Odricanje krivice, onako kafkijanski, dočeka nas na prološkoj granici, iako će ta krivica biti otvoreno pitanje u svakom susretu ministra Valentina Kovačevića i bilo kog sporednog junaka priče. Ako i odriče krivicu, u nadrealnim slojevima se, u susretu sa žrtvom smrti na sceni, neprestano preispituje. To su momenti u kojima s protagonistom nemjerljivo saosjećamo.
HIBRIDNI ROMAN
Nije glavni junak samo egocentrik, već samoživi osobenjak koji pokušava da odgovori na zacrtanu, društveno prihvatljivu sliku, u isto vrijeme odbijajući da se toj slici prilagodi iznutra, gdje živi umjetnik koji nikad nije bio cijenjen onoliko koliko je cijenjen kao političar. Njegovi demoni se smjenjuju kroz iracionalno i racionalno.
Snovi i somnabulistička stanja nam otkrivaju njegove slabosti, što se pokazalo kao savršena tehnika modelovanja lika. Racionalno je u vezi s njegovim vrednosnim, sa stavovima koji su izgrađeni u predvečerje priče, pa se svi negativni likovi i uvode u priču s početnom negacijom. Modelovanje sporednih likova nije dubinsko, već se ostvaruje kratkopoteznim portretima, ne ostavljajući nam prostor da bilo kome nađemo alternativnu stranu. Bolesna majka, tradicionalista i fanatik otac, ogorčena i sklona osudama bivša supruga, saradnik u lakovanim cipelama i magnetno privlačna asistentkinja, koja je negdje dobila najviše prostora. Lik pokojnice funkcioniše u obrisima, ali je možda i najznačajnije vezivno tkivo između ministra i ostatka svijeta.
Pred sobom imamo jedan hibridni roman koji u sebi ima elemente memoarskog, klasičnog pripovijedanja i dramskog koda. U naznakama se ostvaruje i kroz poeziju inventara, posebno u uvodima, pa u kombinaciji s dramskim dobijamo snažne slike prije nego što se prostor ustupi akciji. To postavljanje scenografije za svaki odlomak posebno je možda i autorova potreba da svaki put ograniči prostor čitaocu, da mu ne dozvoli da mu nešto skrene pažnju i ostavi mu priliku da dovršava i dopunjava umjesto njega.
Razumljivo je da, budući da je autor prije svega dramaturg, misli na sve. Ako i ne dobijemo objašnjenja, ako i ne dobijemo sukob, uvijek nam je zagarantovan precizan uvod u okolnosti. Čak je i Boškovićeva svedena deskripcija prenesena iz dramaturgije: "Predvečernji saobraćajni kolaps je bučan i razmazan, poput odraza luna-parka u lokvi vode. Mnogo je crvenih i žutih nijansi, izmiješanih sirena visoke frekvencije, tupog brujanja pod točkovima, u željezu i osovinama." Dakle, ne prenosi nam samo vizuelni, već i auditivni sloj.
OSAM DANA
Radnja romana je smještena u današnjici, u osam dana ove godine, osam dana koji s obje strane iščitavanja traju kao osam književnih godina, posebno kad se izmješta iz grada u grad, iz države u državu, iz urbanog u ruralno, iz svjesnog u nesvjesno. Smjenjivanje tog posljednjeg je najzahtjevnije, jer ne počiva na strogo definisanim granicama, dešava se spontano, bez najave, bez kretanja, pa zavarava narativne tokove.
Suvišno je tražiti uzore koji su u pozadini Boškovićevog pisanja. Nije tu ništa u načinu pripovijedanja ni sasvim novo, ni podražavano. Ako će nas neki djelovi podsjetiti na "Premijerovu verziju" Roberta Herisa, djelimično tematski, a više u epizodama kad ludilo nadvladava Valentina Kovačevića, ministra koji je došao u situaciju da ne „drži uzde“, to ne mora značiti da je autor ikada bio u kontaktu s pomenutom pripovijetkom. Ako ćemo o vezi s insektima i Kafkom, to može biti samo asocijativno polje koje će čitalac sam sebi otvoriti.
Bošković možda zvuči poznato, ali to se više može pripisati opštoj poznatosti koja izvire iz teksta: poznate su nam lokacije (Žabljak, Grahovo, Mauzolej...), poznate su nam političke prilike, afere (Rumija), profili junaka (ucjenjivači i ucijenjeni), a na kraju i ona konkretna imena koja se provlače kroz roman: Ljubomir Đurković, Brčko Brčković i Ognjen Spahić, sve poznati pripadnici crnogorske kulturne scene kojima je, kao i sebi samom, dodijelio uloge iznuđenih negativaca (to u odnosu na vrednosni stav koji nam je, kao što je već pomenuto, nametnuo). Poznata je i aluzija na Valentina Boškovića i "Vodič kroz galaksiju za redikule", iako ne pripada crnogorskom kulturnom kodu.
TAČKA PREOKRETA
Iako možda nije težio da se profiliše kao pisac pornografije, javnost ga doživljava kroz njegov prvi roman "Šamaranje", pa u tom smislu nije iznenađujuće što se i ovdje koristi pornografijom kao sredstvom tačke preokreta. Ako uzmemo u obzir da jednom zdravomislećem biću jedino orgazam omogućava nekoliko sekundi potpunog odsustva misli, a negdje je i Nik Hornbi pisao o tome, epizode koje uključuju pornografiju su kao bljeskovi nakon kojih junak može da se u potpunosti transformiše, ili da se ponovo "rodi" drugačiji. Ovdje je to bio teren za neke odluke s kojima glavni junak, ministar kulture, nije mogao da se nosi dok nije sebe u potpunosti odvojio od sopstvenog tijela.
Opravdavanje piščevih postupaka ne bi trebalo da bude naš zadatak, pogotovo kad nam je ponudio jedan dinamičan psihološki triler, možda i najbolji koji je izašao u Crnoj Gori u posljednjih desetak godina, bez obzira na to što ne govorimo o velikoj konkurentnosti. Privlačnost ovog teksta je u teškom razgraničavanju književne stvarnosti od one koja nam svakodnevno zamagli naočare, a negdje i u onim slojevima kad Stefan Bošković opisuje teško opisive momente, prije svega muziku koja ga u datom trenutku zaokupljuje. Na kraju nije izlišno pomenuti ni sjajnu naslovnicu na kojoj je prikazan vizuelni sažetak romana, a čiji je autor Siniša Radulović.
