Mitropolija crnogorsko-primorska nije odgovorila na pitanja Pobjede prije objavljivanja teksta o predmetima koji nedostaju iz Riznice Cetinjskog manastira.
Odgovorila je tek kada je tekst objavljen - i to ocjenama o navodnom „manjku profesionalnosti“ i „višku nedobronamjernosti“ Pobjede i autora.
To je stari i prilično jeftin postupak: kada dokumenta državnih organa nijesu prijatna, ne osporavaju se dokumenta, već profesionalnost novinara koji ih je objavio. Novinar, da oprosti Mitropoilja, nije dužan da ugađa instituciji o kojoj piše. Dužan je da bude tačan i korektan prema činjenicama i javnosti.
Pronašli zarez
Mitropolija tvrdi da je u naslovu teksta pogrešno navedeno da je nestalo 19 kulturnih dobara, jer je, kako kažu, kulturno dobro zbirka, a ne pojedinačni predmeti koji je čine. U toj primjedbi ima prostora za pravničku preciznost, ali ne i za manipulativni zaključak koji Mitropolija pokušava da izvede. Rješenjem iz 1962. godine „Zbirka crkvenih utvari“ zaštićena je kao cjelina. Prema Zakonu o zaštiti kulturnih dobara, pokretno kulturno dobro može biti pojedinačni predmet, ali i zbirka predmeta. Istovremeno, sastavni dio rješenja kojim se zbirci utvrđuje status kulturnog dobra jeste spisak sa oznakama, fotografijama i opisom svakog predmeta koji toj zbirci pripada. Dakle, pravno najpreciznije bilo bi reći da nedostaje 19 predmeta iz zaštićenog pokretnog kulturnog dobra - Zbirke crkvenih utvari. Ali iz toga nikako ne proizilazi da su ti predmeti obične stvari bez kulturnog statusa i zaštite. Zbirku, ipak, ne čini vazduh, već konkretni, identifikovani i popisani predmeti. Nestankom njenih djelova neposredno se krnji zaštićeno kulturno dobro. Zato je i naslov takav kakav jeste, da se javnosti, koja ne poznaje pravničke formulacije, odmah skrene pažnja da svaki od tih predmeta ima zaštitu države. Ako je, sa druge strane, naslov trebalo pravno precizirati, to ćemo bez problema učiniti. Profesionalnost podrazumijeva prihvatanje provjerljive primjedbe. Ali tom terminološkom korekcijom nijedan od 19 predmeta neće se vratiti u Riznicu. Mitropolija je, ukratko, pronašla zarez. Predmete još nije.
Kontradikcije
Mitropolija pokušava da predstavi kako je nestanak utvrđen samo za tri panagije ukradene osamdesetih godina. Ni to nije tačno. Za tri panagije poznato je da su ukradene 1983. godine. Za još 16 predmeta Narodni muzej je tokom pregleda utvrdio da nedostaju, ali vrijeme i okolnosti njihovog nestanka nijesu poznati. Upravo zbog ukupno 19 predmeta Muzej je podnio krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinioca. Pobjeda nije tvrdila da je Mitropolija ukrala 19 predmeta niti da je dokazano da su svi ukradeni. Objavljeno je ono što proizilazi iz dokumentacije: predmeti nedostaju. „Nestao“ i „ukraden“ nijesu sinonimi. Krađa je jedan od mogućih razloga nestanka, ali ne i jedini. Mitropolija tu razliku sigurno razumije, samo joj u reagovanju nije bila korisna.
Još je zanimljivija kontradikcija unutar samog saopštenja. U jednom pasusu navodi se da određeni predmeti nijesu obuhvaćeni izvještajem jer su radnoj grupi bili nedostupni. Već u narednom tvrdi se da je ekipa Narodnog muzeja imala nesmetan uvid u stanje svih predmeta. Obje tvrdnje ne mogu istovremeno biti tačne. Ako je Muzej imao pristup svim predmetima, zašto 19 nije pronađeno i identifikovano? Ako nije imao pristup svima, zbog čega ga nije imao i gdje se nalaze predmeti koji mu nijesu pokazani? Odgovor bi bio korisniji od ocjenjivanja karaktera novinara.
Pozivanje na Njegoševu arhijerejsku štaku ne objašnjava ništa. Taj predmet nalazi se u Biljardi i nije uvršten u konačni spisak nestalih. Njegovo poznato mjesto čuvanja nije dokaz da su pogrešno evidentirani i ostali predmeti čija lokacija nije poznata. Ni mogućnost da neke ikone možda nijesu prepoznate među mnoštvom drugih nije opravdanje. Ako postoje, potrebno je organizovati novi pregled, identifikovati ih prema dokumentaciji, sačiniti zapisnik i obavijestiti Muzej i Tužilaštvo. Kulturna dobra ne mogu decenijama postojati u stanju „možda su negdje među ikonama“.
Koji je bolji i veći
Mitropolija nestale predmete opisuje kao ikone malih dimenzija, uglavnom ruskog porijekla, neke štampane na papiru, navodno nevelike materijalne i kulturne vrijednosti. Vrijednost predmeta ne određuje se prema tome koliko je veliki, od kojeg je materijala ili da li se Mitropoliji danas čini dovoljno važnim. Još manje se njegov nestanak može relativizovati tvrdnjom da u Riznici postoje vredniji eksponati. Kada nestane predmet iz zaštićene i muzejski evidentirane zbirke, odgovor nije da postoje i skuplji. Kao što nestanak jednog arhivskog dokumenta ne postaje prihvatljiv zato što je ostao neki stariji, tako ni mala ikona ne prestaje da bude dio kulturnog nasljeđa zato što nije bila u stalnoj postavci.
