Žario je i palio opozicionom scenom do 2020. Doslovno – bio je tu kad su se bačali topovski udari, kamenice, suzavci i palile američke i NATO zastave, štoviše, hvalio se da je učestvovao u ratu protiv Alijanse 1999. godine. Vodio je ljude na Skupštinu kao Viljem Osvajač borce kod Hejstingsa i s agentima ruske vojne obavještajne službe pokušao državni udar 2016. Na izborima 2020. bio je na listi ZBCG koja je cijelu kampanju bazirala na ljubljenju podova i iščlanjenju CG iz Śevernoatlantskoga saveza.
Služi uz skute Aleksandru Vučiću. Njegovo blisko okruženje ima veze s organizovanim kriminalom. Državne institucije samovoljno pretvara u štale. Crnogorski Parlament je više puta opoganio – tuđom zastavom, zagrljajem s ruskim ambasadorom u jeku agresije na nezavisnu Ukrajinu, promjenom loga i na kraju – krajnje očiglednom prevarom prilikom izbora za sudije Ustavnoga suda. Opoganio je najvišu državnu nagradu, falsifikovao prošlost i promovisao ratne zločince.
Neki ga smatraju velikim političarom i pragmatikom. U suštini, Andrija Mandić je destruktivan politički akter, tankog obrazovanja, ali čovjek sklon militarizmu i autokratiji, očigledno talentovan da glumi. Jedino što ga razlikuje od falangističkog bašibozuka tuđih agenata koje predvodi jeste sposobnost da kad zatreba – uhvati vazduha – napravi predah od konstantnog izlivanja nacional-šovinističke radijacije.
"Evropejac"
Takav kakav je, Mandić je trenutno, silom čudnih okolnosti – nesposobne opozicije i još nesposobnijih njegovih koalicionih partnera svih dresova, religija i boja, glavna ličnost vlasti u Crnoj Gori. On diktira tempo igre, usmjerava procese, postavlja uslove. Ta pozicija učinila ga je vidljivim i važnim za vanjsku scenu budući da je Crna Gora, kao navodni lider u EU integracijama, država koja se sve češće pominje u svijetu međunarodnih poslova. Kratkotrajna izolacija od strane ambasada Kvinte, a i mnogih drugih EU država postepeno je popuštala. Mandiću je na ruku išao i spoljnopolitički i geostrateški kontekst današnjega svijeta, ali ne može se prenebregavati činjenica da je vrlo agilnim pristupom unutarvladajućim izazovima došao do pozicije koju ima. Ponajbolji analitičar iz regiona koji prati Crnu Goru, Aleksandar Musić, odlično je karakterisao Mandićevu taktiku, utvrdivši da ovaj odlično poznaje i svoje saveznike i svoje konkurente.
"Otvaranje svijeta" prema Mandiću, dovelo je do toga da Rajo, kako ga zovu prijatelji, bude nezaobilazna figura u trenutnim scenarijima međunarodne zajednice o Crnoj Gori.
Računica
Evropska unija, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države, taj glavni trougao onoga što zovemo Zapadom, svjesne su da je pitanje ulaska CG u EU važno pitanje za budućnost same unije, ali i kompletne regije Zapadni Balkan. Za njih je Milojko Spajić odličan lider – jer navodno on i njegova partija slijede njihove instrukcije te da garantuju mir i stabilnost u krhkoj i problematičnoj državi krhke i nestabilne regije, koja bi ipak mogla postati prva naredna članica EU. To što Spajić i partija slijede instrukcije, prevedeno na jezik prakse, znači i da zapadni centri računaju da na njega ostvaruju uticaj a time i uticaj na crnogorsku politiku te zaključuju – ukolikoMandić počne da pravi probleme s velikosrpskim potezima, uvijek je u pričuvi DPS, koji se od formiranja ove Vlade nudi za tu opciju. Međutim, problem kod zapadnih partnera nastaje u računici da će Mandić uskoro toliko narasti na račun PES da bi nakon narednih izbora koalicija ZBCG u potpunosti preuzela sve ključne poluge vlasti u državi. A zapadnjaci nijesu baš toliko sigurni da bi Mandić bio kooperativan kao Spajić. I tu nastaje „prokletstvo statusa quo“ – ne dirati ovu užasnu Vladu, ne dirati ništa dok se ne završe pregovori oko ulaska u EU. To što radikalne politike narastaju, što jača etnonacionalizam, što istinski proevropska opozicija propada kao imidž neutralnosti Gojka Perovića, stavljeno je po strani.
„Osigurač“
Ako je cilj ulaska CG u EU po svaku cijenu, onda se ova računica nekako može progutati. Logika i iskustva međunarodne politike nalažu da se uvijek pripremi "osigurač", alternativni scenario "ako stvari pođu po zlu". Nažalost, „osigurač“, kako ga iščitavamo iz posljednjih ponašanja zemalja Kvinte po pitanju Crne Gore, postao je Andrija Mandić. Na Zapadu su trenutno ubijeđeni da baš s njim treba raditi na "prevođenju na drugu stranu". Kao uspješan primjer navodi se slučaj Dodika koji je skidanjem s crne liste u Americi smirio tenzije u BiH. Navodno, i distancirao sebe od Vučića.
