Jedna od riječi koja me najviše uznemiravala u mom ranom djetinjstvu - da, baš tako uznemiravala, jer joj nijesam sasvim razumijevala značenje - jest riječ nesoj. O nekome bi se reklo, za popodnevnih teferiča pod lozom na selu ili u dubovu hladu gradske kuće: Kakav je to nesoj, viđe li kako se ponaša i koliko pojede.
Poimala sam nejasno neku moralnu bijedu u koju je zapao takav čovjek, ali sam istodobno intuirala da je riječ o prirodnom, naslijeđenom nedostatku, najprije manjku volje i zanimanja za više, vrijedne stvari. Spram te riječi stajala je ona druga riječ, soj, koja je označavala čovječnost čovjeka pristojnog ponašanja, adekvatnog stila izražavanja, otmjenosti ravne plemićkoj.
I mislila bih čime su obojica zaslužili takav tretman, da se u jednom istom vilajetu, kakva se meni pojavljivala stara Crna Gora, u kojem živi srazmjerno malo duša, ljudi tako lako određuju u pozitivnom i negativnom smislu. Dapače, onome koji je zadovoljavao meni nejasno visoke etičke vrijednosti, dodavao se imenski pridjevak sojović. Kazivalo bi se o nekome: kakav je to sojović, samo da znaš. On je od onih V…ća, koji su bili knjaževski serdari… I veličao se ne samo dotični plemenik nego i svo njegovo bratstvo i isticalo njegovo pleme.
Poslije dolaze neke mirne sretne godine za zemlju u kojoj sam rođena i koja se držala sve do svojeg rasapa, nedugo nakon pada Berlinskog zida. Najednom, na povijesnoj se sceni pojavila armija nesoja i nikogovića, lezilebovića i tankolozovića koji su od jugoslavenskog eksperimenta napravili jugoslavensku klaonicu. Zvjerstva i nepočinstva učinjena u prvih pet godina 90-ih, nemjerljiva su i neusporediva čak i s onima u II svjetskom ratu. Iz te i takve ruine i rasapa svih ljudskih svojstava nastale su zemljice koje možeš prijeći u par sati jahanja ili tri lule duhana…
Svaka od tih novonastalih državica ušla je u novi vijek s hipotekom dugova, suspektnom novijom poviješću i skromnim izgledima za društveni napredak, za neki boljitak koji bi bio mjerljiv naizgled zastarjelim pojmom, progresom.
Na vlast su posvuda došli nesoji, a nesojluk je postao jedan od poželjnih oblika političkog ponašanja. Tko je za to zaslužan: navodni vanjski neprijatelj, koji je jedva dočekao da podijeli i vlada ili ipak slab „autoimuni“ odgovor jugoslavenskog i postjugoslavenskih društava. Pogledajte samo nesrazmjer proklamiranih ideala i ostvarenih zbiljnosti: Stjepan Mesić, jedan od nasljednika „oca domovine“, Franje Tuđmana, naveliko obećava demilitariziranu Hrvatsku.
Nakon nekoliko mjeseci formira se jaka, militantna soldateska, koja se naoružava i iz američkih i iz evropskih izvora. Koliki novac državnog budžeta punjen zaradama hrvatskih građana je time nepovratno izgubljen? Nije nikakva tajna da je nova država Hrvatska formirana od prihoda Mirovinskog fonda, dakle izravno od hrvatskih penzionera. Doduše, taj je nesojluk F. Tuđman makar donekle ispravio vraćanjem posudbe starijim građanima jednokratno ili u dva obroka. No koliko ih je dočekalo povrat sredstava, koliki su u međuvremenu umrli? Pita li se Evropska unija što je s tom materijalnom stečevinom koja nije vraćena?
Čijim se interesima i kojim sredstvima može objasniti agresija na Dubrovnik od strane JNA, koju su sačinjavali u pretežnom narodnosnom broju Srbi i znatno manjem Crnogorci? Zašto je i kojim propagandnim instrumentom nahuškana crnogorska obrana JNA da bude pretežni ofanzivni činilac u tom sramnom pohodu? Kako će se sprati taj historijski nesojluk s dotad ogledne povijesti Crne Gore i Crnogoraca?
Da ironija bude veća, saučesnik nalogodavca pohoda se nakon desetljeća izvinjava hrvatskoj strani, a žrtve koje su platile obje strane leže pod hladnim mramorom. Tko će njima vratiti dignitet, naročito ako su pripadale napadačkoj vojsci, tzv. agresoru? Je li njih itko pitao žele li u rat, ili su pokupljeni nasumično u mobilizaciji kojoj nitko nije slutio ishoda?
Slijedi razdoblje relativnog mira i haških procesa na Tribunalu koji je usredotočio svoju pažnju mahom na srpske i crnogorske krivce, a abolirao veći dio protivničkih. Nije to ostalo nezapaženo ni u tzv. običnom narodu. Je li Haški sud postupio sojovićki time? Ili je stvorio jedan novi zapadnjački nesojluk kojim se i apriorno i aposteriorno okrivljava jedna a oslobađa krivnje druga strana?
Novi je vijek donio zatišje i novu ekonomsku krizu. Pučanstvo nitko o tome nije obavijestio niti mu nagovijestio bijedu kreditiranja, preživljavanja, življenja ispod crte ljudskog dostojanstva. Kriminal raste i države postaju mafijaške. Iz takvih se „organizacija“ ništa dobro nije moglo iznjedriti. Društvena kriza je dotakla dno. Nekoliko imućnijih prezimena drži konce politike i ekonomije. Sudstvo je sve prije nego neovisno. Industrija paralizirana. Međusobne tenzije rastu, povećane najnovijom pošasti, korona pandemijom. Politika je sasvim ogrezla u nesojluku. Na djelu su od Evrope prešutno odobrene kleronacionalne vlade koje sve više spuštaju nivo povjerenja naroda. Nepismenost, neznanje, siromaštvo, ojađenost, nemoral, zapostavljanje naslijeđenih vrijednosti, plodno su tlo za širenje katastrofističkih slutnji. Ne vidi se kraj zlu u kojem smo se obreli.
Neka nam je dragi Bog upomoć. On koji svejednako gleda na sve, zapostavio je nas jugoistočne. U labirintu smo pakla iz kojeg ne naziremo izlaz niti svjetlo spasa. Da li itko čuje naše vapaje?
