Da li znate ko je Snežana Trišić? Ako ne znate, budite uvjereni da ćete za par godina o njoj čitati i slušati kao o jednoj od najboljih rediteljki regiona! Za nepune četiri godine, otkad je diplomirala, svojim radom na scenama u Srbiji - prije svega Beogradu - privukla je veliku pažnju javnosti i zavrijedila nekoliko nagrada. Komadi koje režira, bilo da su klasičan ili tek napisan dramski tekst, uvijek se oslanjaju na aktuelni trenutak.
Za Gradsko pozorište u Podgorici ovih dana završava režiranje „Pinokija“, kojeg je po motivima čuvenog djela Karla Kolodija za ovu priliku napisala Jelena Mijović, a premijerno će biti izveden u ponedjeljak, 15. aprila. Predstava je namijenjena - prije svega - osnovcima, ali će sasvim sigurno biti interesantna i starijima, njihovim roditeljima.
Nakon skoro dva mjeseca boravka u Podgorici, pitali smo je Snežanu Trišić kako, po njenom mišljenju, izgleda pozorišna scena u našem glavnom gradu, u poređenju sa onom u Beogradu.
-Nisam imala priliku da odgledam puno predstava, na žalost, zato što imamo mnogo proba. Zanimljivo mi je koliko su ovdje ljudi otvoreni za reditelje, glumce i saradnike iz regiona. To je zaista lijepo. Svi ovdje dobro prate događanja van svog mjesta i trude se da dovedu različite ljude, da unose nove tendencije, nove stilove na svoje scene. Ima divnih mladih glumaca! Naravno - i onih starijih, ali ono što primjećujem je neka „najezda“ mlađih generacija zaista dobrih glumaca. Možda moj ugao nije ispravan, pošto u podjeli imam dosta mladih ljudi i gledala sam predstave sa mladim glumcima... Imam utisak da oni dosta rade, da se razvijaju i da se, na neki način, ovdje malo više pažnje posvećuje i ulaže u mlade reditelje i glumce. To je velika razlika u odnosu na Beograd, gdje se zbog uslova, promjena strukture i teške finansijske situacije, kriza osjeća i u kulturi, pa se - neminovno – odražava na rad svih nas.
Nezhavalno je raditi u Beogradu: Kao rijetko dobar primjer iz Srbije, beogradska rediteljka navodi iskustvo saradnje sa mnogobrojnim subotičkim ansamblom, koji je mahom sastavljen od mladih glumaca.
-Vrlo kvalitetna, lijepa atmosfera za rad i, možda, jedno od rijetkih mjesta u Srbiji gdje je danas moguće napraviti kvalitetnu predstavu, gdje je sam radni proces kvalitetan. Na žalost, sve je manje takvih pozorišta, ali ne samo zbog krize. Mislim da je sve počelo prije nekoliko godina, kada sam i sama ulazila u pozorište i radila diplomske predstave. Istina: volim beogradska pozorišta, odrasla sam u tom okruženju, na tim predstavama, obožavam beogradske glumce! Ali, prosto mi se čini da je malo nezahvalno tamo raditi. Moramo da pravimo mnogo kompromisa. Mnogo se mučimo sa stvarima kao što su zauzetost i termini, ne postoji kvalitetan kontinuitet. I to su neki od razloga koji mene, lično, odbijaju da radim u Beogradu – priča Trišić.
Po njoj, male sredine poput Subotice i Podgorice, pružile su joj mnogo više. Kaže da je rad u njima „neopisivo sadržajan i kvalitetan kreativni proces“.
- Naravno, uvijek je važno kakav je krajnji rezultat. Ali, već sam proces stvaranja je jedno malo umjetničko djelo! Prosto, osjećam ljepotu stvaranja i osjećam ono zbog čega sam, u krajnjoj liniji, odlučila da režiram. A to je, nekako, suština svega.
