Značajna imena
Crna Gora je zemlja koju rodnim mjestom zovu ili su je zvale značajne arhitekte poput Ranka Radovića, Kane Radević, Tupe Vukotića, Vujadina Popovića, Milana Popovića, Radosava Zekovića, Aleksandra Kekovića, Božidara Milića… Crna Gora je zemlja koja ovim stvaraocima nikad nije dodijelila nagradu u struci kakvu zaslužuju. Zapravo, to je možda jedina, ili svakako jedna od malobrojnih država koja nema nijednu nagradu za arhitekturu na državnom nivou.
Što bi jedna nagrada trebalo da znači za društvo, možda je prvo pitanje? Nije (samo) problem u tome što nikad nijesmo zvanično prepoznali značaj opusa ovih arhitekata, u smislu nije važno koga ćemo „okititi“ nagradom. Postoji jedan značajniji aspekt, a to je činjenica da nagrade afirmišu djelo u širem društvenom kontekstu, upućuju na značaj stvaralaštva u vremenu u kojem je nastalo, kao i na širem istorijskom planu.
Recimo da smo sve ovo vrijeme, decenijama unazad, imali državnu nagradu za arhitekturu, sveukupna osviješćenost crnogorskog društva prema prostoru u kojem bitiše bila bi na mnogo višrm nivou. Vjerujem da bismo imali stav o arhitekturi i urbanizmu koji bi uticao na dalji razvoj ovih disciplina i svakako na današnju sliku naših gradova.
Ako pobrojimo crnogorske nagrade za umjetnost: slikarstvo, vajarstvo, poeziju, pozorište… i sagledamo njihov uticaj na razvoj ovih disciplina, biće nam dovoljno jasno. A neke od njih i nijesu tako davno nastale, što će reći da savremeno crnogorsko društvo zna značaj ovakvih nagrada.
Stvaralaštvo i kritika
Meni, kao arhitekti, nameće se kao jako značajna činjenica da resorne institucije nijesu spremne da afirmišu našu profesiju. I ono što je važno u ovom trenutku, u kontekstu savremenog arhitektonskog stvaralaštva i kritike, ne postoji kritična masa koja je spremna da se bavi arhitektonskom mišlju. Tome smo svjedoci svakog dana.
Inžinjerska komora je prošle godine dodijelila nagradu za životno djelo – ako se ne varam – prvi put. Dodijeljene su i godišnje nagrade inžinjerima. Ipak, utisak je da ova nagrada nije ustanovljena u cilju isticanja značajnog crnogorskog stvaralaštva i stvaralaca u oblasti arhitekture, što potvrđuje činjenica da se nagrade dodjeljuju članovima komore. Većina na početku pomenutih stvaralaca svakako nijesu članovi.
Nagrada i procedura
Marta Torn je, u toku izlaganja o Pritzkerovoj nagradi, u Zagrebu, skrenula pažnju na istoriju nagrade i proceduru dodjele. Popularno je zovu Nobelova nagrada za arhitekturu, a nastala je 1979. godine. Nagradu je osnovao bračni par Cindy i Jay Pritzker koji se zapravo bave biznisom, ne arhitekturom. Godinama je njenznačaj rastao i danas je to svakako najznačajnije priznanje za arhitektonska ostvarenja. Proces odabira je precizno definisan – nominovati može bilo koji arhitekta na svijetu, da bi se na kraju izabrao uži krug. Žiri putuje u grupi ili pojedinačno, ali u toku godine su obavezni da obiđu više od dva djela nominovanih arhitekata.
Porodica Pritzker nema pravo da utiče na odluke žirija na bilo koji način, zapravo nijesu uopšte u istom gradu u kojem se žiri sastaje i nemaju direktan kontakt. Članovi žirija tu dužnost obavljaju tačno tri godine, osim gospođe Torn čiji je to stalni posao. Odluke moraju biti jednoglasne. Voljela bih da znam kako bi kod nas ovakve procedure funkcionisale i ko bi ih definisao.
Možda je jedno od važnijih pitanja: ko bi trebalo da se zastidi što Crna Gora nema nagradu za arhitekturu? Ja, mi svi - arhitekte, svakako. Prije svega, jer vazda čekamo da neko drugi obavi naš posao.
Vrijednosti graditeljskog nasljeđa i njihov istorijski značaj i mjesto
Nedostatak nagrade za arhitekturu, odnosno inicijative za njeno osnivanje vidim kao svojevrstan odraz nekoliko ključnih okolnosti. Prije svega, nezainteresovanost društva da istakne prave vrijednosti graditeljskog nasljeđa i definiše njihov istorijski značaj i mjesto u odnosu na društveno-politička, socijalna, nacionalna i ideološka previranja u našoj istoriji. Ništa novo, moglo bi se reći da ima i važnijih neriješenih pitanja u odnosu na ove kategorije. Osim toga, kao društvo nijesmo dovoljno zreli i spremni da identifikujemo dobre primjere novijih arhitektonskih struktura, mada bi se trebalo prije svega suočiti sa činjenicom da ih nema previše i da bi sam proces istovremeno podvukao negativ dobre arhitekture.
Razvoj i afirmacija kritičko-teorijske misli u oblasti arhitekture
Profesor Ranko Radović bio je arhitekta, profesor i teoretičar koji nam je, između ostalog, dao najznačajniju arhitektonsku teoriju pisanu na jednom od „zajedničkih jezika“. Nagrada „Ranko Radović“, kako kažu zvanične informacije na vebsajtu, osnovana je sa ciljem da podstiče, razvija i afirmiše kritičko-teorijsku misao u oblasti arhitekture i arhitektonsko stvaralaštvo. Odnosi se na cijeli region, ne samo Srbiju, đe je osnovana. Dakle pravo učešća imaju stvaraoci iz cijelog regiona i to u tri kategorije: kritičko-teorijski tekstovi o arhitekturi, televizijske emisije i izložbe ili multimedijalne prezentacije i realizovano arhitektonsko djelo dovršeno u istom periodu. Pitam se zašto se crnogorske arhitekte nijesu nikad śetile da osnuju nagradu „Ranko Radović“.
Dijana VUČINIĆ
(Autorka je arhitekta i vlasnica studija DVARP)
