„Sinoć su me portiri odveli u podrum u kolicima supermarketa. Sreli su me monasi sa kapuljačama koji su mi ukrali dušu i pretvorili me u zombija. Probudio sam se u svom kovčegu.“
„Čula sam medicinske sestre kako šapuću o meni noću iza plavih zavjesa. Planiraju ubistvo mene i moje bebe, a vidjela sam da je jedna od njih izvadila pištolj iz svoje tašne.“
Ovo su zastrašujuća ili bizarna iskustva o kojima svakodnevno slušam kao psiholog koji radi na odjeljenju intenzivne njege i COVID-19 odjeljenju u londonskoj bolnici.
Priče su halucinacije ili zablude od delirijuma na odjeljenju intenzivne njege, sindrom izazvan ljekovima, infekcijama, nedostatkom kiseonika i drugim medicinskim razlozima. Ali za pacijente ove vizije su živo i nesumnjivo stvarne.
Učestalost sindroma
Do 80% pacijenata sa odjeljenja intenzivne njege ima delirijum, posebno oni kojima su data sredstva za smirenje da bi im pomogli da podnesu vrijeme provedeno na ventilatoru. Ovi pacijenti često dobijaju koktel psihotropskih sastojaka (ljekova koji utiču na njihovo mentalno stanje) kako bi promovisali smirenje, udobnost, san i sigurnost, ali koji takođe uzrokuju amneziju, konfuziju i delirijum.
Delirijum obično prolazi prije odlaska kući, ali zablude, sa traumatičnim medicinskim događajima, mogu ljude progoniti u flešbekovima i noćnim morama mjesecima ili čak godinama.
Ova zastrašujuća, nametljiva sjećanja čine dio sindroma koji se javlja nakon boravka na intenzivnoj njezi (post intensive care syndrom – PICS). Ovo utiče na tijelo, ostavljajući pacijentima bol i ozbiljne probleme sa disanjem, mišićima ili zglobovima, ali i na um. Istraživanja sugerišu da svaki treći ima „moždanu maglu“ ili probleme sa koncentracijom, pamćenjem ili sposobnošću da planira ili organizuje svoj život. Do 50% može razviti ozbiljnu anksioznost, depresiju ili post-traumatski stresni poremećaj.
Tokom Covid-19, uslovi na odjeljenju intenzivne njege su još zastrašujući: nema porodice u blizini, osoblje u zaštitnoj opremi liči na vanzemaljce, malo vremena za razgovor ili držanje za ruke, prenatrpana odjeljenja sa malo prozora i stalno brujanje monitora i zvučni alarmi
Nije iznenađujuće što PICS ima duboke efekte na kvalitet života ljudi, veze i egzistenciju. Ljudi zaboravljaju da uzimaju važne tablete ili gube sposobnost upravljanja vozilima ili upravljanja finansijama. Trećina preživjelih sa odjeljenja intenzivne njege koji su ranije radili ne vraćaju se na posao.
Psihološki uticaj teške bolesti COVID-19 nije kvalitativno različit od drugih kritičnih bolesti, ali je pogođeno mnogo više ljudi nego obično. U našoj bolnici, tokom ovog posljednjeg talasa, odjednom smo imali više od 100 ljudi koji su boravili na intenzivnoj njezi, u poređenju sa za nas uobičajenih 35.
A tokom Covid-19, uslovi na odjeljenju intenzivne njege su još zastrašujući: nema porodice u blizini, osoblje u zaštitnoj opremi liči na vanzemaljce, malo vremena za razgovor ili držanje za ruke, prenatrpana odjeljenja sa malo prozora i stalno brujanje monitora i zvučni alarmi. Delirijum djeluje dublje nego obično, pacijentima su potrebne sedmice da se probude do normalnog stanja.
Post-traumatski stresni poremećaj
Prerano je da bi se spoznao dugoročni psihološki uticaj, ali prvi podaci sugerišu da oko 28% ljudi koji su bili na odjeljenju intenzivne njege sa teškim oblikom COVID-19 imaju post-traumatski stresni poremećaj, 31% depresiju, a 42% anksioznost mjesec nakon boravka u bolnici.
Naravno, hiljade drugih ljudi se dobro oporavljaju i osjećaju duboku zahvalnost što im je život spasen. Mnogi koji su preživjelitešku bolest na internzivnoj njezi smatraju da je to druga šansa za život, šansa za rast. Dok pišem, stiže mi e-mail od bivše pacijentkinje koja eksperimentiše sa umjetnošću, ukrašava svoj stan i pravi novu odjeću od stare. Pušta pjesmu Nine Simone „Feeling Good“ da prebrodi pandemiju: „Nova je zora / novi je dan / novi je život za mene / i osjećam se dobro“.
