Ove godine navršila se decenija od pokretanja ambicioznog projekta „Revalorizacija kulturnih dobara Crne Gore“, čija je svrha bila detaljno istraživanje i analiziranje stanja naše kulturne baštine, te predlaganje odgovarajućih mjera zaštite za najugroženija nepokretna i pokretna dobra. U stručnim i tehničkim timovima, kao i u Monitoring timu, projektom su angažovane 234 osobe, među kojima su bili i studenti, a ukupni zbir njihovih honorara, zajedno sa dnevnicama i troškovima za gorivo, iznosio je oko 655.000 eura.
Nažalost, uprkos angažmanu tolikog broja ljudi osnovni zadaci ovog projekta nikada nijesu ostvareni, a deceniju kasnije imamo više od 2.000 kulturnih dobara bez pravne zaštite, iako donosioci odluka, prije svega Uprava za zaštitu kulturnih dobara i Ministarstvo kulture, nikada nijesu bili spremni da priznaju loše rezultate i porazno stanje u zaštiti baštine.
Naime, planirana sveobuhvatna analiza stanja kulturnih dobara i predložene mjere zaštite najugroženijih nijesu se materijalizovale kako je bilo očekivano. Umjesto da pruži rješenja za očuvanje naše neprocjenjive kulturne baštine, projekat se suočio s brojnim izazovima, prije svega lošim upravljanjem i nerealnim očekivanjima. Štaviše, umjesto da bude primjer transparentnog i odgovornog rada u zaštiti kulturnog nasljeđa, projekat „Revalorizacija kulturnih dobara“ postao je sinonim za neuspjeh i gubitak povjerenja.
U narednih nekoliko dana Pobjeda će predstaviti ključne manjkavosti i nedoumice projekta „Revalorizacija kulturnih dobara Crne Gore“, s akcentom na početak, razvoj i i krah projekta, manjkave i sporne pravne procedure, sporan broj kulturnih dobara koje je trebalo revalorizovati, te honorare koji su isplaćivani učesnicima, od kojih se pojedini mjere i desetinama hiljada eura. Predstavićemo i ključne osobenosti obimne finansijske dokumentacije projekta, koju smo od Ministarstva kulture i medija dobili na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama.
Početak i ćutanje
Inicijativa za ovaj projekat došla je 2013. godine od tadašnje direktorice Direktorata za kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture, Lidije Ljesar, danas Radulović-Cvijetinović. Ovaj naporan i dugotrajan posao, koji je dobio i veliku podršku tadašnjeg ministra kulture Branislava Mićunovića, imao je cilj da utvrdi stvarno stanje našeg zaštićenog kulturnog nasljeđa, a to je bio samo prvi korak ka njegovoj obnovljenoj zaštiti.
Projekat je obuhvatio izradu detaljnih elaborata za svako kulturno dobro, koji su trebali da pruže potpuni uvid u njihovu vrijednost, stanje i eventualne prijetnje njihovoj održivosti i zaštiti. Međutim, nakon završetka ovog istraživanja, predstojeći koraci nijesu bili manje zahtjevni. Naime, pod krovom Uprave za zaštitu kulturnih dobara trebalo je sprovesti zahtjevne pravničke procedure, sprovesti upravne postupke i usmene rasprave sa svim vlasnicima i držaocima kulturnih dobara, a na kraju je trebalo donijeti nova rješenja o zaštiti kulturnih dobara koja su bila predmet revalorizacije.
Danas se na prste jedne ruke mogu izbrojati nova rješenja o zaštiti, a Ministarstvo kulture se, spašavajući što se spasiti može, dva puta upustilo u izmjene Zakona o zaštiti kulturnih dobara (2017. i 2019. godine), ne bi li kako produžilo zaštitu na osnovu ranijih propisa, ali i rokove za revalorizaciju. U međuvremenu, kulturna dobra su bila bez zaštite, prvenstveno između 2013. i 2017. godine, što je potvrđeno i odbacivanjem krivičnih prijava, prije svega u predmetima koji su zbog oštećenja i uništenja kulturnih dobara vođeni protiv Mitropolije crnogorsko-primorske Srpske pravoslavne crkve.
