Kao djevojčica, bila sam u gostima kod tetke koja je imala neobičnu naviku: dođu joj prijateljice, srdačno ih primi i posjedne za sto, a odmah potom iz sobe donese jednu kutiju. Lijepu, drvenu kutiju tamno plave boje, ukrašenu floralnim motivima i pozlatom na ivicama poklopca. Tetka razmjesti po stolu šoljice od kafe, nježno zagladi stolnjak na sredini i tu spusti svoju drvenu dragocjenost. Okupljene dame zatrepću kao da nikad prije nijesu vidjele ni drvo, ni kutiju, ni plavu boju. Domaćica sačeka par trenutaka pa, na opšte oduševljenje, okrene ključić, bravica na kutiji škljocne i ona, sada već presrećna, podigne poklopac! Iz kutije izađe malo čudo! Neka tugaljiva, nježna muzika, a usred satena žućkaste boje, podigne se i zapleše oko sebe figurica djevojčice. Jedna joj ruka podignuta uvis i blago savijena u laktu, druga ispružena i odmaknuta od tijela, glava malo ukošena, a na glavi žuta keramička kosa i nedefinisano lice, bez očiju. Žene ponovo zatrepću, zagledaju se u malu, gracioznu figuru, zatim prinesu usnama svoje šoljice, srknu par puta kafu, i sve to bezglasno dok djevojčica pleše. No, nakon par minuta progovori jedna žena, za njom druga, i onda se, uz onu tužnu djevojčicu, koju svi redom zaborave, nastavi živi ženski razgovor, pun i muzike i haljina i boja i svega ostaloga što je red i što se smije u pristojnom društvu i uz kafu opričati. Za sve to vrijeme, djevojčica pleše i muzika ne staje. S vremena na vrijeme poneka žena ispruži ruku, dodirne prstom obod kutije ili saten kojim je kutija iznutra obložena, i kaže nešto veoma važno. Bar se tako činilo, jer tada bi razgovor dobio novi ton. Žene su mijenjale izraze lica, zagledale se jedna u drugu ili bi se osvrtale, i bivalo je jasno da đeca, znači i ja, moramo lagano napustiti prostoriju. Sa ženama je ostajala mala plesačica i otužna melodija nad stolom.
Kad sam prvi put vidjela tu muzičku kutiju, bila sam fascinirana. Kopkalo me je kakav mehanizam pokreće djevojčicu, kako uopšte to ,,radi“... I što će ta igračka odrasloj ženi? Ni slutila nijesam da muzička kutija nije igračka...
Pogledajte, evo, nas: sve što se da iskriviti, mi ćemo iskriviti do kraja, i sve što je savitljivo, savićemo toliko da niko neće moći posvjedočiti kako je ikada stajalo pravo.
Uzmimo za primjer školski uspjeh naše djece, naravno, zanemarivši trenutni ,,maske-perite ruke-distanca-onlajn“ obrazac školovanja: u osnovnim školama desi se da na kraju devetog razreda bude čak i po četrdeset lučonoša! Sve divna, pametna, prenaučena đeca. Ma, ne pitajte kako! Od njih je bar trideset i pet djevojčica! U srednjim školama bude manje lučonoša, ali je ženski rod opet bitno brojniji. Na fakultetima sve biva vrlo slično. U svim fazama obrazovanja, žene prednjače po uspjehu i to upadljivo. Onda se desi neki kurcšlus (čitajte kako hoćete), nešto se savije i iskrivi, i te pametnice maltene nestaju sa scene. Doduše, ne sve.
I ne pada mi na pamet da sada tupim o neravnopravnom položaju žene u našem društvu, jer u svijetu klimoglavaca i majstora savijanja, to je besmisleno i sasvim promašeno. Bila bi, takođe, čista glupost željeti ravnopravnost sa takvima.
Zato, kada se pripovijeda o slavnoj istoriji predaka, treba se sjetiti da geni nijesu svemogući, a i da jesu, zajednički su nam. Baš kao što su naivni herojski postupci i megalomanske ideje uz samožrtvovanja, od prošlosti do sada jednako ispresavijali sve nas. Kada država pokaže brigu za žene i odvoji iz budžeta sredstva za majke sa troje ili više đece, uz one otužne opise važnosti porodice i glupave tvrdnje o ,,tri stuba kuće“; kada nas obraduju prstenom (iju!?!); kada nas odvuku u crkvu na ispovijedanje grjehova ili nas uoči izbora vodaju kao ulične svirače po ulicama, po trgovima; kada nam krpom pokriju sve lijepo što imamo, uviju nas u dugačke mantile ili nas, obratno, svuku do modnog stila primata; kada glagolje o tradiciji i običajima; kada nam daju u ruke zastave i megafone, a posebno kada nam daju riječ i pozovu publiku da nas čuje – ne vjerujem im ni jednu jedinu riječ! Slave mi, što bi rekle moderne dame.
Potvrda za to su mi naše političarke. Djevojčice u kutijama. Stranke podignu poklopce i pojave se čuda: okreću se, vrte oko sebe naše djevojčice, sa kosama žutim ili drugih boja. Bezlične. Bez očiju. I niti jedna neće plesati drugačije nego ono što joj se stranački odsvira.
Dakle, najvažniji obračun koji stoji pred bilo kojom ženom, bez obzira na dob, status i obrazovanje, jeste obračun sa muškarcem u sebi. To je obračun sa onim što nas navodi da mu što više ličimo, da budemo sa njim jednake. Obračun sa naslijeđenim i utreniranim uvjerenjem da i istorija i budućnost pripadaju muškom rodu. Ni danas ne znam kako ,,radi“, ali znam da je to mehanizam koji nas navodi da, poput djevojčica u muzičkim kutijama, plešemo na zacrtanu melodiju.
Muzičke kutije sa svojim djevojčicama usred finog satenskog ležišta, nijesu igračke. Naprotiv, one su vrlo efikasna sredstva za stvaranje privida.
Kao što je moja tetka, svojom muzičkom kutijom stvarala privid nevinog i luckastog ženskog razgovora. Ko bi za te njene seanse, dok se čuje sladunjava romantična muzika, posumnjao da se tu spletkari, kuju osvete muževima, šapuće o ljubavnicima...
Ko bi posumnjao, dok nas onakve djevojčice predstavljaju u vlasti, da tu vlast čine klimoglavci i višestruko ispresavijana čeljad? Ko bi rekao da oni imaju porijeklo?