Još jedan preživjeli, novinar Dejvid Aronovič, pripada grupi pacijenata koja nam pomaže u sprovođenju nacionalnih istraživanja za poboljšanje psihološke zaštite na odjeljenju intenzivne njege. Kaže: „Pet dana delirijuma bili su najgori dani u mom životu, bez izuzetka. Pacijenti na odjeljenju intenzivne njege prestrašeni su zbog svog života. Ako bilo šta možemo da učinimo po tom pitanju – morali bismo to da uradimo“.
Na odjeljenju za intenzivnu njegu pokušavaju da odgovore na izazov. Kada sam prije 10 godina ušao u ovo polje, bilo je mnoštvo psihologa u Velikoj Britaniji. Uspostavili smo mrežu koja će zagovarati ulogu i danas nas je 80. Mi smo ključni članovi rehabilitacionih timova, sa fizioterapeutima, dijetetičarima, logopedima i drugima.
Rehabilitacioni timovi preuzimaju posao tamo gdje on prestaje za ljekare i medicinske sestre. Oni spašavaju živote ljudi; pomažemo im da nastave život kakav žele da žive. Nacionalne smjernice kažu da bi rehabilitacija trebalo da započne rano na odjeljenjenima za intenzivnu njegu, kako bi se nastavila tokom boravka u bolnici i dalje, kao i da bi sva ova odjeljenja morala da imaju psihološko osoblje. Psiholozi tu pomažu pacijentima koji se suočavaju sa delirijumom, panikom, lošim raspoloženjem ili noćnim morama, prilikom buđenja ili ponovnog učenja da dišu i hodaju.
Otprilike polovina bolnica sa odjeljenjima za intenzivnu njegu vodi multidisciplinarne klinike za praćenje koje pacijenti pohađaju nakon dva do tri mjeseca, radi pregleda fizičkog i psihološkog oporavka. Ovdje mogu razgovarati o zagonetnim iskustvima i popuniti praznine u memoriji i izgubljenom vremenu. Ako se otkriju problemi, pacijente upućujemo na medicinske službe, u rehabilitaciju u zajednicu ili na specijalističke psihološke klinike.
Psihološka podrška
Iako je postignut napredak, 50% bolnica ne pruža praćenje stanja na intenzivnoj njezi. Mnogi COVID pacijenti, hospitalizovani tokom prvog talasa, ostali su na cjedilu dok se su se službe borile s problemima. Prošle sedmice je naš tim za praćenje intenzivne njege telefonirao mladoj majci troje djece koja je bila na odjeljenju za liječenje četiri mjeseca tokom 2020. sa teškim komplikacijama virusa. Ona sada ne može da hoda i ima ozbiljnu depresiju i post-traumatski stresni poremećaj. Budući da slabo govori engleski, njeno dijete tinejdžer pokušava da joj pronađe podršku. Kontaktirali smo dobavljače kako bismo joj pružili pomoć koja joj je potrebna, ali koliko je drugih u ovoj nevolji?
Iako je postignut napredak, 50% bolnica ne pruža praćenje stanja na intenzivnoj njezi
Nekima spas mogu pružiti grupe za podršku nakon intenzivne njege koje vode bolnice ili dobrotvorne organizacije ICUsteps. Na prvom internet sastanku naše grupe ljudi su rekli da im je teško. Jedan čovjek, prethodno fit sportista, još je djelimično vezan za krevet i na kiseoniku, sa ožiljcima na plućima, godinu nakon što je dobio COVID-19. Mlada žena se suočava sa mnogim komplikacijama i operacijama. Nekoliko ljudi nije napustilo dom od početka pandemije u strahu od povratka na intenzivnu njegu. Neki se još bore da razlikuju stvarnost od noćnih mora.
Svi su velikodušno dijelili priče, pokazali razumijevanje i ohrabrivali druge. Kasnije su nam rekli da je ponovni susret bio emotivan i bolan, ali presudan korak u oporavku od intenzivne njege. Svakom ko ovo čita, ko je na putu oporavka: znajte da nijeste sami i da vam je pomoć na raspolaganju.
Dr Doroti Vejd je glavni psiholog za intenzivnu njegu u bolnici Univerzitetskog koledža, počasni vanredni profesor Univerzitetskog koledža u Londonu i kopredsjedavajući psihologa u intenzivnoj njezi u Velikoj Britaniji (PINC-UK) i post-COVID mreže. Kolumna je objavljena u listu Guardian.
