Posljednji majstor proze koja se u južnoslovenskim književnostima začela Andrićevim izlaskom na borilište velikih jezika i ideja, Kovač svakim svojim gestom nastoji uvjeriti čovjeka da među brojnim identitetima postoji i književni identitet, do koga najviše drži.
Kada je stigla vijest da je baš on dobitnik nagrade „Stefan Mitrov Ljubiša“, koju dodjeljuje Grad teatar Budva, ta vijest je obradovala ljude koji decenijama prate svaki njegov književni korak i sa nestrpljenjem očekuju svaku novu stranicu sa njegovog radnog stola. A takvih je puno i rasuti su po cijelom svijetu.
Na pitanje koje oblike drskosti preporučuje piscima, jer se često vjeruje da je drskost najdragocjenije blago pisca, Kovač kaže:
- Ja piscima ne bih ništa preporučio osim onoga što je Brodski rekao - „za pisca je najvažnije da dobro piše“.
Na pitanje zašto slobodu mišljenja i govora nijesmo uspjeli upotrijebiti za dobre stvari, Kovač je odgovorio:
- Sloboda mišljenja u neslobodnim i totalitarnim društvima bila je ono što se kaže - goruće pitanje. Nadmudriti cenzora, osvajati slobode, djelovati na ograničenom polju, sve je to zapravo bilo mnogo kreativnije od onoga što danas imamo, a to je sloboda pred kojom si neodgovoran. Borhes je pisao o nekoj vrsti koristi od cenzure, jer si se kao umjetnik dovijao kako da izbjegneš te makaze, a istovremeno kažeš ono što si želio. Jer, Borhes tačno veli „umjetnost je indirektni govor“. Ono što danas imamo to je sloboda brbljanja u medijima i kafanama, a to je, zapravo, surogat slobode. Ta sloboda koja je danas banalna nema nikave vrijednosti, jer ona se ne prepoznaje u umjetničkim djelima. I tu slobodu mi smo upotrijebili tačno onako kako zaslužujemo, kakvi smo intelektualno i mentalno. I ne samo to, nego smo slobodu iskoristili da popljuvamo ono što vrijedi i ono što je bilo vrijedno u prošlosti - zaključio je Kovač.