Moderator večeri je bio mr Radoje Femić, književni kritičar iz Bijelog Polja, koji je kazao da je Aleksić jedan od najznačajnijih autora srpske književnosti i da njegov rad predstavlja jednu zaokruženu i etabliranu autorsku poetiku u kontekstu savremenog srpskog pjesništva.
“Njegovo pjesništvo je poližanrovskog iskustva, ostvareno je kroz stvaralaštvo za odrasle i stvaralaštvo za djecu. Za sada je objavio jedan roman i knjigu drama, deset pjesničkih knjiga i preko dvadeset knjiga za djecu. Sve je to oblikovalo Aleksićevu autorsku poetiku”, kazao je Femić.
Dejan Aleksić se zahvalio na pozivu, koji se, kako je istakao, ne odbija.
“Grad teatar je dugovijeka manifestacija, Trg pjesnika je mjesto koje je obilježeno nastupima brojnih, ali i najznačajnijih književnih stvaralaca ovoga podneblja u posljednjih nekoliko decenija.
Zadatak svakog ozbiljnog stvaraoca je da umakne bilo kojoj vrsti svrstavanja, što je jedan nedostižan ideal”, naglasio je Aleksić.
“Mi ne možemo pjevati kao da se prije nas nisu dogodili Homer, Dante, Gete, Njegoš ili Stevan Raičković, ali naša obaveza jeste da umaknemo svrstavanju ukoliko se to može. Književna kritika i istorija su tu da periodizacijama stvari postave na određena mjesta, jer se tako evolutivni tok književnosti bolje razumije i to je potpuno normalno. Zato nauka o književnosti i jeste nauka, zato što pozicionira stvari. Mene su od samog početka svrstavali u taj magistralni tok savremene srpske poezije koji jeste neosimbolistički, koji zahvata pravac od Stražilovske linije, od Radičevića i sprskih romantičara iz sredine 19. vijeka pa do autora koji su senzibilitet te linije zadržali na način da inovativno pristupaju toj vrsti poetike, a to je Stevan Raičković. Ako moramo da se svrstavamo, a moramo, onda ja pripadam toj liniji.”, kazao je on.
Aleksić je dobitnik je brojnih značajnijih književnih nagrada za poeziju: ,,Vasko Popa“, ,,Meša Selimović“, Zmajeva nagrada Matice srpske, ,,Branko Miljković“, Nagrada SANU iz Fonda ,,Branko Ćopić“, ,,Miroslav Antić“, ,,Risto Ratković“, Prosvetina nagrada, Matićev šal i Brankova nagrada, a Aleksić i sam ističe da je imao sreću da ga nagrade nisu zaobilazile.
“Možda sam i previše bio miljenik nekih žirija, zaista nisam imao problem sa tim da se ostvarim u tom formalnom vidu. Nagrade me ne obavezuju, nisam ni lažno skroman da kažem da mi ne znače nagrade, naravno da znače, posebno danas kad od književnosti ne možete ni živjeti. Ali ono što ja vidim kao najveću dobit od književnih nagrada jeste činjenica da koliko god da se poezija ne čita, nagrada može da obezbijedi neku minimalnu recepciju čitalačke javnosti. Naročito kada dobijete nagradu koja nije predviđena isključivo za pjesničke knjige, to se meni desilo sa nagradom ‘Meša Selimović’. Ako pjesnička knjiga dobije takvu nagradu, onda će ta vijest skrenuti pažnju i recepciju čitalačke publike na tu knjigu'', istakao je Aleksić.
On je naglasio da ne treba povlađivati određenim ukusima ili očekivanjima.
“Književni programi su postali kao neka okupljanja malih okultnih društava gdje se ljudi u tajnosti okupe. Ako čitate poeziju, već ste obilježeni, već imate etiketu da ste čudak zato što čitate poeziju. Ovo večeras je zaista divno, ljudi su došli da bi čuli neku pjesničku riječ. Pjesničke publike je uvijek bilo vrlo malo, ali je zato čitalac poezije najvrijedniji čitalac zato što je poezija izrazito spor medij. Ona traži posvećenost, traži neku vrstu samostalnosti i obrazovanja, ako ne poznajete dovoljno istorijsku dubinu vremena, mitologiju, odnose, svjetsku književnost, vrlo često ne možete da razumijete neke pjesnike. Ne zato što se oni prave pametni već zato što prave interteksutalne veze sa nečim što je kultura i književno nasljeđe. A ako to nemamo, onda nemamo ni dobrog čitaoca”, kazao je Aleksić.
Motiv svjetlosti je izrazito zastupljen u Aleksićevim djelima. “Svjetlost igra važnu ulogu na simboličkom planu, kada bi se radila konkordanca svih mojih djela, svjetlost bi zauizmala vrlo visoko mjesto. Motive ne biram, oni se često nametnu. Za pjesnika nije ni zdravo da razmišlja autopoetički. Ono šta ja u motivu svjetlosti, koji je tradicionalno ukorjenjen motiv u kulturi, vidim ako neku vrstu ključa jer svaku svoju pjesmu posmatram kao ključaonicu kroz koju možete da provirite, ali ne možete uvijek da nađete ključ, i nije ni potrebno. Svjetlost je šifra otključavanja tog skrivenog prostora u mojim djelima.”
Bio jednom jedan zev i veliki lav
Kao autor za djecu, Aleksić se ostvario na, za njega, iznenađujući način s obzirom da nije imao namjeru da se ozbiljno bavi tom književnom oblašću, ali je počeo kada je osjetio opasnost od samoponovaljanja i upadanja u manirizam.
“Mi ljudi uživamo u komociji, posebno kada osvojimo neki prostor, u ovom slučaju poetički. Ali to je onda smrt. Pošto sam stvaralački gladan i ne mogu da mirujem, oprobao sam se u književnosti za djecu i to je prije bio eksperiment nego potreba da se ozbiljno realizujem u toj oblasti. Ali se ispostavilo da me ta ideja prerasla i da sam sam sebe prevario. Ja danas imam dvostruko više knjiga za djecu nego svih ostalih u drugiim žanrovima. Duško Radović, koji nije htio da se ostvari kao pjesnik za odrasle, o Popi je govorio da bi jednako bio zanimljiv kada bi se analizirao kao stvaralac književnosti za djecu jer i jedan i drugi su glavno izvorište svog stvaralačkog kosmosa pronalazili u avangardi, prije svega u nadrealizmu dvadesetih i tridesetih godina.
Na tome su oni formirali i književni ukus i književni stil. Miroslav Maksimović, jedan od najvećih živih pjesnika, ima jedan odličan esej gdje on uzima pjesmu “Veliki zev” Vaska Pope i “Bio jednom jedan lav” Duška Radovića i mijenja motive lava i zeva, pravi neku vrstu transplantacije motiva iz jedne pjesme u drugu i obrnuto. I te dvije pjesme savršeno funkcionišu, Veliki lav i Bio jednom jedan zev. Kada čitate Popu, vi vidite koliko taj izraz funkcioniše onako kako funkcionišu, prije svega logički obrasci u književnosti za djecu, a potom jezik i poetika. To može dijete od deset godina sasvim dobro da čita.”
