Tokom Drugog svjetskog rata bio je interniran u Italiju, gdje je sve do 1943, i italijanske kapitulacije bio u logoru Kolfjorito. Prije nego su Njemci preuzeli upravu, talijanski stražari su rekli zarobljenicima da pobjegnu, a da će oni pucati u zrak, kao da ih navodno ciljaju…Vidjeli i Talijani zaludnost situacije, pa nisu istrajali na bespotrebnoj tuđoj pogibiji.
Poslije bijega iz logora priključio se italijanskim partizanima. Nakon toga, iz Italije odlazi u SSSR, u Engels, gdje završava pilotsku školu I leti na bombarderima.
Tamo upoznaje buduću suprugu Jelenu koju je oženio 1950. godine, te nakon kraćeg vremena dobija prekomandu za bazu u Davlekanovo na istok Sibira gdje im se rađa kćer Marina.
Tokom pilotskog staža našao se u situaciji da mora da prkosi komandi, a taj spor stigao je do vrha Sovjetske armije.
Falilo je, naime, pilota za lovce, pa Zec dobija naređenje da pređe na lovac, što je on odbio uz obrazloženje da je obučen i ima iskustva-staža na bombarderima. Komandant kaže da mora, Zec da ne mora. Komandant mu prijeti da će ga poslati na Vojni sud! Zec napiše pismo generalu Žukovu koji potvrdi njegove argumente, I presudi prije suda u korist Brankovu.
Ostalo je upamćeno da je Branko pri letu preko Kaspijskog jezera na 11.000 metara još jednom odbio naređenje. Ovoga puta da se katapultira sa dvojicom kolega zbog otkazivanja jednog od motora.
Odlučuje da, umjesto katapultiranja, na svoju odgovornost pokuša da prizemlji avion, što mu polazi za rukom. Avion je ucijelo prizemljio na aerodrome u Bakuu.
Uviđajem je ustanovljeno da je motor bio ispravan. Ispostavilo se da su mehaničari prethodno na održavanju “potrošili” alkohol iz pumpe za hlađenje motora. Iako nije bilo po propisima, kao nagradu za uspješno slijetanje, Branku dozvoljavaju da vrati avion nazad u bazu, iako je to trebalo da odraditi drugi pilot.
Jelena Antropov i Branko Zec
1958. godine se vraća u Jugoslaviju u Beograd sa porodicom. Zbog političke situacije više nije smio letjeti ni u civilnom preduzeću, a kamo li u vojsci. Kraj života je proveo u Baru. Preminu je 2003. godine.
(Tekst je preuzet iz 111. broja „katkadnika“ Zupci Times jedinstvenog elektronskog magazina ne samo za barske okvire koji objavljuje redakcija na čijem je čelu Ilija Markov Vukotić. Ove zavisne novine po cijeni daj šta daš,, kako ih izdavač i uredništvo reklamiraju, i sada su „upakovane“ u PDF format , na četiri stranice, i distribuiraju se elektronskom poštom. Od samog početka, Zupci Times objavljuju zapise o zavičajnoj istoriji, tradiciji, receptima, vicevima, izrekama i lokalnim legendama, i to na arhaičnom jeziku koji se u ovoj reviji brižljivo baštini od prvog broja.)
