Širom civilizovanog svijeta kulturno nasljeđe, koje obuhvata široku lepezu materijalnog i nematerijalnog stvaralaštva, je potvrda, pa i temelj nacionalnih korijena i identiteta. Ono je (nasljeđe) i svojevrsna prezentacija raznolikosti, veoma važan faktor u zbližavanju različitih zajednica, amalgam u jačanju diskursa – dijaloga različitih kultura u našoj državi. Nasljeđe je i javno pitanje, koje se ne može dovoljno razumjeti bez stavljanja u kontekst konkretnih težnji, želja za tačnom (naučnom) slikom prošlosti, iz koje se svakako projektuje i vizija budućnosti.
Što ako se ta slika prošlosti pokušava promijeniti? Koliko se i u kojoj mjeri mijenja paradigma sveukupnog našeg društva? Po definiciji međunarodnog prava, svakom narodu je zagarantovano pravo i dužnost da brani svoj kulturni i nacionalni identitet, koji uključuje: jezik, knjževnost, umjetnička djela, spomenike, arhive... Kulturna baština (nasljeđe) se klasifikuje, između ostalog, i prema teritorijalnom okviru države (Unesko).
Takav okvir treba razbiti i Crnu Goru postaviti (vratiti) u novi ,,srpski svet“ - ,,Demokratija je - svako ima pravo na mišljenje, a i činjenje“!?
Kod nas, kontinuitet devastiranja i prekrajanja sveukupnog nasljeđa odvija se u manjoj ili većoj mjeri više od jednog vijeka, dosta često i pod izgovorom očuvanja istog – vuk u jagnjećoj koži. Falsifikovanjem istorijskih činjenica, prekrajanjem svega što ima pečat crnogorskog viševjekovnog postojanja, želi se postići – dokazati: da naše nije naše, da mi nijesmo mi, već neki drugi. Na širem planu, u okviru strategije ksenofobičnih imperijalnih apetita – na djelu je ,,puzajuća okupacija“, Crne Gore.
U tom kontekstu devastacija sakralnih objekata predstavlja jednu od ključnih poluga. Śedočanstva o narušavanju prvobitnog stanja, uglavnom bez dozvola i saglasnosti nadležnih službi i institucija su brojna: na osnovu izvještaja iz ,,daleke“ 2005. godine, evidentirano je 99 slučajeva nelegalnih prekrajanja i 79 devastiranih pravoslavnih objekata, i tako dalje, i tako više... Danas je taj broj višestruko uvećan. Ovakvom stanju je svakako doprinio mekan odnos bivše vlasti prema navedenoj situaciji: prepiske, odluke, saopštenja i rješenja, na koja se uglavnom niko nije osvrtao. O devedesetim godinama prošlog vijeka neću trošiti riječi.
Uzrok i posljedica, i eto nas tu, đe jesmo!
Stanje i situacije koje traju decenijama teško da se mogu riješiti ,,preko noći“, ali se svakako moglo više i bolje!
Sada je sve vidljivo i neskriveno, taman kao freska iznad ulaza u Cetinjski manastir, ,,starija i ljepša“, od prvobitne koju je freskopisao majstor Đinovski 1886. godine, koja je netragom nestala, uklonjena spicom (glijetom) devedesetih godina prošlog vijeka.
Sve češći su pokušaji i negiranja vrijednosti nasljeđa antifašizma. Izjednačavanje fašista i antifašista, povampirenje četništva kao ideologije, revizionizam - opet dio šire strategije mijenjanja prošlosti. Nije prošlo onda, neće ni danas!
Živimo vrijeme u kojem se mora dati otpor - degradaciji, devastaciji, asimilaciji...
