„ako možeš da budeš jak,
a da ipak ostaneš nježan,
da ne mrziš one koji tebe mrze,
a da se ipak boriš i braniš;
ako možeš da slušaš kako tvoje riječiizvrću nevaljalci,
da razdraže glupake,
i da čuješ kako luda usta o tebi lažu,
a da sam ne kažeš ni jednu laž;
.........................................................
Bićeš Čovjek, Sine moj!“ Radjard Kipling
Ponavljam ovih dana često sebi ove stihove. Kućno vaspitanje i dostojanstvo ne dopuštaju mi da se spuštam na nivo pojedinaca i grupa čijih sam priča meta ovih dana.
Gostovala sam u u emisiji na jednoj crnogorskoj televiziji. Zajedno s dvoje vaspitanih i elokventnih osoba raspravljala o događajima koji su obilježili sedmicu koja joj je prethodila. Sedmicu u kojoj sam i sama doživjela neprimjerene i nevaspitane napade samo zbog toga što se moj stav ne uklapa u njihove kalupe. Postala meta, ne samo anonimnih pojedinaca, već i nekih novinara. Pridružila im se i voditeljka emisije čijem sam se pozivu odazvala. Nije važno ni koji je medij u pitanju niti ko je voditeljka ili ko su novinari koji se ne mogu izboriti sa svojim predrasudama. Koji su zaboravili pravila svoje profesije. Ne bacam kamen na njih, doći će trenutak da pogledaju svoj odraz u ogledalu, ja ću mirnim snom spavati jer nisam se ni o kog ogriješila, nikog nisam uvrijedila, nikog poistovjetila sa zivotinjom, nikog nisam diskriminisala ni po fizičkom izgledu, ni po vjerskim, političkim, rasnim, polnim ni bilo kakvim drugim opredjeljenjima.
Koliko bi ljepše bilo kada bi se svi trudili da budu Čovjek? Koliko bi ljepše bilo kad se boriš za neki stav da te ljudi ne razapinju ne znajući te i da ne razglabaju o tebi loše samo zato što ne dijeliš njihov stav?
Naravno da bi ljepše bilo, no pojedincima je draža prečica za sve u životu. Prečica da tako svoju frustraciju i komplekse liječe. Nekima prečica da svoju čitanost i tiraže uvećavaju, da se igraju mađioničara stvarajući inluziju, zavaravajući sebe i druge na par minuta u procentima.
Ima i sedam, osam godina da sam na jednom času novinarstva čula: „Novinarstvom se može baviti svako, izazov pravi je biti novinar!“. Mislim se sad kad bi na početku karijere novinari i urednici polagali zakletvu da će objektivno i tačno prenositi informacije, koliko bi ih u Crnoj Gori opstalo raditi u medijima? Koliko bi pojedini mediji drugačije izgledali da im voditelji jesu profesionalci koji se suzdržavaju od iznošenja svog stava i suda?
Često slušamo u javnosti o slobodi medija, narušenosti iste, očigledno smo prebrzo zaboravili da smo do prije 20 godina imali samo jedan medij u Crnoj Gori. A prebrojte ih danas? Činjenica je da ih imamo mnogo više, o kvalitetu istih nećemo, prepuštiću građanima i tržištu da im na kvalitetu sude.
Vjerujem da će sve više novinara oslanjati svoj rad na Kodeksu novinara, da će sve više činjenice stavljati u pravilan kontekts bez zloupotreba bilo da se radi o tekstu, slici ili tonu. Vjerujem da će sve više biti nepristasnih pojedinaca koji će svoj posao raditi profesionalno. Vjerujem da će naslovi u novinama objašnjavati otkazivanje događaja zbog vremenskih neprilika, ne tražeći neku političku obojenost u njima. Vjerujem da će sve više tekstova odgovarati na pitanja ko, što, gdje, kad, kako; ponekad i odgovore na zašto i čime. Vjerujem da će primjeri dobrog društvenog djelovanja sve više prostora dobijati na prvim stranicama. Vjerujem da će se pojmu senzacionalizma dati novo značenje vremenom.
Želim da vjerujem da će žuta boja locirati sebe na adekvatno mjesto. Želim da vjerujem u to zbog svih pojedinaca a ponajviše zbog pravih profesionalaca u struci novinarstva koji u iskrivljenoj slici novinarstva nemaju priliku da dođu do izražaja.
Viktoria BADŽA
(Autorka je članica Savjeta mladih DPS-a)