Danas, jako mali broj najodgovornijih učesnika u projektu spreman je da govori o rezultatima revalorizacije. Štaviše, većina bivših direktora Uprave za zaštitu kulturnih dobara odbili su da govore na ovu temu, tačnije odbili su da odgovore zašto tokom njihovog mandata nijesu insistirali na završavanju projekta revalorizacije. Jedini koji je na tome insistirao za svog kratkog mandata je arheolog i bivši direktor Uprave za zaštitu kulturnih dobara Mladen Zagarčanin, koji je početkom 2022. godine Vladi Zdravka Krivokapića uputio i javno pismo ukazujući da će sva kulturna dobra Crne Gore praktično ostati bez zakonske zaštite u julu te godine, ukoliko se ne završi revalorizacija. Dodao je da, u tom trenutku, Crna Gora ima svega 26 zaštićenih kulturnih dobara, od ukupno 2017. Pojedini mediji Zagarčanina su ubrzo prozvali za konflikt interesa, on je najavio tužbe, a potom mu baš u julu 2022. nije produžen v. d. mandat, te je nakon godinu napustio Upravu, ostavljajući za sobom nedovršen projekat. Na čelo Uprave potom je došla Maja Ćetković, koja se takođe nije bavila revalorizacijom, novinaru Pobjede u zvaničnim odgovorima šturo objašnjavajući da Uprava nikad nije imala kadra ni kapaciteta da dovrši ovu proceduru.
Na ovu temu odbili su, dakle, da govore bivši direktori UZKD Anastazija Miranović i Božidar Božović, a posebno apsurudno je, nedopustivo i zabrinjavajuće da aktuelni v. d. direktora Uprave za zaštitu kulturnih dobara Balša Perović nema stav o revalorizaciji, pa tako nije ni poslao Pobjedi odgovore na pitanja?! Dakle, onaj koga zakon, moralna i profesionalna dužnost obavezuju da uradi sve što je u njegovoj moći da zaštiti naša kulturna dobra, te je za to i dobio v. d. mandat od Ministarstva kulture, potvrđen na sjednici Vlade, potom u julu na konkursu za direktora UZKD ponovo bio glavni kandidat bivše ministarke Maše Vlaović, izbjegava novinarska pitanja i nema stav o višegodišnjem gorućem problemu?!
Sa druge strane, autorka projekta revalorizacije Lidija Radulović-Cvijetinović prvo je prihvatila da odgovori na pitanja Pobjede, a kada ih je vidjela, dva puta je tražila prolongiranje roka, ali odgovore ipak nije poslala, ni nakon nekoliko mjeseci čekanja.
Improvizacija
Jedini koji je spreman da govori na ovu temu, a još i ranije je javno ukazivao na manjkavosti projekta revalorizacije, jeste Đorđije Vušurović, nekadašnji direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture i potom v. d. direktora Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore. Odgovarajući na pitanje da li je zakonsko uvođenje revalorizacije, kao jednog od osnovnih postulata provjere vrijednosti i zaštite kulturnih dobara, u startu bio dobro zamišljen način uspostavljanja nove formalno-pravne zaštite kulturnih dobara, Vušurović je za Pobjedu kratko odgovorio: „Apsolutno nije“.
Zamišljeni način uspostavljanja formalno-pravne zaštite kulturnih dobara, od strane tadašnje rukovodeće postave Ministarstva kulture, prema riječima Vušurovića, nije slijedio zakonska rješenja.
„Prije bi se moglo reći da je bio suprotan zakonskim rješenjima, tj. da je suprotno Zakonu slijedio interes te vladajuće strukture“, kazao je Vušurović.
Kao ključne probleme kod sprovođenja ove obaveze već u prvim godinama od usvajanja Zakona o zaštiti kulturnih dobara, Vušurović je naveo „neznanje ili namjerne improvizacije u tumačenju zakonskih odredbi, tj. primjeni Zakona“.
On je podsjetio da je Zakon o zaštiti kulturnih dobara objavljen 13. avgusta 2010. godine, u Službenom listu Crne Gore, br. 49/10, a stupio je na snagu osmog dana od dana objavljivanja, tj. 21. avgusta 2010. godine. Članom 142. ovog Zakona propisano je sljedeće: (1) Spomenici kulture čiji je status utvrđen po ranijim propisima imaju status kulturno dobro do revalorizacije njihove kulturne vrijednosti u skladu sa ovim zakonom; (2) Revalorizacija kulturne vrijednosti kulturnih dobara iz stava 1 ovog člana izvršiće se u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona“.
„Dakle, veoma jasno i precizno. Status kulturnog dobra, stupanjem na snagu novog Zakona moglo je dobiti 357 nepokretnih spomenika kulture i 423 pokretna spomenika kulture. Ovu nespornu činjenicu potvrđuje dokumentacija bivšeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture (u državi jedinog relevantnog subjekta, nadležnog za zaštitu kulturnih dobara i vođenje Registra), koju je preuzela novoformirana Uprava za zaštitu kulturnih dobara, kao i publikacija Ministarstva kulture i medija „Stanje kulturne baštine Crne Gore“ iz 2006. godine, u kojoj je objavljen „Izvještaj o stanju nepokretne kulturne baštine u Crnoj Gori“, a koji je usvojen na sjednici Vlade Republike Crne Gore od 20. oktobra 2005. godine“ podsjetio je Vušurović.
