U izdanju NIO Univerzitetska riječ iz Nikšića, te daleke 1987. godine izašla je prva, veoma zanimljiva knjiga uglednog crnogorskog slikara Cvetka Lainovića, “Boje u noći”.
Urednik izdanja književnik, Žarko Đurović, a recenzenti, dramaturg Slobodan Novaković i dramski pisac i novinar Dragan Uskoković. Lektor, priznato i poznato novinarsko ime, Vesna Mališić. Nakon ove, slijedile su i druge Lainovićeve knjige – ”Stvari“, ”Boja duše“, ”Moje promašeno ludilo“, ”Ostatak misli“, ”Misao i slike“,”Svijetle sjenke“, ”Prije molitve“, ”Stid od riječi“,”Bijelo nebo“.
Između filozofije i aforizma
Knjiga ”Boje u noći” je, naime, osobeno aforističko štivo u rasponu od misaone jezgrovitosti antičkih sentenci, preko filozofsko duhovnih maksima, do satiričnog sadržaja aforizma kao univerzalne poruke o karakteru, manama i slabostimačovjeka i društva. Vičan filozofskom dubokom promišljanju, Lainović ovom knjigom problematizuje paradigmu postojanja svekolike stvarnosti, njenog lica i naličja, sučeljavajući ih i propitujući ih.
Naime, riječ je o svojevrsnom dijalektičkom jedinstvu Lainovićeve moći riječi i moći boje kao čistote promišljajućih svjetova neprekinutog dijaloga. I tamo gdje staje njegova vječna linija, nastavlja riječ, a tamo gdje staje riječ, nastaju boje u noći. Kazali bi da u Lainovićevom umjetničkom i misaonommagnovenju nastaje slika unutrašnje boje i unutrašnje riječi.
Lainovićeve ”Boje u noći” daju novo misaono prostranstvo svjetlosti koja razotkriva zatomljene i neotkrivene horizonte čovjekovih duhovnih krugova. I svaki krug optočen je svojom bojom noći kojom snovidimo i ono nevidljivo. Riječ koja vidi i boja koja nas vodi.
I sve u decentnom misaonom minimalizmu i linije i boje i riječi. Linija riječi koja ontološki ispituje i ispisuje filozofiju egzistencijalizma. A prirodno, u toj filozofemi raščlanjuje se na više promišljajućih nivoa i bit i bivstvo egzistencijalizma. Antropocentrični pristup.
Čovjek pred pitanjima postojanja
Ukazuje on svojim aforizmom da je u tišini univerzuma čovjekova potreba za traganjem smisla njegovog prapostojanja. Ispisuje i ispituje Lainović misaone niti našeg mjesta stranca u nemilosrdno dehumanizovanomsvijetu, suočavajući nas sa ogoljenim istinama postojanja - (ne)slobodom, (ne)pravdom… Sve važne vrijednosti za razumijevanje egzistencijalnih pitanja naše danas hiperkonektovane civilizacije ispražnjene od duha i smisla čovjekovog postojanja.
Nalik Vitrujevim crtežima spektra čovjekovih likova ili Tagorinih mudrih misli, Lainovićeve ”Boje u noći” predstavljaju nam riječ koja vidi kroz noć, kroz njegovu graničnu tačku, kroz njegovu kosmografiju i makro i mikrosvijeta.
U tim bojama u noći susrijeću se filozofija i metafizika, intelektualna igra, sumnja i paradoks, beskonačnost i konačnost između pamćenja i zaborava – sve u ogledalu istine u kojem se vrijeme iznova ponavlja.
To su boje u kojima se mogu vidjeti sva mjesta i razmjere nesavršenog ljudskog univerzuma. Konačno, riječ je o jednom velikom Lainovićevom misaonom svijetu asocijativnih rakursa tumačenja čovjekovog svijeta koji vječito podrhtava zbog nemogućnosti odgonetanja esencijalnih pitanja smisla života.
Misli koje nadživljavaju vrijeme
Preživjele su njegove misli i političke sisteme i ideologije, preživjele su upravo jer su to sažete dijagnostičke opservacije o čovjeku i društvu. Te misli često djeluju kao paradoksi, ali iz njih govori iskustvo, te otuda mnogi Lainovićevi aforizmi – sentence danas zvuče proročki:
”Život nije masovna pojava – pokvarenost jeste; Prijatelja izgubiš ako shvatiš ono što i on zna; Nažalost, svako ima rođendan; Zli su odani svome zlu; Vrijeme je razmak između dva trenutka koja ne postoje; Samo su estetske stvari moralne; Sudbina je razlika između uzroka i posljedice; Istinite misli u najboljem slučaju služe životu poslije smrti; Uzalud je čovjek srećan pošto je sazreo; Ljudi su isti kao i trenuci, zbog nekih te stid da pišeš, radi drugih bi pisao; Političko uvjerenje zavisi od onoga što je loše u nama; Život piše romane onome ko ih ne čita;
Inteligencija je uperena protiv same sebe, lukavstvo protiv drugoga; Kajem li se kadgod što sam povrijedio sebe; Oči mnogo bolje razmišljaju nego mozak; Umjetnost je kao predosjećaj da ćes sanjati čudesan san; Portret, to su oni prorezi na čovjekovom licu”.
Aforizmi kao vječite aktuelnosti
Lainovićeve riječi diraju trajne ljudske slabosti, sujetu, dogmatizam, zloupotrebu moći, konformizam…. zbog toga i danas zvuče savremeno. I svevremeno, jer riječ je o čovjeku – njegovim vječnim datostima i slabostima. Uostalom, on nije pisao britke misli za svoje vrijeme, već za sva vremena.
Misli i poruke nalik riječima čuvenog poljskog i svjetskog aforističara Stanislava Ježi Leca, koji je govorio: “Stvarajte vječite aktuelnosti “.
Cvetko Lainović – vječnost umjetničko-duhovnog imena i djela.
