Anoreksija je vrsta poremećaja u ishrani, koja počinje dijetom, kako bi se izgubili suvišni kilogrami. Gubitak težine prerasta u opsesiju, a zatim se produžava u beskrajni ciklus izgladnjivanja kako bi osoba dobila osjećaj kontrole nad sopstvenim tijelom. U onom trenutku kada gubitak težine postane opsesija, poistovjećuje se sa bilo kojom bolešću zavisnosti.
Začarani krug, izlaz se ne vidi: Statistike govore da 90-95 odsto oboljelih čine žene,od čega su 80 odsto adolescenti i mlade odrasle osobe. O ozbiljnosti problema dovoljno govori podatak da suanoreksija i bulimija u SAD-u treća nezarazna bolest kod adolescenata.
Koliko je ovaj poremećaj opasan, na svojoj koži je osjetila Nikšićanka, Nevena Crnogorac.
“Sve je počelo bezazleno. Imala sam 14 godina i htjela da smršam par kilograma. U suštini sam bila nesigurna u sebe, smatrala sam da nijesam dovoljno zgodna i stalno se upoređivala sa drugim djevojkama. Uz to, na televiziji i u časopisima sam stalno nailazila na slike poznatih glumica i manekenki koje su bile ,,zgodne“ i ,,mršave“ i smatrala sam da treba i ja tako da izgledam”, priča za Portal Analitika Crnogorac.
Iako se nerado prisjeća svog iskustva sa anoreksijom, odlučila je da ga sa nama podijeli, kako bi pomogla onima koji se bore sa poremećajima u ishrani. Ističe da je anoreksija podmukla bolest, koja nastaje postepeno i jako dugo se liječi.
“Samo sam željela da budem mršava, a poslije sam imala strah od hrane. Bila sam i te kako svjesna svog izgleda, ali taj strah me kočio i nije mi dozvoljavao da se normalno hranim. Bila sam opsesivna, svaki dan sam morala da vježbam dva sata i jela sam samo određenu hranu, uglavnom nemasnu i niskokaloričnu, voće, dijetalni jogurt... Uvijek u isto vrijeme i sama, nikada sa ostalima i nikada poslije 17 sati. Ako bih pojela čokoladu ili komadić hljeba doživjela bih napad panike”, prepričava ona sve što joj se događalo.
Vrlo brzo je postala svjesna da je u problemu, ali je upala u začarani krug iz kojeg nije vidjela izlaz.
“Željela sam da se vratim normalnom životu, ali ako bih pojela jedan veći obrok plakala bih satima i vrlo brzo se opet vraćala izgladnjivanju. Htjela sam da to sve prestane, ali bilo je jače od mene. Čitav dan sam razmišljala što ću da jedem, koliko šta ima kalorija i da li ću se ugojiti ako uzmem jabuku poslije 18 sati. U najgorem periodu sam imala 43 kilograma, a visoka sam 176 cm, tako da je to oko 15-20 kilograma manje od moje idealne težine”, prisjeća se naša sagovornica.
Godinu dana je trajala njena agonija. Shvatila je da joj je potrebna pomoć i počela je sa procesom oporavka. Istakla je da je liječenje kompleksno i dugotrajno.
“Uglavnom je potrebna i pomoć psihijatra ili psihologa, mada ja imam loše iskustvo jer u tom periodu nijesam uspjela da nađem dobrog doktora. Najveću pomoć mi je pružila nutricionistkinja, koja mi je uz plan ishrane pružala i psihološku podršku”, kaže ona.
U ovakvim situacijama je podrška porodice veoma bitna, ali je važno shvatiti i da poremećaj u ishrani nije samo hir, nego ozbiljna bolest.
“Morala sam i samoj sebi da pomognem. Željela sam opet da uživam u životu i koliko god da mi je bilo teško morala sam da se natjeram da jedem i shvatim da hrana nije moj neprijatelj. To je bio izuzetno mučan i težak period, i za mene i za moju porodicu, međutim, danas sam ponosna na sebe jer sam uspjela da se oporavim, da radim na sebi i da naučim dosta toga”, kaže ona.
Crnogorac ima savjet i za sve mlade djevojke, koje vode računa o svom izgledu.
“Za lijepo i zdravo tijelo se ne mora gladovati, brojka na vagi nije ono što nas opisuje, jer smo mi mnogo više od toga. Moraju da uče o pravilnoj ishrani i treningu, nikako da se ugledaju na mršava tijela koja se nameću kao ideal. Svako tijelo je različito i lijepo, a da bismo iznijele tu ljepotu treba da radimo na sebi i iznutra. Celulit i stomak nas ne opisuju, već vedrina, karakter, osmjeh. To je ono što će ljudi primijetiti. Ako zavolimo sebe i drugi će nas voljeti”, navodi naša sagovornica.
Anoreksija često nije prepoznata: Anoreksija u velikom broju slučajeva godinama biva neprepoznata, objašnjava za naš portal magistrica psihologije i psihoterapeut, Milena Raspopović.