Za njega, ovo su nesporne činjenice, koje niko nije mogao, niti smio mijenjati.
„Da bi apsurd bio veći, u već pomenutom Vladinom dokumentu „Stanje kulturne baštine Crne Gore“, na strani 6. stoji da se Ministarstvo kulture i medija zahvaljuje svima koji su učestvovali u izradi izvještaja o stanju kulturne baštine Crne Gore, a između ostalih i tadašnjoj ministrici Vesni Kilibardi, njenom pomoćniku Predragu Malbaši, sekretaru Ministarstva Tomu Miljiću, tadašnjoj stručnoj saradnici u Ministarstvu Lidiji Ljesar i mnogim drugim, od kojih će većina učestvovati u postupku revalorizacije nečega što prethodno nije bilo valorizovano, niti je imalo status spomenika kulture, po ranijem Zakonu. Drugim riječima, isti oni koji su na osnovu dokumentacije Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture objavili, a Vlada usvojila, da je status nepokretnog kulturnog dobra, po ranijim propisima, steklo 357 nepokretnih spomenika kulture, tzv. projektom Revalorizacije tretiraju 1.363 spomenika kulture, tako da nije jasno u kom dokumentu su saopštili neistinite podatke javnosti i Vladi Crne Gore – u publikaciji „Stanje kulturne baštine Crne Gore“, ili u tzv. projektu revalorizacije“ zapitao se Vušurović.
Pojmovi
Pojasnio je da je „ključni nedostatak besmislenog projekta revalorizacije, njegovo postojanje“. Svakom bi iole obrazovanom čovjeku, prema njegovim riječima, trebalo da bude poznato što znače riječi ili pojmovi valorizacije i revalorizacije nepokretnih kulturnih dobara, u kontekstu Zakona o zaštiti kulturnih dobara.
„Prosto rečeno, valorizacija je vrednovanje ili procjena kulturne vrijednosti u postupku njenog utvrđivanja kod nepokretnog dobra za koje se vjeruje da ima kulturnu vrijednost, a revalorizacija je ponovno vrednovanje ili procjena vrijednosti već valorizovanog i postojećeg nepokretnog kulturnog dobra. Inače, utvrđivanje kulturne vrijednosti i sticanje statusa kulturnog dobra, donošenje rješenja, formiranje dosijea, kategorisanje i vođenje registra definisani su u Zakonu od člana 23. do i sa članom 36. ovog zakona. Ko je i letimično pogledao ovaj dio Zakona, dovoljno mu je da shvati da se može revalorizovati samo kulturno dobro koje je steklo taj status, nakon utvrđivanja i valorizacije njegovih kulturnih vrijednosti. I logički posmatrano, jasno je da se bilo koja stvar, pa ni nepokretno dobro, ne može revalorizovati, ako prethodno nije valorizovano i utvrđeno kao nepokretno kulturno dobro“, rekao je Vušurović.
Pomenuo je član 30. Zakona u kojem je precizno definisano: „Uprava je dužna da redovno prati stanje i da najmanje jednom u pet godina izvrši revalorizaciju kulturne vrijednosti kulturnog dobra“.
„Dakle, ne svakog nepokretnog dobra koja su nameračili ili koja su po volji ministra, pomoćnice ministra, sekretara i direktorke Uprave, već samo nepokretnog kulturnog dobra koje po Zakonu već ima taj status. Zar i ovaj član 30. Zakona, pored člana 142. to jasno i nedvosmisleno ne propisuje? To što nazovi projekat nikada nije završen, a da je potrošeno oko 650.000 eura (ja tvrdim da je ta cifra daleko veća), upravo potvrđuje njegovu besmislenost i otkriva namjeru i plan organizovane (da li i kriminalne, to treba da ocijeni SDT) grupe, koja se nalazila na čelu Ministarstva“, kazao je Vušurović.
Kako on vidi stvari, već citirani član 142 Zakona rješava sve dileme. Naime, u zakonskom roku od tri godine, tj. do 21. avgusta 2013. godine, Ministarstvo kulture, kao nadređeni organ i Uprava za zaštitu kulturnih dobara, kao sastavni dio Ministarstva, bili su u obavezi da izvrše revalorizaciju kulturne vrijednosti za 357 nepokretnih spomenika kulture, kojima je bio utvrđen ovaj status po ranijim zakonskim propisima, a koji su dobili status kulturno dobro po novom Zakonu.
