Moram priznati da ovako naznačenu temu prihvatam sa izuzetnom gorčinom i sviješću o golemom crnogorskom nacionalnom porazu. Da li je prebogato religijsko nasljeđe na crnogorskom tlu crnogorsko, ili tuđe, da li se u toj oblasti možemo pozvati na vlastitu religijsku, odnosno kulturnu baštinu, ili smo vjekovima trajali pod egidom i u sjenci drugih naroda i civilizacija, da li smo uvijek bili u stanju koliko-toliko da zaštitimo materijalne i druge ostatke vlastitog postojanja – pitanja su koja do te mjere opterećuju da prosto onemogućavaju svaku trezvenu raspravu na istu temu.
Pogotovo je slična debata obesmišljena u svjetlosti rezultata najnovijih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori, u kojima je jedna necrnogorska crkvena institucija vedrila i oblačila, ne samo u toku burne predizborne kampanje, nego i krajnjim rezultatom koji, u prvom redu, predstavlja njen konačni trijumf. Još se mučnije moramo osjećati pri već nervoznoj najavi pobjednika koji gori od nestrpljenja da što prije poništi jedan, po svim civilizovanim rezonima izuzetno napredan zakon o vjerskim slobodama, zaista realno saobrazan željenoj građanskoj državi.
Ostavimo, bar zasad, pitanje izuzetne državničke nesposobnosti dosadašnje vlasti, koja ni za trideset godina nesmetane vladavine nije uspjela shvatiti potrebne elementarne koordinate države, koja je, uostalom, dakle vlast, gazeći pokušaje otpora vlastite inteligencije, upravo svjesno odnjegovala, gajila i učvršćivala bahatu tuđu crkvenu organizaciju koja joj je došla glave.
Zamislimo samo državničko sljepilo prvog čovjeka komunističke Crne Gore Blaža Jovanovića, koji je rekao da bi vraćanje Crnogorske pravoslavne crkve, nekanonski i zločinima ukinute 1918. godine, bilo mnogo zamjereno u Srbiji. Blažo se pisao kao Srbin, ali je tragičnije od toga što nije umio da misli u skladu sa društvenim položajem koji je zauzimao. Danas, zahvaljujući Blažu i njegovim bjelaškim pajtosima, tek svaki deseti Crnogorac zaista zna da je Crnogorska autokefalna pravoslavna crkva vjekovima, do tragične 1918. godine, ne samo postojala, nego nam izgrađivala ugled mimo mnogih daleko brojnijih naroda u Evropi.
Danas ni obrazovani i zaista pismeni Crnogorci, kakvih je zahvaljujući, u prvom redu, domaćem školstvu, očajno malo, ne smiju javno reći da je katolička tradicija u Crnoj Gori podjednako važna i podjednako crnogorska, kao i pravoslavna, ako ne katolička i važnija, jer smo duže vrijeme, i znatno ranije od pravoslavlja, u njenom vjerskom sazvježđu boravili.
Zamislimo situaciju, koja bi za svaki današnji civilizovani narod bila normalna, da predsjednik Crne Gore, pa i predsjednik njene vlade, sa podrazumijevajućim svitama, učine svečani poklon prvoj religijskoj i kulturnoj ustanovi u istoriji ovoga naroda – dakle Barskoj, ili Dukljanskoj nadbiskupiji, ili arhiepiskopiji, koja neprekinuto traje od 1077. do danas. Baška što ni predsjednik države ni predsjednik vlade o tome ništa ne znaju, jer su školovani u vrijeme našeg srbujušćeg komunizma, nego bukvalno tako nešto ne smiju učiniti zbog siline otpora svoje dosadašnje opozicije, a sadašnjih izbornih pobjednika.
Treba znati, što sigurno predstavlja veliki svjetski kuriozitet, da prelazak, primjera radi, crnogorskog plemena Kuči iz katoličanstva u pravoslavlje polovinom XVII vijeka, nije izazvano ratom ili drugom vrstom neke goleme turbulencije, već su se predstavnici novog hrišćanskog pravoslavnog učenja ponašali prema ostajućim katolicima i dalje kao komšijama i poštovanim građanima. Tako nešto nije van Crne Gore u svijetu poznato. Ni tome se današnja Crna Gora ne smije ni trenutka diviti, jer bi odmah od dijela svoje, u najmanju ruku, fašisoidne opozicije bila optužena za naginjanje „izdajničkom“ katoličanstvu.
I na kraju postavimo jednostavno pitanje: Kad će država Crna Gora u istinskom smislu toga pojma postati zaista građanska? Onda kada svaka školska ekskurzija, iz unutrašnjosti Crne Gore, obavezno bude upućivana da prvo posjeti Dukljansku, to jest današnju Barsku nadbiskupiju.
