Istoričar i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Hrvoje Klasić, kazao je u intervjuu Portalu Analitika da na Balkanu više nema političara koji su spremni da rade u interesu vlastitih država.
„Bojim se da elite koje su na vlasti – uz stranke koje su na vlasti, a ponekad i pojedince – jednostavno održavaju svoju moć, vlast, pozicije, neke svoje interese ili interese nekih skupina i obitelji. Ljudi u komunizmu nisu bili potkupljivi, a mogli su biti. Da je elita na vlasti pristala na neke američke ponude – živjeli bi kao kraljevi; pa nisu. Nisam siguran da li danas imamo toliko dosljedne političare. To još uvijek ne znači da ne možemo imati svoj stav i da se ne možemo ponašati odgovorno prema društvu i državi koju vodimo“, smatra on.
Klasić, koji je u Podgorici bio gost tribine „Kako su događaji iz 1989. usmjerili tok istorije“, u organizaciji Centra za demokratsku tranziciju, kaže još i da velike sile nisu odgovorne za raspad Jugoslavije.
„Ono o čemu možemo govoriti je kako su se snašle u trenutku kad su shvatile kuda to ide; a shvatile su dovoljno brzo, posebno CIA, koja je radila izvrsne izvještaje o situaciji u Jugoslaviji nakon Titove smrti. Vidjeli su kuda to vodi i kako bi razlaz mogao izgledati. Međutim, izostale su pravovremene i pravovaljane reakcije na razvoj događaja; ali ne samo 1991. godine – svi smo svjedoci Srebrenice. Nakon što su vidjeli kako izgleda krvavi rat, čak ni tada nisu bili spremni angažirati se jače i konkretnije. Oni nisu krvi za raspad Jugoslavije, ali je, u svakom slučaju, velika odgovornost što nisu na vrijeme zaustavili rat, tolika stradanja i zločine“, naglašava Klasić.
ANALITIKA: Da li ste, gospodine Klasiću, saglasni s onom, nebrojeno puta ponovljenom ocjenom, da je naš region – a posebno njegov dio koji nije u EU – „prespavao“ pad Berlinskog zida 1989. godine?
KLASIĆ: Moja teza je da se 1989. nije dogodila Jugoslaviji; kad to kažem, mislim da se nije dogodila na način na koji se dogodila u ostatku Evrope. Ta godina je u istočnoj i srednjoj Evropi, odnosno u zemljama Istočnog bloka, predstavljala kulminaciju borbe protiv autoritarnih i totalitarnih režima i početak demokratizacije tih društava. Kad to usporedimo s dešavanjima iz 1989. u Jugoslaviji, moramo se vratiti nekoliko desetljeća unazad da bi objasnili zašto se ta godina nije dogodila kod nas. Jugoslaviji se 1989, na neki način, dogodila 1948. Posljedice neće biti iste kao 1989. u Evropi, ali Jugoslavija od 1948. nije dio Istočnog bloka, niti satelit, a komunistički režim, iako ostaje na vlasti, nije toliko rigidan, već je, uz sve manjkavosti, puno otvoreniji i liberalniji. Najbolju usporedbu možemo napraviti s disidentima: kulturni i filmski radnici, glazbenici i intelektualci imali su daleko veću slobodu u Jugoslaviji, nego u Istočnoj Njemačkoj, Poljskoj ili Sovjetskom Savezu. Pogledajte koliko intelektualaca je napustilo zemlje Istočnog bloka jer su osjećali neslobodu, a koliko nije napustilo Jugoslaviju zbog toga što su, bez obzira na sve prigovore sustavu, ipak imali dovoljnu slobodu da djeluju.
U Jugoslaviji se 1989. pokazalo da nacionalno pitanje opterećuje više nego demokratska tranzicija. Osjećaj neravnopravnih odnosa mučio je državu. Međutim, za vrijeme Josipa Broza Tita, koji je bio i vođa i arbitar, on je mogao lupiti šakom po stolu i sve te – ne nacionalizme, već, rekao bih, partikularizme, gdje se više osjećao odnos prema svojoj republici nego prema saveznoj državi – sasjekao bi u korijenu, nekad čvrstom rukom, nekad različitim pregovorima. Međutim, problemi nisu nestali njegovom smrću; samo su se gomilali i, nestankom arbitra, dogovor između saveznih republika postajao je sve teži. Gotovo sam siguran da uz pametnije ljude i one sklonije kompromisu i viziji razvoja federacije u nekakvom konfederalnom smislu, ne bismo imali rat. Uz sve postojeće razlike i osjećaje neravnopravnosti, umiješao se faktor jedne ličnosti – Slobodana Miloševića – koji je ubrzao i intenzivirao probleme koji su postojali.
