Uvod u ovo izuzetno veče bila je promocija dva albuma, o kome su, pored umjetnika, govorili direktor Muzičkog centra Crne Gore Žarko Mirković i producent Vanja Lisjak.
- Veliko je zadovoljstvo predstavljati dva diska koje smo konačno dobili dvije godine nakon što su dvojica gitarista snimila materijal, a Vanja Lisjak sve to upakovao. Ova dva diska svjedoče kontinuitet izdavačkog poduhvata Muzičkog centra Crne Gore, za što ulažemo veliki napor. I upravo je sedam izdanja dokaz da nismo prestali da motivišemo i promovišemo mlade umjetnike – rekao je Mirković na početku, podsjećajući da Centar i dalje radi u veoma lošim uslovima, pa je to razlog što su svi albumi - osim jednog - snimljeni van Crne Gore.
- Prvi disk Gorana Krivokapića čekamo već pet godina i konačno smo ga dobili u odličnoj produkciji Vanje Lisjaka. Disk je posvećen sonatama, uglavnom onim koje nisu pisane za gitaru. Riječ je o interpretaciji koja potvrđuje malobrojnost i kvalitet onoga što se može nazvati crnogorskom gitarističkom školom. I tim prije je veće zadovoljstvo ljubitelja muzike i MCCG što je disk konačno izašao – dodao je on.
Album Crnogorskog gitarističkog dua, prema riječima Mirkovića, predstavlja „sinergiju gitarista koja je rezultirala neobičnim proizvodom“. Kao posebnost albuma ističe odabir muzike autora 20. vijeka, i to onih koji nisu iz Španije.- Ovi diskovi su doprinos crnogorskoj savremenoj muzici i dobar putokaz mladima kako iskoristiti priliku koja im se pruži – ističe prvi čovjek MCCG-a.
Za hrvatskog producenta Vanju Lisjaka sam kontinuitet izdavanja albuma klasične muzike u Crnoj Gori je poduhvat. On je naveo kako je solo CD Krivokapića „intimni autoportret“ crnogorskog gitariste, „koji bira kompozicije koje želi da izvodi, a ne ono što se trenutno traži“.
- Album Crnogorskog gitarističkog dua predstavlja spoj dvije prilično slične energije, ali uz optimalan izbor kompozitora za jedan CD kojim počinju promociju. Bogdanovićeva Sonata je pilično hrabar potez za snimanje, jer je to nespecifičan izbor. Uz to, Pjacolina Tango svita je primjer kako svjetovna muzika može da se priredi - da ne bude sladunjava, a da bude prijemčiva – pojasnio je Lisjak i zaključio:
- Kontinuitet ulaganja u umjetnost je jedno od najvažnijih ulaganja u budućnost jedne zemlje. Drago mi je da Crna Gora to radi.
Uvijek skroman, Goran Krivokapić se kratko zahvalio Ministarstvu kulture na finasiranju albuma, i dodao da se na oba diska nalaze premijerni snimci – sonate Hajdna i Baha, odnosno Muzika za cirkus Domenikonija.
- Tačno je da je ovaj album neka vrsta intimnog porteta. Program nije biran ni za kakvu posebnu priliku, nije pravljen prema kompozitoru ili određenoj temi, već je to ono čime sam se, u određenom momentu, bavio i kompozicije koje sam neko vrijeme izvodio na koncertima.
Danijel Cerović, kaže kako je dobro da postoji izdavača poput MCCG, „jer on obezbjeđuje kontinuitet kvaliteta“. On je zahvalio Mirkoviću i Lisjaku na učinjenom, i podsjetio kako će duo do kraja godine promovisati album prvo u regionu, a zatim u Evropi i Latinskoj Americi.
Crnogorski gitaristički duo na sceni je pokazao mnogo toga što bi se moglo opisati suprelativima - od profesionalzima, preko poznavanja djela, do saradnje.
U Fantaziji za dvije gitare savremenog srpskog kompozitora i gitariste Dušana Bogdanovića pokazali su savršeno dopunjavanje. Svako je imao svoju ulogu, koju je odlično interpretirao. Uslijedile su precizne Tri skice, da bi u Tango sviti Astora Pjacole pokazali koliko su – u isto vrijeme – slični i različiti. Njihova tehnika, poznavanje kompozicija i međusobno poznavanje podigla je izvođenje ovog djela na novi, viši nivo, a publika u glavnoj sali nacionalnog teatra bila je oduševljena onim što je čula. No, najbolji dio je tek slijedio. Muzika za cirkus Karla Domenikonija, kojom je Crnogorski gitaristički duo zatvorio koncert, pokazala je sve (izuzetne) kvaltete ovog tandema. Uz to, za razliku od prethodna dva djela, u izvođenju ove kompozicije - osam kratkih „scena“ - nerijetko su zvučali kao da je riječ o jednoj gitari. Svaku scenu, od kojih neke nose naziv “Španski jahači na grčkim konjima“, „Plik, buva s Anda“, „Jogi koji nestaje kroz ključaonicu“ i „Orkestar kaže doviđenja“, svojim umijećem su, može se slobodno reći, vjerodostojno prikazali publici.
