Ima jedan pop (tako se u našem kvartu zovu sveštena lica), fino neko momče, koji je iz čista mira počeo da mi se javlja, đe god me i kad god me sretne. Umiljato čeljade. Lijepo me pozdravi i silno se trudi da ostavi utisak na mene; u stanju je i ulicu pretrčati samo da se sa mnom na drugoj strani sretne face-to-face. Da sam malo mlađa il' on malo stariji, ili da sam, barem, malo niža, a on viši – svašta bih pomislila. Ovako, vidjeh: radi se samo o blagorodnoj prirodi. Što ću – sujevjerna sam, i odlučim da se suočim sa njegovom pitomošću. Problemu se mora gledati u oči.
Baš sam bila krenula po kafu u kisok blizu naše zgrade, kad eto popa. U mantiji, žuri, ledno je. Śever se probudio nakon onih ubijajućih kiša. Sretnemo se čeomice, kako se to u našem kvartu reče, i na jedno srdačno "dobardan", ja maskirana, zastanem. On iznenađen. Ali, nemade kud. Vjetar zviždi kroz portun, bije u leđa, u glavu, rekoh: kapu će mu odnijet'. On se ne dâ. Posvećen pozivu. Riječ po riječ, dok śever svira kroz kosti, dođosmo do glavnog.
Naučio pop da je i sasvim zdravom tijelu, po svoj prilici, neophodan isti takav duh. Možda je i potrebniji od tijela! "Vidi, vidi", mislim se ja, "nije da pop nema pravo". Odavno i sama osjećam kako, uprkos izuzetnom zdravlju mog tijela, meni nešto sa duhom nije kako treba. Sve se tako trudim, iz dana u dan, da duh ojačam, da ga držim pod kontrolom i isključivo u glavi. Ali, osjetim kako mi se ponekad izmigolji, prosto pobjegne i neđe mi se sakrije, da se o jadu zabavim dok ga opet nađem i vratim. Evo i sad, dok razgovaram sa popom, moj duh polako kreće kroz jedno uvo van; śever ga mami i on bi sa njim niz Podgoricu! Začas bi preletjeli Ljubović! Povučem kapu preko izdajničkog uva, a duh hoće da izađe na drugo. Kad bih ga pustila, muku bih mučila da ga vratim i stabilizujem na prirodnoj, tjelesnoj temperaturi. Zato meni nije lako.
Vještinom pravoslavnom, uprkos drhtanju i zimi, uprkos zveckanju smrzlih vilica, moj pop istrajava u razgovoru sa mnom. Još uvijek. Insistiram, iako žuri, da otkrijemo zajedno, sloj po sloj, dubinu mog problema. Teta u kafetarnici već krenula da se pakuje, 'oće žena doma. Ja stojim pred ulazom, držim rukom vrata, ne dam joj da ode dok kafu ne kupim. Blagorodni pop, vidim, pomodrio. Ali, ja sam zabrinuta za moj duh! Pitam! Pop, jadničak, odgovara, pa on pita mene... I snijeg počinje da pada.
Već je vrijeme za jednu dobru, jaku kafu, pozno je popodne. Oslobađam tetu, puštam popa. Upravo mi je suptilno otkrio što ga je najviše kod mene interesovalo:
– Zašto si, sestro, pustila politiku u svoj život?
Razlog mog duhovnog posustajanja je, dakle, vrlo politički? Skroz politički! Eto, ko zna ako ne popovi?
Oslušnuh: "snegovi beli opet veeeju", kako se pjeva neđe u našem kvartu, i mom je duhu laknulo, smirio se. Sad pleše poput pahulja. Kako i ne bi, kad smo saznali uzrok naših nesuglasica.
Imam politički problem. Vidi ti to?!
A kako se politika uvukla u moj živopisni, lijepi, šareni, bezbrižni, bogati i veseli svijet? Otkud ona? Otkud ona, kad ja nemam ama baš ni jedan jedini problem?! Nikad ga nijesam ni imala.
Mene, npr, nikada nije zanimalo ko je na vlasti – ja sam vrlo demokratična i sasvim mi je svejedno jesu li nam političari uopšte normalni ljudi; nijesam pravila probleme ni kada bi nas glupostima vrijeđali – vidim: ne buni se niko, pa što bih ja; nijesam nudila druge knjige mojoj đeci do onih iz kojih su učila – htjela sam da budu u toku i da se ne razlikuju od svojih pametnih vršnjaka koji znaju da je Obilić ubio Murata, jer – nije smetalo profesorima, pa što bi meni; nijesam se čudila ni kada su se atraktivnim i velikim temama, recimo demistifikacijom vlasti ili disidentstvom, umjetnički zanimali baš oni koji su u vrhu establišmenta – znam: ne smeta kulturnim poslenicima, pa što bi meni; nijesam išla da provjeravam što se dešava na Lovćenu – vidim: to samo ljude u Srbiji śekira, pa što da se ja maltretiram, ima njih dosta na tome zadatku. Ni direktorica, obični stranački kadar, nijesam bila! Ma, otkud!? Ni onomad do Dubrovnika ne otputovah da hrabrim topdžije i pješadiju, a za Konavle znam samo zbog Tereze Kesovije... Ni pare neke da sam na konkursu dobila, pa da sad davim da mi daju još. Nimalo me nije potresla Srebrenica, ni sad mi ne može ništa, a o proslavi smrti kralja Nikole I ne bih ni znala da ne pomenuše baš kad sam kafu kuvala. Eeee, da sam bar bila četničko unuče, pa da sada slavim junačne đedove – ovi moji, zanesenjaci, bili u partizanima... Ccccc... Ni izborni rezultati Uniš'ić me ne zanimaju! Ma, nije meni bastalo čak ni to, da u ovoj divnoj i pravednoj zemlji, rodim troje ili više đece...
Pa, kako onda, druže pope, uđe politika u moj život? U moj lijepi, bezbrižni život? Zar ne treba da ga osvetim, sad kad se i svi drugi za nešto svete!? Dok "snegovi beli opet veeeju", kako se pjeva u našem kvartu, i śever duva nemilice – za što da se zakačim i osvetim? Da se osvetim i vratim mir mom duhu, na prirodnoj, tjelesnoj temperaturi zdravog tijela. Ka' svi srećni ljudi, koji se politikom konkretno bave i kojima su duh i tijelo u savršenom skladu! Znala bih, kada bih uopšte dokučila kako je politika, bez mog odobrenja, obuzela moj život!?
Problemu se mora pogledati u oči. Neko mora da je kriv za sve ovo! Tražila sam rješenje, svjesna da moram čuti pametnije od mene. Baš sam sjela da popijem kafu, zanemarujući "snegove bele koji veeeeju", kako se opet pjeva u našem kvartu, i dobih nalaz eksperta: vd rektor je objasnio da su mene neštedimice upropaštavali i, konačno, potpuno upropastili američki filmovi i onaj Bob Dilan! Aram mu Nobelova nagrada!
Eto, ko zna ako ne rektori!? Ne bi mi politika ušla u život da sam se na vrijeme, panslovenski i pravoslavno, preko južne pruge vezala za iskonsku našu karpatsku kolijevku. Zdravog tijela bih ja danas skakala u Moraču za krst, što je skroz apolitičan čin. Bila bih dama puna duha! Ovako su "snegovi beli" najbliže što ja mogu prići tom savršenstvu. Moram se osvetiti nobelovcu.
