Dan je vreo. Upekla zvijezda. Koračam sam nepreglednim stazama crnogorskog krša dok sunce lijeno prelazi plavetna prostranstva nad mojom glavom. Kao da se želi zaustaviti, usporiti, na tren zastati i odati poštu nekome... Sjedam i osvrćem se. Čudno...
Da li je slučajno što sunce baš ovđe ima krvavi odsjaj... Da li je to privid iskrivljene mašte, fatamorgana izmorenog uma ili stvarno krv...
Krv sina jedinca, čija pogibija nije značila smrt nego rađanje familije, krv na kojoj je vjekovima rastao samo inat. Krv kojom su nas kleli preci. Krv kojom smo plaćali slobodu. Krv koja nema cijenu...
Jer na ovom ljutom kamenu ona ispisuje stihove... Stihove o neisplakanim sestrinskim suzama, o nikad salivenim tokama, o neprekovanim džeferdarima, o sinovima što su glavom odmjenjivali očeve...
A onda, odjednom, oštar zvuk prelomi tišinu... I dalje nijesam siguran da li je to bio grom ili poklič, poklič pobjednika izgubljenih bitaka, onih koji su tugovali pjevajući i jurili u smrt slaveći, slaveći tebe i tvoju slobodu..
Grom ili prijekor Miloša Krivokapića na Grahovcu, pjesma Malisorskih momaka na Fundini, zveket handžara Svetog Petra na Krusima, poruka sa ljubinog groba, prkosni osmijeh Ljuba Čupića ili posljednji poziv na juriš Save Kovačevića.
Ne znam što se desilo, kam’ me prigrli ko brata... I, poče mi zboriti pomalo zaboravljene priče o čojstvu i junaštvu, o Mariji Perović „majci što ne preže da krvniku rane veže“ o Ćetni i kolu na Cetinju, o Đurđi Damjanović i osveti, o Joki Baletić i dželatu... O iskri što izvi bas ođe i obasja svemir... O mjestu đe je sin rađao oca, a majka rađala sina onda kada bi stao na branik domovine, o mjestu đe je svaka cijena koja se plaćala obrazom bila skupa i nedoplativa...
Trzam se kao iz sna. Vrelina je minula.
Pokušao sam ustati, ali noge kao da su pustile korijen, ne ide. Uspio sam se samo okrenuti i spustiti pogled na sinje more... Sinje... hmm... kažu niđe nije tako modro i plavo kao ođe... I nije!
Ono čuva Teutu, ono je rodila Iva Vizina, ono je duh i um ovog naroda, širok, dubok i nemiran... Ono vječno pjeva pjesmu o jednoj princezi Jeleni kojoj nekad davno bjehu „džabe kule i dvorovi jer Lovćenu je srce vuče đe se viju sokolovi“ ono brani bezbrižni san 336-torici junaka što iz „bijelog svijeta“ pođoše smjelo đe se mre i pada onda kad je domovina iz krvi zvala. Osjećam polako hladnoću koja pritiska noći ovđe, izgleda da je sunce završilo svoj počasni hod. Napinjem se ne bih li čuo posljednje riječi. Kaže. Obećaj... I... Ne zaboravi...
Obećao sam i nikad zaboraviti neću!
Da je moje zvono s katedrale i crkve ali i efsan sa džamije, moj je Mihailo Lalić i Risto Ratković ali i Zuvdija Hodžić i Ćamil Sijarić. Moji su Novak Ramov, Nikac od Rovina i Kenjo Stankov ali i Ujk, Biš i Sokolj. Moj je svaki pedalj ove šake mora i planine!
Moj je vjetar s Lovćena što vječno bdije nad nama!
Moj je dvoglavi orao Crnojevića i Petrovića pod kojim mi prađedovi ginuše ali je moja i petokraka pod kojom mi je đed krv prolivao.
Moje je sve od Pljevalja pa do mora! Svih 13.812 km2! Ni pedalj više! Ali, ni manje! Jer, svaka je stopa skupo plaćena...
I zato ljubite kamen po kome hodite, jer taj kamen smo mi!
Do nekog novog svitanja...
(Autor je student prve godine Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore)
