Na Cetinju su patrioti bili 21. maja kad se slavio Dan nezavisnosti, 4. i 5. septembra kad je na njih policija primijenila najgrublju silu, kad je sve, i djecu i stare, otrovala opasnim gasovima, kad je u njih pucala gumenim mecima. Kad je na njih, koji ne daju slobodu i zemlju ni za što, okrenula snajperske cijevi postavljene iznad Manastira.
Nakon što se vratio tamo đe stoluje, patrijarh Crkve Srbije Porfirije će reći kako je navodno mogao stradat od snajpera, za koje Dritan, šef od bezbjednosti i momak za sve duge i kratke cijevi, kaže da ne zna da ih je bilo.
Scene povijenih, gologlavih crnorizaca, jednog patrijarha i mitropolita, koji trče dok ih naoružana lica kao u najgorim krimi filmovima sprovode do hrama Božjeg, pokazuju svu njihovu licemjernost, kukavičluk i duhovnu nemoć. O tome đe im je dostojanstvo nećemo ni pitati. Svijet je sve vidio. Njihovu bruku. I hrabrost i dostojanstvo crnogorskih građana koji se ne daju poniziti ni uplašiti. Nikad. Za nikad.
Saznadosmo od premijera da su se oko Cetinja dobro posvađali, pa umjesto policije uskočila vojska. Alal im vjera. Sad se svađaju oko položaja u nekoj novoj vladi koju smišljaju upravo po zaslugama u toj, za njih fatalnoj noći, između 4. i 5. septembra, noći u kojoj je otpočeo njihov kraj, kako će dani pred nama brzo pokazati.
Cetinje se liječi i oporavlja od trauma policijske torture i otrovnih gasova, i mirno, u ponosu živi, dok dvadesetak marica i policijskih kola ispred Manastira, u kome počiva svetac čije riječi, poruke i zavjete aktuelna vlast i njihovi popovi nikada nisu razumjeli, čuvaju strah odlazećih vlastodržaca i njihove klero-fašističke potpore.
Poznato je da su od ovakvog zla i raznih prisila Cetinjani brane i svojim čuvenim humorom. Kad su ispred Manastira prije nekog vremena protestovali što ga popovi devastiraju i prave toalete za goste (poslije se ispostavilo da je to bila priprema za ustoličenje), naišla je grupa turista i pitali ih jesu li to oni na redu da uđu. Cetinjani su odgovorili: „Uđite vi slobodno. Mi čekamo duže od sto godina“.
U silnoj i brzopletoj želji da sprovede naloge tuđih zemalja kojima služi, nepostojeća vlada se svoje zemlje odrekla lako. Ima li većeg grijeha i zločina od veleizdaje?! Možda ih kajanje nije stiglo, ali strah od dolazećeg kraha potpuno sigurno jeste. Uvjeriše se u čuvene stihove da „tvrd je orah voćka čudnovata“ pa tako na Cetinju polomiše zube.
Za sebe mogu da se klanjaju čemu 'oće i ljube što ljube. Najvažnije je da su naučili lekciju da Crna Gora „ne ljubi lance“.
