Knjiga „Čekajući Dylan Doga u Srebrenici“, autora Dragana Bursaća predstavljena je sinoć na FCJK na Cetinju, pred brojnom publikom. Razgovor s autorom vodio je crnogorski pisac i kolumnista Andrej Nikolaidis.
Autor kaže da je knjigom „Čekajući Dylan Doga u Srebrenici“ u literarnom smislu pokušao da sačuva od zaborava makar dio žrtava Srebrenice. Poručio je da dok još ima živih svjedoka, treba bilježiti individualne životne priče stradalih, jer da nije svjedoka i onih koji ta svjedočenja zapisuju, žrtve rata u Bosni i Hercegovini ostale bi samo apstraktni broj.
Bursać je istakao ličnu potrebu da piše i govori istinu, ne da bi se, kako kaže, nekome dodvorio ili zamjerio, nego zato što to smatra svojom etičkom obavezom, s obzirom na to da potiče iz partizanske porodice i da je vaspitavan na idealima antifašizma.
Naslov knjige „Čekajući Dylan Doga u Srebrenici“, kaže nije njegov.
„Ja sam dobio dnevnik djevojčice o njenim prvim ljubavima, prvim stripovima, o nečemu što, koliko god imali narativnog dara, ne možete izmisliti bolje od onoga što se stvarno desilo. Pisala je o tome kad dolaze stripovi u trafiku u Srebrenici i kako se, čekajući stripove, zaljubila u dječaka. A ta tinejdžerska priča iz osamdesetih godina prošloga vijeka završava se njenim dolaskom na grob toga dječaka i njegove braće i ostavlja strip... Da nije te priče, ti mladići, ta djeca bili bi mrtvi po drugi put: Smrt smrti i smrt zaborava!“, kazao je Bursać.
Istakao je da je u Bosni mnogo toga u brojevima.
„Iza tih brojeva su žrtve, njihove sudbine, njihova imena i prezimena. Rat u BiH je najdokumentovaniji i postavlja se pitanje zašto nema više ljudi koji će spašavati od smrti zaborava dok ima živih svjedoka“, poručio je Bursać.
U razgovoru sa književnikom Andrejom Nikolaidisom, on je ukazao na to što mnogi ljudi, koji su potekli iz antifašističkih porodica, sada za sebe kažu da su četnici, a njemu govore da je izdajnik.
„To je povijesni anahronizam. Ljudi potomci partizanske porodice, antifašističke tradicije, sada su četnici i meni kažu da sam ja izdajnik, a ti ljudi su izdali sve. Navodim primjer Milorada Dodika, čiju su porodicu lokalni četnici izručili ustašama i odveli je u Jasenovac. On kaže da postoje dva antifašistička pokreta od kojih je njemu draži četnički! Ima nešto u ljudskoj prirodi što stvara ideološki otpad. Antifašista je cjeloživotno opredjeljenje, ne možete biti ‘srednjičar’, koji će odobravati i jedne i druge i treće“, kazao je Bursać.
Iskazao je i bojazan „da će se i u Crnoj Gori desiti da će četnička bratija postati normalna stvar“, te da se „svetosavski recept uticaja na kulturu i obrazovanje iz Srbije prenosi i na Crnu Goru“.
Bursać je ukazao i na to što je mnogo mladih ljudi u sredinama poput njegove (Banja Luka) podložno negativnom uticaju sredine u kojoj žive i da, tek kada odu neđe drugo, razgovaraju sa ljudima u tim drugim zemljama i sredinama, shvate koliko su bili u zabludi. Sâm je doživio da je jedan mladi čovjek od njega tražio oprost zbog svoga pređašnjeg ponašanja, nakon što je napustio svoju sredinu.
„Ima nade! Treba mladi ljudi da idu iz svoje sredine, da vide svijeta, da bi shvatili mnogo toga“, poručio je Bursać.