Crnogorski glumci za respekt: Kao i njene (starije i mlađe) kolege - reditelji iz drugih sredina, i mlada beogradska umjetnica ima smo riječi hvale za ovdašnje pozorišne djelatnike. Na prvom mjestu, to su glumci, čiji su kvaliteti nesporni, kako kaže - „od najmlađih generacija do najstarijih, najiskusnijih“.
- Oni se međusobno dopunjuju, dobro se slažu. Zaista su inspirativni, zaigrani, slobodni, na neki čudan način. Vrlo je interesantno koliko su oni iz starije generacije glumaca kreativni - valjda zbog iskustva u lutkarskom pozorištu i rada sa djecom. Prosto uživam dok radim s njima – s oduševljenjem opisuje rediteljka novog „Pinokija“.
Ona ističe da uspjeh u pozorištu dolazi onda kada se na pravi način posvećuje pažnja svemu što ono jeste i što treba da predstavlja u jednoj sredini.
- Pozorište je nešto što treba da se njeguje. Treba da se njeguju ansambli, izbor tema, tekstova i reditelja. Mislim da je to veoma važno, kao i da postoje strategije na duže staze. Uvijek treba raditi nešto što je značajno u određenom trenutku, za određenu publiku, ali i za određeni ansambl.
U pozorištu se isplati rizikovati: Trišić kaže da su reditelji bitna karika u kreiranju kvalitetnog pozorišnog repetoara, ali je nužnost da u pozorištu postoje oni koji razmišljaju o tome „kako reditelje njegovati i razvijati kroz određene zadatke“.
- Meni se upravo to desilo kada mi je Ivana Dimić, tadašnja direktorka Drame, kao mladom reditelju ponudila da radim „Hedu Gabler“ u Narodnom pozorištu u Beogradu. Istina, to je bio rizik, ali mi je povjeren taj zadatak i realizacija je bila uspješna. Dakle, neko je rizikovao sa jednim ozbiljnim klasikom na sceni čuvenog Narodnog pozorišta! Mislim da se rijetko događa da se takva šansa da mladom reditelju. Rijetke su situacije da neko uopšte ima neku strategiju, a to meni nedostaje... Sve odluke, ti repertoarski potezi, nekako mi se čine ishitrenim, trenutnim...
Sve je manje mjesta za kulturu: Iako se u Crnoj Gori nerijetko govori o nedostacima pozorišne scene – počev od veličine, prostora, preko mogućnosti finansiranja projekata, do izbora tema - za Trišić je Beograd taj koji rediteljima postavlja ograničenja. Zato smo pitali da li je, pak, društveno-politički trenutak od presudnog uticaja na to da reditelji budu sputani.
-Na žalost, to na reditelja uvijek utiče. To je neminovnost. Ono što je osjetno u svim promjenama koje su se u beogradskim pozorištima dešavale otkad ja radim, a to je proteklih šest-sedam godina, jeste sve manje mogućnosti, sve manje šansi i sve manje posla. Nekada smo znali da izbrojimo i po osam premijera za jednu sezonu u nekom teatru, a sada ih ima dvije-tri, pa je veoma teško doči do bilo koje scene, male ili velike. Mislim i da se malo šansi daje mlađim generacijama...
No, kaže da ne želi da klasifikuje pozorišne stvaraoce po godinama, niti da izostavlja ili diskriminiše starije „jer i oni treba da rade“.
- Generalno, mislim da je sve manje mjesta za kulturu. I to je ono što je evidentno i sigurna je posljedica raznih promjena, događanja - kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti. Sve to mi sada već liči na mentalitetsku stvar, i ne bih taj nedostatak okarakterisala kao nešto što je pitanje ovog ili onog trenutka. To je pitanje problema u glavi, kao - „u glavi naroda“. Naravno, ne volim ni kada se odgovornost prebacuje, jer je odgovornost na svima nama, iako se mi dosta bavimo nekim svojim problemima, svojim putevima. Ipak, nisam sigurna ni da znam rješenje... Sve više čujem strašne i deprimirajuće stvari; sve je manje optimizma, vizija, ideja, ozbiljnih strategija. Kao i većina moje generacije, bojim se ne samo za pozorište, nego za kulturu uopšte.
