Doduše, pitanje je bilo zbog čega je tada govoreno u množini, jer – zvanična Podgorica tada je imala saradnju na nivou sa vlastima svih susjednih država osim jedne. One koju u Srbiji predvodi Aleksandar Vučić.
Nakon ne baš srećnih nastojanja – a uprkos nespornoj želji – Vlade Zdravka Krivokapića da se poprave odnosi sa Srbijom, Abazovićeva je imala više uspjeha. No, kako i ne bi – ‘isporučen’ je Temeljni ugovor, crnogorski političari su po srpskim medijima euforično veličali ‘Open Balkan’, pri čemu zauzvrat nijesu potezali nijedno pitanje koje ne odgovara vlastima u Srbiji.
Doduše, treba pomenuti i to da je, mimo razdoblja koje je prethodilo toj 2020, i vlast predvođena Demokratskom partijom socijalista jedno vrijeme imala sasvim korektnu saradnju sa Srbijom.
Nije ovo prvi put
I aktuelni premijer Milojko Spajić više je puta isticao kako je njegov cilj najbolja moguća saradnja – kako sa Srbijom, tako i sa svim ostalim susjedima. No, ovog mjeseca postalo je još jednom očigledno da do najbolje moguće saradnje sa Vučićevom vlašću nije lako doći. Naročito ukoliko odlučite da iskažete stav sa kojim oni – nijesu saglasni.
Glasanje Crne Gore za Rezoluciju o genocidu u Srebrenici uzrokovalo je reakcije Beograda kakve nijesu nepoznate – bilo je tako i u doba kada je Crna Gora priznala nezavisnost Kosova, a onda i nakon izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, te protjerivanja ambasadora Srbije Vladimira Božovića.
Ovog puta nije pomoglo ni to što je Crna Gora podnijela amandmane, pa ni što je Andrija Mandić u Skupštini inicirao usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici.
“Odvratna i podmukla” uloga Crne Gore
Očekivano, po medijima u susjedstvu razočaranje djelovanjem Crne Gore iskazivao je i sam Vučić.
“Najodvratnije je bilo ponašanje Crne Gore", poručio je on.
I Ana Brnabić je nakon glasanja izrekla sličan stav.
“Crna Gora je odigrala najpodmukliju ulogu“, istakla je predsjednica Skupštine Srbije.
79
Nešto umjereniji bio je njihov ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić.
“Crna Gora nije neprijatelj Srbije, ali da su srpski zvaničnici razočarani što je glasala za Rezoluciju”, kazao je Dačić.
Predsjednik BH entiteta Republika Srpska Milorad Dodik kazao je kako je Crna Gora počinila “sramnu izdaju”, te da Srbi u Crnoj Gori nemaju drugu otadžbinu do – Srbije.
“Vlada koja je donijela ovakvu odluku nije prijatelj Republici Srpskoj i nećemo održavati nikakve kontakte s njima”, dalje je dodao on.
Različite reakcije crnogorskih snaga bliskih Vučiću
Političke snage u Crnoj Gori koje su bliske Vučiću reagovale su različito.
Za Andriju Mandića (NSD) glasanje za Rezoluciju bio je povod da iznova pokrene razne teme koje duboko dijele javnost – od jezika, preko simbola, sve do dvojnih državljanstava. O eventualnom uskraćivanju podrške vlasti nije prozborio ni riječ.
Milan Knežević (DNP) danas je javno saopštio kako njegova stranka suspenduje dalju podršku Vladi sve do ispunjenja niza različitih uslova.
Zanimljivo je i kako je Vučić kazao da mu je Knežević rekao “da mu je došlo da plače od ponosa na delegaciju Srbije u Generalnoj skupštini UN”.
“Ali nije znao šta će od muke kako se Crna Gora ponašala“, rekao je Vučić.
Propaganda je neumorna
Napokon, propaganda iz susjedstva očekivano je jako ‘krenula’ na Crnu Goru, još od samog glasanja u UN.
No, mnogo je veća šteta što upravo zahvaljujući toj propaganda, sama Rezolucija i njena poruka bivaju uniženi. Jer, nešto što je trebalo biti isključivo sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici, što je trebalo da nosi mirnodopsku poruku o tome da se zločin nalik tom više nigdje ne ponovi – preko noći je predstavljeno kao glasanje za i protiv Srbije, iako se ta država u dokumentu ne pominje ni riječju.
Ipak, očekivano je to. Jer, od ‘optužbi’ da su ‘genocidan narod’ Srbe su ‘branili’ oni koji su jedini i upotrebljavali taj termin – Vučić, Dodik i njima podređeni, uključujući i one u Crnoj Gori. Niti u rezoluciji stoji takva kvalifikacija – naročito otkad je u nju uvršten amandman Crne Gore – niti je bilo ko i optužio srpski narod za to, niti, u krajnjem, narodi mogu biti genocidni. Naprotiv – iz svih država okruženja, počev od samih bošnjačkih političara, minulih su sedmica u kontinuitetu stizale izjave o tome da niko ne optužuje ni Srbiju ni Srbe.
No, nije to pomoglo. Propaganda je nastavljena. Noć prije glasanja tako se na velikom displeju iznad Beograda vrtjela poruka “mi nismo genocidan narod”, a čim je sjednica završena na ulicama tog grada pojavile su se kolone auta sa zastavama.
I dok iz Beograda ovih dana možemo čuti kako su, uz Srbiju, jedine slobodarske države u Evropi Bjelorusija, Rusija i Mađarska, danas se nameće sasvim logično pitanje – kako se uopšte može doći do najboljih mogućih dobrosusjedskih odnosa ukoliko jedna strana uvijek očekuje od druge da se ponaša onako kako prva želi?
Na to pitanje, po svemu sudeći, odgovor za sada nema ni sam Spajić.
