U utorak uveče, predsjednik Džo Bajden pridružio se CNN-ovom Andersonu Kuperu u Town Hall gostovanju u Milvokiju, u saveznoj državi Viskonsin. Razgovor je obuhvatao sve, od imigrantske politike preko supremacističkog nasilja bijelaca, od studentskih kredita do Covid-19 pandemije, a Bajden je pokazao znatno drugačiji ton u odnosu na svog prethodnika.
Bio je učtiv i empatičan. Bio je zamišljen, iako na trenutke pomalo razuzdan. Nije bilo vatrometa, ni uvreda. Bila je to relativno dosadna televizijska emisija – ona koja je odražavala mnogo bolje upravljanje.
Ali nakon četiri godine televizijskog rijaliti predsjedavanja, da li će Amerikanci, a da ne pominjemo naše medije, obraćati mnogo pažnje?
Četiri sedmice od početka predsjedavanja Bajden vlada tačno onako kako je najavljeno: kompetentno, humano i umjereno. To je ponekad frustrirajuće za nas koji mislimo da naša zemlja treba da vidi velike sistemske promjene, posebno nakon pandemije koja je poharala naciju, ali i to je bolja situacija od reakcionarne politike administracije Donalda Trampa.
Bajden je ubrzao vakcinaciju protiv Covid-19, radikalno povećavajući stope vakcinacije uprkos tome što je, kako je rekao u Town Hallu, naslijedio situaciju da praktično ništa nije postavljeno kako treba i da zaista nije bilo plana. Zalaže se za Covid plan pomoći koji bi pomogao milionima porodica koje su pandemijom finansijski uništene. I on takođe razumije emocionalnu cijenu pandemije – tokom jednog dirljivog trenutka utješio je djevojčicu uplašenu da se ne razboli, govoreći joj: „Ne boj se, biće ti dobro, a mi ćemo se pobrinuti da i mama bude dobro“.
To je bio trenutak u kom je Bajden zablistao – i trenutak u kojem bi Donald Tramp bio nezamisliv.
Bajden takođe zapravo odgovara na pitanja i ne ljuti se kada mu se postavljaju pitanja. Ljudima se možda neće uvijek svidjeti odgovori – kada mu je jedna žena rekla da mora da joj oprosti najmanje 50.000 američkih dolara studentskog kredita, odgovorio je: „Neću to uraditi“, umjesto da se vrati na opraštanje 10.000 dolara koji je obećao tokom kampanje, ali njegovi odgovori barem postoje, a da ne govorimo o tome da imaju i suštinu. To nije ništa naročito, ali njegov prethodnik to nije uspijevao da dosegne.
A nezainteresovan je čak i da govori o bivšem predsjedniku, govoreći: „Dosta mi je da pričam o Trampu. Gotovo je“.
No, da li je i svima ostalima?
Problem radikalnih promjena normi ponašanja u politici, a posebno zbog toga što politički život postaje potpuniji i šokantniji, jeste taj što je teško vratiti se unazad i zadržati pažnju javnosti. Zbog toga je Trampovo predsjedavanje bilo užasno i zastrašujuće. Takođe je privukao klikove i pažnju, negodovanje i pristalice. Bajden, normalan političar koji insistira na tome da „nacija nije podijeljena“ osim „ivica na oba kraja“, olakšanje je za nas koji smo protekle četiri godine proveli u stanju suspendovane anksioznosti i koji nalazimo osnovno obraćanje pristojnosti, čak iako Bajden nije najinspirativniji političar svih vremena.
Ali Tramp je predsjedavanje pretvorio u nepristojan i šokantan prikaz; mnogo ljudi ga je pratilo samo da bi vidjelo šta će nečuveno učiniti ili reći i koju će svađu započeti, kao da je posmatranje lidera najmoćnije nacije na svijetu slično gledanju epizode „Pravih domaćica“.
Bajden je preuzeo odgovornost predsjedničkog razuma. Potrebni su nam mediji da pojačaju i pokrivaju ovakvu Bijelu kuću ne kao voajeri opsjednuti skandalima i sukobima, već kao tumači i provjera vlasti koji mogu da smatraju ovog predsjednika odgovornim i objasne šta njegove politike i odluke zapravo znače za naš svakodnevni život. A mi ostali moramo da djelujemo fino i preuzmemo odgovornost dobrog građanstva: da se bavimo politikom, jer politika oblikuje sve naše živote i mogućnosti, a ne da vijesti uključujemo zbog strašne zabave.
Džo Bajden je politiku ponovo učinio dosadnom. To je dobro za zemlju – i bilo bi dobro da obratimo pažnju.