Inicijative koje nisu prepoznate: Koliko god loše izgledala beogradska pozorišna scena iz ovog ugla, činjenica je da se na njoj mogu pogledati predstava koje kritikuju sve ono što se dešava oko nas; za razliku od Crne Gore, gdje to još ne može da se prepozna, ako se, možda, može vidjeti. A, ako je pozorište „ogledalo naroda“, onda bismo mogli reći da je ovdašnji mentalitetski problem – nedostatak samokritike. O tome koliko je u toj (samo)kritici bitna inicijativa reditelja, a koliko čelnih ljudi ili onoga ko diktira repertoar pozorišne kuće, Trišić kaže:
- Mi, reditelji, možemo imati inicijative koliko god hoćemo. Ali, ako sa tim našim inicijativama niko ne umije ništa da uradi, one ne vrijede. Eto, ja sam sjajan tekst „Narodna drama“ nagrađivane Olge Dimitrijević, radila u Vranju, u trenutku kada je to, tokom dvije godine, odbilo da radi četiri-pet pozorišta. Slala sam predlog upravnicima i svima je bilo jasno da imaju motivisanog reditelja koji želi da radi neki tekst, koji ima ideju kako bi to uradio. I to niko nije umio da prepozna, nije želio da podrži, nije im repertoarski odgovaralo... ili su već našli neki drugi od brojnih suludih razloga. Prosto su rediteljske želje, ideje, predlozi nešto što donosimo i odnosimo sa sobom – pojašnjava Trišić, ali dodaje kako to nije dovoljno „jer nikoga ne može da natjera da prepozna da li je nešto što nudi dobra ideja za pozorišnu predstavu“.
- Naravno, volim ideju repertoarske politike i nekakve smislene i smišljene sezone, tako da mogu da shvatim da neki predlozi zbilja ne odgovaraju repertoaru. Svi volimo da nekome namećemo svoja razmišljanja, svoje ideje. Zato mislim da je potrebno malo više međusobnog slušanja, međusobne komunikacije, a mi tome nismo skloni. Imam osjećaj da ne postoji međusobna saradnja, da su to neke razdvojene grupe u sukobima, i da se ne traži rješenje problema, već da se komplikovanim odnosima problem samo širi, multiplicira.
Što je veliki centar bez alternative: Ipak, izgleda da Crna Gora, za razliku od Srbije, pozorišnim umjetnicima nudi još „svjetla na kraju tunela“. Ovdje je zaživjela nezavisna produkcija, dok se u susjedstvu i dalje samo nadaju da će pozorište dobiti „novi život“ i izlaz iz začaranog kruga kroz takav vid stvaralaštva.
- Na žalost, imamo slabu alternativnu scenu, nemamo, da tako kažem, dijapazon nezavisnih produkcija, a treba da ih bude što više. To je sigurno nešto što bi bio nekakav ventil, a kod nas još nije postala praksa, već samo izuzetak. Nezavisna scena nije zaživjela u mjeri u kojoj bi trebalo. Ali, promijeniće se i to, kao što se mijenjalo u nekim zemljama Evrope, u Americi. I kod nas će se to neminovno dogoditi za godinu, dvije, deset... Jer mora da se dogodi! U nezavisnim produkcijama koje se pojavljuju prepoznajem mnoge ljude čije vrijeme tek dolazi, i koji donose neke nove ideje. Zato sam optimista da će se nešto, ipak, izmijeniti.
Na kraju, Trišić nam otkriva što će raditi kada završi „Pinokija“ u Gradskom pozorištu.
- U maju i junu ću raditi dramu Željka Hubača „Bizarno“, koprodukciju Narodnog pozorišta iz Beograda i Šabačkog pozorišta. Ali, prije toga željno čekam premijeru u Podgorici - zaključuje Trišić za Portal Analitika.
Kristina JERKOV