„Postojanje problema se može uvidjeti kada je ovakvo ponašanje, to jeste preskakanje obroka, unos isključivo nisko kalorične hrane, zaključavanje u kupatilu radi povraćanja kontinuirano i učestalo“, kaže ona.
Prema njenom mišljenju, kada pretpostavimo da neka nama bliska osoba boluje od nekog poremećaja u ishrani, moramo je motivisati da se obrati za pomoć nekome i da istraje u tretmanu.
„Poželjno je obratiti se za pomoć što je moguće ranije, a uloga bliskih osoba je da osobi koja boluje od poremećaja ishrane predoče benefite takvog tretmana u vidu smanjenja patnje, boljeg opšteg funkcionisanja i sveukupnog zdravlja i da je ohrabruju da istraje u tretmanu i kada to nije lako. Nije poželjno stavljati fokus na kritiku ponašanja osobe i pokušati preuzeti kontrolu nad životom te osobe“, objašnjava psihološkinja.
Postoji više faktora nastanka ovih poremećaja.
„To mogu biti biološki faktori, kao što su problemi u domenu komunikacije sistema žlijezda sa unutrašnjim lučenjem sa nervnim sistemom ili istorija afektivnih poremećaja u porodici, potom psihološki faktori, kao što su problemi u ranom razvoju ili loša konstelacija porodičnih odnosa koja ostavlja dijete bez jasnog osjećaja identiteta, potom socio-kulturni faktori, kao što su kodeksi ljepote u savremenoj zapadnoj civilizaciji. Usljed kombinacije ovih faktora, javljaju se opsesivne misli o smanjenju tjelesne težine i razvija se strah od debljine i hrane, praćen poremećajem šeme tijela“, podvlači naša sagovornica.
Ozbiljne posljedice poremećaja u ishrani: U toku liječenja ovog poremećaja, preporučuje se kombinovanje medikamenata i psihoterapijskog tretmana, a poželjno je uključiti i nutricionistu.
„Kognitivne terapije se usmjeravaju na promjenu načina na koji osoba misli o situaciji, kako bi došlo do promjena u emocijama i ponašanju. Tretman nije lak i uspjeh ne ide uvijek pravolinijski. Ko god je uključen u tretman osobe sa poremećajem ishrane neophodno je da posjeduje visok stepen tolerancije, da ne osuđuje osobu i da je osnažuje kako ne bi odustala od tremana usljed teškoća“, kaže ona.
Poremećaji ishrane mogu imati ozbiljne psihičke i fizičke posljedice.
„To mogu biti smanjenje tjelesne temperature, izostanak menstruacije, gubitak kose, loša cirkulacija, nizak krvni pritisak, iscrpljenost, a bulimija može izazvati probleme u domenu sistema organa za varenje i oštećenje zubne gleđi. Psihološke posljedice poremećaja ishrane su nesanica, loša koncentracija, usamljenost usled samonametnute izolacije, stid, krivica i depresija. Nažalost, usljed ekstremne pothranjenosti posljedica anoreksije može biti i smrt“, kaže naša sagovornica.
Promjena u prehrani ljudi: Nutricionistkinja, Radmila Starčević navodi da se u zadnjih 50 godina sve promijenilo u prehrambenoj industriji.
“U kratkom vremenskom periodu dostupna je hrana gotovo iz cijelog svijeta, uz hibride, zatim GMO hrane sve veći broj rafinisanih proizvoda uticalo je da ljudi izađu iz ritmova prehrane koji su ranije postojali. Poremetio se dnevni ritam, ljudi sada često jedu noću, nema ni sezonskih ritmova jer cijeli svijet je postao jedno selo i sve nam je dostupno tokom cijele godine”, ističe nutricionistkinja.
Kaže i da najveći broj pacijenata traži pomoć zbog toga što su upali u klopku savremenog društva i postali zavisni od brze hrane.
“Zdravlje je psihofizičko blagostanje tj. kada se dobro osjećate u svojoj koži. Nazlost to se danas može ostvariti samo ako smo osvijestili da za dobre stvari moramo da se trudimo i borimo. Rafinisane hrane ima svuda u ogromnoj količini za male pare i nije društveno prikazana kao štetna. Takve namirnice nemaju vitamine, minerale, proteine, vlakna, sadrže lažne trans masti i do 80 odsto brzih šećera uz mnogo hemije, tj. boja, aroma, konzervansa, aditiva, emulgatora”, objašnjava Starčević.
Objašnjava da se često iz takve ishrane sklizne u krajnost, poput prejedanja ili izbjegavanja namirnica, iz čega proističe anoreksija.
“Anoreksija se liječi timski. Put do ozdravljenja je često neizvjestan, ali svakako i dostižan. Savremen život pun modernih pomagala u vidu mašina, automobila, interneta učinile su da zaboravimo da su to samo pomagala, a da je najveća moć i lijek u nama. Poruka za sve je da vjeruju u sebe i da uz dobar program ishrane i fizičku aktivnost mogu doći do cilja”, zaključuje Starčević.
