogli u punom značenju da shvatimo narodnu mudrost ,,Daj nekome moć, da vidiš kakav je“. Nijesu shvatili da vlast nije titula nego obaveza, da su oni tu zbog naroda a ne narod zbog njih. Da su izabrani da pokažu koliko mogu da urade, unaprijede, poboljšaju i isprave. Da ne treba da razmišljaju o nezaposlenim rođacima, da ne liječe frustracije iz djetinjstva, komplekse iz srednje škole i žal za jakim automobilima, skupom garderobom i ekskluzivnim restoranima. I naravno, da sve treba da plaćaju oni, a ne država.
Jedan dio vlasti to nije shvatio. Iako ih nije bilo mnogo, u maloj Crnoj Gori, ništa se ne može sakriti. Pravilno raspoređeni od dna do vrha, pogrešni su postali sinonim za vlast. Nažalost, loši su potpuno zaklonili i gurnuli u stranu veliki broj dobrih, vrijednih, pametnih, poštenih i skromnih, koje niko nije primjećivao ni pominjao. Kad se jednom postavi loš obrazac napredovanja i opstajanja na vlasti, teško ga je promijeniti. Tako ,,silni“, opušteni, uljuljkani i loši, ušli su u izbore 2020. Možda će se nekada i saznati razlozi političke eutanazije DPS-a, SD-a i SDP-a. Da li su osilili i obahatili, ili su jednostavno svjesno prepuštili vlast da se obnove, raščiste i pokažu narodu da nije lako voditi državu. Da narod vidi što je alternativa. Što god bio razlog, rezultat je katastrofa.
Mislili smo da od loših ne može gore. Ali, prevarili smo se. Došli su novi, sto puta gori nego loši. Tek sad vidimo što je pozicija moći, neznanje, nepotizam, lični interes i zla namjera. Otvoreno, neskriveno, bez rukavica. Jedni slušaju Ruse, drugi rade za Srbiju i crkvu iz Srbije, treći pokušavaju da unište sve u Crnoj Gori, četvrti da zaposle svu svoju rodbinu, peti da legalizuju svoje nelegalno i nezakonito stečeno, šesti da se osvete što nijesu prije umjeli, sedmi da izazovu razdor i haos, osmi da obezbijede unučad, deveti da zidaju i ruše, desetima je najvažnije da komanduju i da su glavni, jedanaestima da od partnera otmu glasače, dvanaestima da se po svaku cijenu održe na vlasti… I tako u nedogled. Jedino im je zajednička želja da unište sve što je crnogorsko. Ko se ovome mogao nadati? Toliko neznanja, loše namjere i izdaje na jednom mjestu. Može li ovo zlo donijeti nešto dobro? Možemo li nešto naučiti? Je li nam sad jasno da se ništa ne dešava slučajno? Jesmo li shvatili kome je sve u interesu da Crna Gora nestane? Vidimo li kako su nam zahvalili oni koje smo raširenih ruku dočekali? Oće li nam pomoći to što ova zla vlast sve radi otvoreno i uopšte ne skriva svoje namjere? Jesu li shvatili oni koji su iz dobre namjere pokušavali da promijene prethodnu lošu vlast?
Trebalo nam je trideset godina da shvatimo da smo jednu dobru vlast zamijenili lošom, a lošu vlast zamijenili zlom. Novom vlašću su jedino zadovoljni oni kojima je interes nestanak Crne Gore. Normalni narod je u šoku. Možemo li napraviti puni krug i oće li umjesto ovog zla, doći neki novi i oni koji su shvatili i ispravili greške? Ima li nade za malu i napaćenu Crnu Goru?