Za Mandića se nadaju da će biti kooperativan i da će njegova uloga u budućnosti biti presudna prilikom ulaska CG u EU. Nešto slično Amfilohijevoj 2006. Za ovu dresuru Mandić bi dobio priliku da bude faktor i u Vladi nakon što CG postane punopravna članica.
Međutim
Mandić nije Amfilohije. Za razliku od Amfilohija, koji je iz Srbije optuživan za autonomaštvo, Mandić je marioneta i agent uticaja Beograda. On je produkt srpske duboke države, i nikad, ama baš nikad se neće odreći služenja Beogradu. Drugo i važnije – na Zapadu zaboravljaju ono što su oni nas učili – da se đavo krije u detaljima. A Andrija Mandić je majstor detalja. Svaki put kad govori o ulasku CG u EU kaže kako to neće uraditi savijene kičme. Ako Kvinti nije jasno što to znači – pomoći ćemo im s prevodom. To znači da će Andrija Mandić i s njim Crna Gora postati nova karika u lancu Orban-Fico-Babiš te svih antievropskih aktera u EU. To vam znači da Mandić uopšte ne planira da mijenja svoju velikosrpsku agendu i da, dok ne ispuni svoje zadatke da od CG napravi ekstenziju Srbije, njegova misija neće biti gotova. I vrlo je tačno, ponovo da pomenem Musića, da to Mandić možda neće raditi s čela, već će isturiti nekog Miličića i njemu sličnog mimikrijskog retoričara, ali jednako zaraženog velikosrpskom ideologijom.
"Svako .... što je priveo"
Sasvim je jasno da u svijetu postoji toliko problema da master igrače ne može zanimati previše to što jedan četnički vojvoda kao sluga Beograda uništava nacionalne interese zemlje koju je komesarka EU za proširenje uporedila s trećinom Beča, minimizirajući na taj način sve potencijalne nestabilnosti koje CG može proizvesti uniji. Ne zaboravimo da je CG nacionalno heterogena gotovo kao mala Jugoslavija, a da se ta Jugoslavija raspala u krvi. Uz to je NATO članica. Ja sam ubijeđen da trećina današnjeg grada Beča ne bi mogla izazvati ratnu katastrofu – ali za CG nijesam presiguran. I to nijesam rekao ja – to je rekao američki predśednik Donald Trump povodom našeg učlanjenja u NATO.
Pored toga, jasno nam je i da se Zapad ne može baviti problemima crnogorske nacije jer bi njima valjda trebala da se bavi crnogorska nacija, koja je posljednjih 5 godina izložena dekapitaciji. To što zapadni akteri još uvijek ne shvataju da politika kulturno-nacionalne asimilacije na Balkanu može u perspektivi doživjeti ukrajinski scenario, dovoljno potvrđuje ustaljen stav da se Balkan i dalje nedovoljno poznaje iako je posljednjih 30 godina bio u fokusu velikih sila.
Moguća rješenja
Crnogorci su nacija u nestajanju. Svakim popisom ih je sve manje. Iako opozicija to ne shvata, njenu snagu drži crnogorska nacija jer ih ljudi trenutno ne glasaju zbog programa, no što nemaju alternativu. To govori dvije stvari. Prvo – da se nezavisno od izbornih utakmica mora sazvati Crnogorski kongres na kome bi se sreli predstavnici svih procrnogorskih političkih partija, duhovnih, kulturnih, naučnih, aktivističkih, medijskih i civilnih institucija, organizacija i udruženja. Tu bi se morali usvojiti strateški dokumenti o izazovima i perspektivama crnogorske nacije u budućnosti te postići konsenzus o religijskoj, kulturnoj i naučnoj agendi po kojoj bi se radilo. Crnogorski kongres morao bi postati vrhovno tijelo crnogorske nacije i glavni centar, stožer njenog okupljanja. Nešto slično ulozi Crkve Srbije za srpski narod. Jer nije važno samo doći do umova, bitna su i srca, kako to kažu Amerikanci.
Drugi korak bi bio dogovor o političko-izbornoj strategiji. Izlazak jedinstvene opozicije u jednu kolonu na izbore 2027. bio bi najveće političko samoubistvo i opozicije i crnogorske nacije. Takvim bi postupkom najjača opoziciona partija i dalje bila najjača opoziciona stranka, a sve ostalo bi moglo biti znatno gore. Vrijeme je da se razmišlja i dogovara o novom pristupu, novim partijama i novim ljudima koji govore rječnikom savremenih tehnologija. To bi dovelo do scenarija koji je do sada djelovao kao nemoguć – identitetski centrizam a politički policentrizam (u više kolona), čime bi se izbjegao monopol jedne partije nad crnogorskim nacionalnim pitanjem.
Zašto je ovo važno?
Formiranjem Crnogorskoga kongresa dobili bismo važnog aktera na društvenoj sceni Crne Gore, mnogo važnijeg od sadašnjih političkih partija. I nezaobilazan strateški faktor koji ima snage i da objavi knjigu, obnovi crngorsku crkvu ali i da izvede na protest 50.000 ljudi. Onda će i Kvinta i svi shvatiti da se i mi pitamo.