Posebno je problematično što Mitropolija pokušava da kašnjenje pregleda, iniciranog 2019. godine, opravda političkom borbom protiv tadašnje vlasti. Pregled i identifikacija kulturnih dobara nijesu bili referendum o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, niti se obaveze njihove zaštite suspenduju dok traju litije. Ako je stručni posao godinama odlagan zbog političkog i svojinskog spora, Mitropolija time ne pobija tekst Pobjede - već potvrđuje da je pristup kulturnim dobrima uslovljavala pitanjima koja sa njihovim stručnim pregledom nijesu smjela imati veze.
Najbolje za kraj
Najciničniji dio reagovanja ostavljen je za kraj. Mitropolija saopštava da upravo Crkva ima najveći interes da se nasljeđe ne izgubi i da se njeno sveštenstvo i monaštvo svakodnevno trude da se „izgubljeno nađe, razrušeno sagradi, nedostajuće nadomjesti“, dok se crkvena dobra navodno „umnožavaju“. Kulturna dobra, međutim, nijesu hljebovi i ribe da se umnožavanjem nadoknadi ono što je nestalo. Njihovu vrijednost čine autentičnost, starost, porijeklo, istorijski slojevi i neponovljivost. Novi predmet može zamijeniti funkciju starog, ali ne može nadomjestiti njegovu istoriju. Kopija nije original, dograđeni konak nije srednjovjekovni sloj, a armirani beton, polirani mermer i laminat ne postaju konzervatorske metode time što su ugrađeni u manastir.
O tome koliko Mitropolija „obnavljanjem“ štiti nasljeđe ne svjedoče ocjene Pobjede, već nalazi državnih stručnih organa što godinama objavljujemo u desetinama tekstova koji se tiču degradacije i devastacije sakralnih kulturnih dobara. To nije „nedobronamjernost“ novinara. To su dokumenti institucija Crne Gore. Pobjeda je u tim tekstovima jednako oštro pisala i o ćutanju, zakašnjelim reakcijama i neefikasnosti Ministarstva kulture, nekadašnjeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, današnje Uprave i inspekcija. Upravo zahvaljujući takvom odnosu države, rješenja su često ostajala mrtva slova na papiru, dok su neodobreni radovi postajali završene građevine.
Primjera radi, najsvjetliji primjer „obnove“, o kojoj govori Mitropolija, jeste Manastir Beška, u kojem su u potpunosti devastirali Crkvu Presvete Bogorodice i degradirali Crkvu Sv. Đorđa. A da ne pominjemo devastaciju i degradaciju ambijentalnih i arhitektonskih vrijednosti manastirskih kompleksa (od Durmitora do Boke) koja se ogleda u izgradnji glomaznih konaka, garaža, rušenja zidova, pregrađivanja, dograđivanja, krečenja, freskopisanja i slično... bez saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara i bez građevinske dozvole. Sve to su registrovali nadležni organi i donijeli rješenja o vraćanju u prvobitno stanje koja, zbog političke zaštite koju Mitropolija ima minulih 36 godina, ostaju kao bezglasni tragovi zločina u samom srcu našeg nasljeđa, istorije i identiteta. Mitropolija se, u skladu sa tim, „ustoličila“ kao institucija koja brani baštinu od - sprovođenja zakona.
Poslije decenija uklanjanja, prekrivanja i preoblikovanja autentičnih slojeva crnogorske sakralne baštine, dakle, više se ne može govoriti samo o neznanju, nemaru ili slučajnim posljedicama „obnavljanja“. Riječ je o obrascu kojim se materijalni tragovi crnogorske istorije i identiteta svjesno potiskuju i zamjenjuju novim sadržajima, prilagođenim ideološkoj i nacionalnoj slici prošlosti kakvu Mitropolija želi da ostavi budućim generacijama.
Satira
Zato završni pasus reagovanja Mitropolije zvuči gotovo kao nenamjerna satira. Institucija iza koje ostaju dokumentovani neodobreni radovi, degradacije i devastacije, rješenja o obustavi radova i nalozi za vraćanje kulturnih dobara u prvobitno stanje uvjerava javnost da joj je očuvanje nasljeđa najveći interes!? Istovremeno je tokom posljednjih šest godina bila jedan od najvećih dobitnika sredstava iz Programa zaštite i očuvanja kulturnih dobara Ministarstva kulture. Za svaki projekat izveden u skladu sa konzervatorskim uslovima, odobrenom dokumentacijom i pravilima struke, novinar Pobjede skida kapu. Ali ono što je urađeno mimo procedura, struke i zakona nećemo zaboraviti niti ćemo o tome ćutati, ma koliko nas Mitropolija proglašavala nedobronamjernim i neprofesionalnim.
Svoju navodnu brigu za nasljeđe može lako dokazati: neka postupi po rješenjima državnih organa, vrati u prvobitno stanje sakralna kulturna dobra koja je degradirala i konačno počne da poštuje zakone države Crne Gore, umjesto što se iza „vjernog naroda“ zaklanja kao iza vrhovnog zakona. A suštinu priče o Riznici može demantovati još jednostavnije - neka pronađe i pokaže predmete. Dok se to ne dogodi, sve drugo je samo dimna zavjesa saopštenja nad praznim mjestima u inventaru.
16