„Ovaj postupak su morali sprovesti zaposleni u Upravi, kao redovnu radnu obavezu, jer upravo za to mjesečno primaju ličnu zaradu. Ne isključujem mogućnost da je možda moglo doći do angažovanja i nekog stručnijeg lica za specifične slučajeve, koje nijesu mogli odgonetnuti uposleni, ili možda dodijeliti neki stimulans ili nagradu onim zaposlenim koji bi ostvarili rezultate i kvalitet iznad prosjeka“, rekao je Vušurović.
Surogat registra
Podsjetio je na 2016. godinu kada je u medijima javno i argumentovano ukazao da je umjesto obavljanja ovog posla pod krovom Uprave, rukovodeća struktura, kao organizovana grupa, iz Ministarstva i Uprave smislila „misionarski posao“, koji će biti nazvan „Revalorizacija“.
„Kako nije postupano po članu 142, niti bilo što rađeno u tom pravcu, pune dvije godine, to je tokom 2012. godine naprasno naloženo da se u Registar kulturnih dobara upišu, umjesto 357 zakonski utvrđenih, čak 1.363 „kulturna dobra“, a sve suprotno Zakonu o zaštiti kulturnih dobara. Pripremajući se za „poduhvat“ revalorizacije, v. d. direktorka Uprave, gospođa Ružica Ivanović, daje nalog za upis u surogat Registra kulturnih dobara, a sve po njenim usmenim instrukcijama i pripremljenim spiskovima. Bez ikakvog smisla i uz nedopustivu improvizaciju, upisuju se, ne samo 357 zaštićenih nepokretnih spomenika kulture, već i sva spomen-obilježja u Crnoj Gori i skoro svaka kuća u Starom gradu Kotoru, što ukupno čini 1.363 „kulturna dobra“, od čega 792 nepokretna i 571 spomen-obilježje“, tvrdi Vušurović.
On to vidi kao „divlji“ Registar u koji su upisana 1.363 „kulturna dobra“, bez prethodno urađenog elaborata o njihovoj kulturnoj vrijednosti, bez Rješenja o utvrđivanju statusa kulturno dobro, bez Rješenja o upisu u Registar ili bilo kojeg drugog stručnog ili pravničkog dokumenta.
„Popunjen je samo naziv kulturnog dobra i najviše tri-četiri, od ukupno 24 stavke (rubrike), koje postoje za svako kulturno dobro, a što slikovito ukazuje na smišljenu improvizaciju. Eklatantan primjer je pod rednim brojem 38 „Grad Perast“ gdje su popunjene, osim rednog broja i naziva, samo dvije rubrike: „Lokacija – Kotor“ i „Klasifikacija – Nepokretni; urbanistička cjelina“. Svaki komentar je ovdje izlišan, osim konstatacije da se radilo o običnoj sprdačini sa kulturnom baštinom Crne Gore, od strane neznavenih ili zlonamjernih „misionara“ iz Ministarstva kulture i Uprave za zaštitu kulturnih dobara, a koji su za to iz budžeta Crne Gore, tj. od poreskih obveznika, uzeli „debele“ pare“, rekao je Vušurović.
Nedostajali najvažniji podaci za nepokretna kulturna dobra
Kao dokaz da se u projektu revalorizacije „radilo o neviđenoj improvizaciji“, Đorđije Vušurović je novinaru Pobjede pokazao i dopis br. 01-714/2012 od 14. 12. 2012. godine, kojim dokumentarista sa srednjom spremom obavještava v. d. direktorku Uprave za zaštitu kulturnih dobara Ružicu Ivanović da je do tog momenta u Registar upisano 708 nepokretnih kulturnih dobara. Dalje direktorku upozorava na „nedostatke kod upisivanja kulturnih dobara u Registar“.
- Skoro u svim slučajevima, u do sada dostavljenom spisku kulturnih dobara nedostaje većina podataka, a po mojoj ocjeni i najvažniji: broj i datum rješenja o utvrđivanju statusa kulturno dobro i broj i datum „Sl. l. CG“ i kategorija – navela je dokumentarista u dopisu direktorki.
Međutim, prema riječima Vušurovića, ovo upozorenje je ignorisano, pa je nastavljeno sa upisom sve do brojke od ukupno 1.363 navodna nepokretna kulturna dobra.
- Na ovakvim temeljima nastaje tzv. projekat Revalorizacije kulturnih dobara Crne Gore, na čijoj izradi će, prema kazivanju autorke projekta, gospođe Lidije Ljesar, učestvovati 250 „stručnjaka“, koji će utrošiti, po njenom kazivanju 650.000,00 eura, a čiji je konačni proizvod neviđeni haos u oblasti zaštite kulturnih dobara – rekao je Vušurović.