Za bis su ostavili još jedno kratko djelo Bogdanovića, „Na ovoj žabi nema perja“, te su time i u Podgorici predstavili interesantan program koji se može čuti na debitantskom albumu Crnogorskog gitarističkog dua.
U kratkom razgovoru sa Goranom Krivokapićem, koji živi i radi u Njemačkoj, pitali smo ga da li se i na koji način promijenio proteklih par godina, otkad je postao profesor ugledne Akademije za gitaru u Koblencu.
- U Koblencu predajem skoro tri godine, imam studente na postdiplomskim i pripremnim studijama. To je renomirana akadmija koja obrazuje samo za gitaru i na njoj je trenutno oko 50 studenata iz cijelog svijeta. Otkad predajem na akademiji, osjećam da se kroz rad sa studentima razvijam kao umjetnik, ali se i moj repertoar obogaćuje. Nisam bio ni svjestan da sam kroz taj rad naučio neke nove kompozicije; znači da je to jako dobro, korisno i za njih i za mene. A birajući njihov program, počeo sam i sam da odabiram neka nova djela koja bih želio da izvodim.
Krivokapić pojašnjava da se u izboru njegovg repertoara mnogo toga mijenjalo otkad se pojavljuje na sceni. Ipak, sada već nema nekih pravila kako bira kompozicije koje će izvoditi.
- Nekada uzmem djelo koje mi se sviđa od prvog momenta, a nekada nešto što baš nije blisko i što, možda, ne razumijem. Ponekad ni ne zavolim kompozicije. U svakom slučaju, bavim se djelom onako kako izgleda na kraju, kada je već napisano. Ne bih mogao reći da se bavim nekim detaljima nastanka samog djela. Naravno, upoznam se sa svim činjenicama o djelu, ali se ne bavim kompozitorskim aspektom.
Kao primjer navodi djela Karla Filipa Emanuela Baha, koja nisu pisana za gitaru, već je za svoj album i nastupe on uradio transkripcije za gitaru.
- U mojoj trasnkripciji postoji dosta izmjena - jedan novi „glas“, jer je to jedina sonata pisana za solo flautu. Tu, istina, postoji nešto moje. Ali, to je ono za što sam, kroz moj osjećaj, ali prvenstveno kroz bavljenje, slušanje i istraživanje te muzike, zaključio da bi bilo u skladu sa onim što bi taj kompozitor napisao da je pisao djelo za gitaru. Naravno, postoje različiti pristupi toj muzici, ali ja sam uvijek za to da se djela izvode u skladu sa istorijskom praksom. Zato mislim da transkripcije nisu lično moje, već nešto što je u skaldu sa kompozitorskim radom.
Kada je riječ o saradnji sa Danijelom Cerovićem, Krivokapić kaže da je iza njih već više od 20 godina poznanstva, „još iz vremena kada su bili u školi i nastupali na republičkim takmičenjima“.
- Ponovo smo se sreli na studijama, na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, pa onda i na magistarskim studijama u Mastrihtu, kod Karla Markjonea. Tu su počeli naši zajednički nastupi i zato smo se, u početku, zvali Mastriht gitaristički duo. Kada sam se ja vratio u Keln, a Danijel u Crnu Goru, bilo je logično da promijenimo ime... Onda su 2009. godine počeli naši intenezivniji nastupi. Premijerno u regioniu izveli smo Rodrigov Madrigalski koncert za dvije gitare i orkestar, a godinu dana kasnije počeli prvu turneju po regionu. Da, istina je da su naši muzički ukusi dosta slični, i to je logičan razlog zbog koga sviramo zajedno – priča Krivokapić.
Iako se neki ne bi složili s njim, Krivokapić smatra da je dosta prisutan na crnogorskoj sceni, samim tim što je često predavač na master-klasovima u Nikšiću, Kotoru i Tivtu, zatim kao predavač u Nikšiću na Školi gitare i na Nikšić Guitar Festu. Samim tim, u posljednje četiri godine stekao je prilično dobru sliku ko sve u Crnoj Gori svira gitaru i koliko je u tome uspješan. Na pitanje koliko je onih za koje misli da će sa gitarom proslaviti Crnu Goru na koncertnim podijumima širom svijeta, Krivokapić kaže:
- Već postoji određeni broj izvođača mlađih od Danijela i mene koji su vani već napravili velike karijere i uspjehe, kao što su Jelica Mijanović i Miloš Karadaglić. Tu je i veliki broj još mlađih, koje srećemo po takmičenjima i za koje vidimo da će sigurno napraviti velike karijere. Mislim da u Crnoj Gori postoji dobra atmosfera, da je ona dobro podneblje za razvoj mladih gitarista. Zato ne treba da čudi što od sedam diskova rađenih u produkciji MCCG, čak četiri su – gitare – zaključuje on.
K.J.
Foto: CNP/Duško Miljanić
