Ma koliko pisali o otimanju crnogorske kulturne baštine, putem devastacije, prenamjena, krivotvorenih prepisa, krađa... stanje je ružnije i teže za riješiti. Ipak, iako „...postajem dosadan sa istom pričom“, upozoravam opet.
Jedan od primjera prekrajanja i mijenjanja istorije je prozivanje Podgorice – Nemanjinim gradom. Na to me je podśetio zadnji video-uradak na ovu temu sa YouTubea. Skoro da je nevjerovatno da se neko bavi više ovim pitanjem, nakon toliko decenija ispitivanja.
Dilema oko mjesta u kojem je rođen utemeljivač dinastije Nemanjića stara je u našoj nauci već više od jednog stoljeća. Čak ni kritička istoriografija, predvođena Ilarionom Ruvarcem, nije smjela da se upušta u rješavanje ovog pitanja. Osnovni problem bio je usuditi se i protivrječiti i osporiti pisanje Nemanjinih sinova, Stefana i Rastka, o svom ocu. Ovi panegirici, na brzinu proglašenog svetitelja i osnivača dinastije, iznijeli su tezu da se on rodio u gradu Ribnici u Zeti, koju je kasnije pokorio. Dok se čitava naučna, ali i ona druga, rasprava preselila na opravdanje činjenice da je ovaj osvajač i rušitelj rođen i kršten u katoličkoj vjeri, podatak o mjestu njegovog rođenja nije dovođen u pitanje. Kao po direktivi, spomenuti grad Ribnica proglašena je Podgoricom, što je samo dodalo kvazinaučna opravdanja za dalje podjarmljivanje crnogorskog naroda. Od toga se ni ozbiljni naučnici i istraživači nijesu usudili da odustanu, jer čini se da je prevelika stigma bila prenebregnuti i osporiti dvojicu tako „kredibilnih“ śedoka.
Uzalud je bila i činjenica da njih dvojica, zapravo, pišu pohvalno slovo i pravdaju svoga roditelja za sva nepočinstva koja je učinio u laičkom životu prije zamonašenja. Takođe, nije pomogla ni činjenica da oba brata u svojim spisima ne pominju ime đedovo, već je Nemanja, kao lik iz Bećkovićeve poeme, „počinje od sebe, a njegov rod od njega“. Sve to nije pomoglo istoriografiji da razriješi ovu dilemu. Na taj način utemeljena vertikala Duklja – Ribnica – Podgorica postala je osnova za dokazivanje navodnog srpskog „porekla“ ovog područja i najbolji alat za otuđenje crnogorskog kulturnog nasljeđa. U svrhu toga cilja, potpuno su zanemareni istorijski izvori od kojih nijedan ne spominje navedenu Ribnicu, pogotovo ne Skaline.
Isto tako, lako pređeno je preko toga da se Podgorica spominje u arhivskim dokumentima još početkom XIV vijeka, iz čega možemo izvesti zaključak da je toponim morao postojati i prije, možda i stotinama godina. Uz to, ostaje dilema kako to da dinastija Nemanjića nije ostavila ime gradu u kom je „rođen“ njihov rodonačlnik?! Ili je to isti Nemanja u svom „pravednom“ rušilačkom pohodu, kasnije temeljno sravnio sa zemljom. No, sve bi to tako išlo, čak se došlo do toga da se kao krunski dokaz za preseljenje glavnog grada sa Cetinja u Podgoricu, pred kralja Aleksandra podastire činjenica da je to „Nemanjin grad“ (sreća, pa je isti odgovorio da zaboravljaju đe je on rođen).
Konačno, rađanjem crnogorske moderne istoriografije, pod lupu je došao i ovaj podatak i reperkusije koje iz njega proističu. Poređenjem ovog sa ostalim raspoloživim podacima, isplivala je i njegova upitnost. Činilo se da je finalni sud o ovome dala arheološka studija akademika Pavla Mijovića o tvrđavi na podgoričkim Sastavcima u kojoj je nedvosmisleno utvrđeno da se radi o osmanskoj tvrđavi Depedogen sa kraja XV stoljeća. Iako su podgoričke lokalne vlasti još dugo nastavile da koriste naziv Nemanjina obala, činilo se da je nauka definitivno odbacila Podgoricu kao mjesto rođenja ovog okupatora i krenula da traži dalje kandidate za izmišljenu Ribnicu.
Time je trebalo zauvijek biti stavljena tačka na ovo pitanje. Međutim, velikodržavni projekti i etnofiletistički eksperimenti čiji je ovaj podatak jedna od osnovnih karika, nikako nijesu mogli da se pomire sa sudbinom. Izgleda da je „gubitak“ Podgorice u tom smislu bio preveliki udarac za njih, što ih je naćeralo da se ogluše na naučna dostignuća i nastave po svome. Jednako kao što su nastavili sa otimanjem crnogorskog nasljeđa. Na kraju, u raspravu sa evidentnim činjenicama uključila se i Crkva Srbije, kao najbolji negator svakog naučnog i civilizacijskog dostignuća. Zajedno sa okivanjem prokletoga cara Dukljana za Vezirov most, išla je i priča o Podgorici kao rodnom gradu Nemanje, kao krunski dokaz prava Srbije na drevnu Zetu. Same društvene prilike u Crnoj Gori učinjele su da nalazi i teze Pavla Mijovića dobiju malo sljedbenika, koji su ostali poluglasni u iznošenju svog mišljenja. Sa druge strane, klerikalna i nacionalšovinistička klika nad Crnom Gorom ispredala je svoje niti. Čak je i kip Nemanjin bio spreman da se postavi na Sastavcima, kao zvanični pečat otimanja prostora i okupacije.
Ipak, ovo veliko pljačkanje crnogorske kulturne baštine nije uspjelo, a naučna istina o falsifikatu Nemanjinog rodnog grada isplivala je na vidjelo. Džaba bilo svih pretenzija i etnofiletističkih sanjarenja o velikonacionalnim projektima, spram evidentnih i ubjedljivih dokaza nauke nije se moglo. Džaba ostaju i ovi povremeni uradci, koji kao žaoke pokušavaju da ožive odavno mrtvu i rasparčanu ideju. Uzalud su i novokomponovane i prepakovane teze o srpskom „poreklu“ Crnogoraca, koje se opet povampiruju. Ne ostaje ništa drugo, suočeni sa neumoljivim postamentima nauke i neospornim činjenicama, nego jedno – čitajte ponovo!