ANALITIKA: U jednom intervjuu ste kazali da su Jugoslaviju mogli da spase jedino ljudi koje je Tito smijenio početkom sedamdesetih u Srbiji i Hrvatskoj – Marko Nikezić, Latinka Perović, Savka Dabčević Kučar...
KLASIĆ: Krajem šezdesetih stasala je generacija ljudi koji kredibilitet nisu gradili na Sutjesci i Neretvi. To su bili vrhunski školovani ljudi – imate Staneta Kavčića u Sloveniji, Miku Tripala i Savku Dabčević Kučar u Hrvatskoj, Marka Nikezića i Latinku Perović u Srbiji, Krstu Crvenkovskog u Makedoniji... Oni su smatrali da samo jake republike mogu biti garant jake federacije, a ne obrnuto. Tada je bila najbolja šansa da se Jugoslavija reformiše, od onog nekakvog entuzijazma i poslijeratne izgradnje. Već šezdesetih bilo je jasno da zemlja ne može funkcionirati na pričama o zajedništvu u ratu i izgradnji pruge Brčko–Banovići. Propuštena je velika šansa da Jugoslavija ode s tim ljudima u nekom drugom smjeru; ona s takvim kadrovima sigurno ne bi završila u krvi. Da li bi se raspala, da li bi danas bila nekakva labava konfederacija ili savez država – to je drugo pitanje.
ANALITIKA: Da li bi se krvavi raspad države dogodio da smo imali 1989?
KLASIĆ: Upravo to je najveći problem – nismo imali kadrove spremne za 1989. Kad pogledate tko su vođe 1989. u Istočnoj Njemačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Čehoslovačkoj – to su uglavnom sindikalni vođe, ljudi koji nisu u vrhu partija. Sve su to manje-više bile revolucije odozdo – nisu potaknute i vođene od političke elite na vlasti. U Istočnoj Njemačkoj imali ste protestantske svećenike koji na molitvama za mir okupljaju desetke tisuća ljudi, imate sindikalne vođe u Poljskoj koje okupljaju milijune ljudi, pa imate bivše književnike i umjetnike koji su bili u zatvorima zbog verbalnog delikta i koji govore o potrebi slobode... Takvih ljudi u Jugoslaviji – kojima je demokracija bila ispred nacije – imali smo, očito, nedovoljno. Vrhunski intelektualci u Jugoslaviji – a tu, prije svega, mislim na srpske intelektualce, koji su u tom trenutku najaktivniji – daleko su više bili opterećeni nacionalnim pitanjem, nego demokratskom tranzicijom društva.
ANALITIKA: Na tribini u Podgorici izjavili ste da se protivite tezama da nas je neko „posvađao“ devedesetih, odnosno da su velike sile učestvovale u razbijanju Jugoslavije. Međutim, i danas se, trideset godina kasnije, govori o ulozi inostranog faktora, djelovanju CIA-e, KGB-a...
KLASIĆ: KGB i Rusi u tom trenutku imaju daleko veće probleme, nego da razmišljaju kako će profitirati od raspada Jugoslavije. Razmislite čisto logički: što bi Zapad imao od razbijanja Jugoslavije? Jugoslavija je bila vezana na Zapad desetljećima. Od raskola 1948. i Staljinove smrti (1953. prim. nov), Jugoslavija je u svemu bila puno više okrenuta Zapadu – vanjsko-trgovinska bilanca mnogo je više ovisila o odnosu sa Zapadom, ljudi su bili na privremenom radu u tim zemljama... Što bi to Jugoslavija smetala Velikoj Britaniji, Americi ili Njemačkoj? Takva Jugoslavija im je odgovarala, jer su dobro surađivali i radili.
Da bi netko u tim velikim državama imao sentiment prema hrvatskom, srpskom ili slovenačkom nacionalizmu – to je potpuno iluzorno; to je bez veze. Nema nikakvog spora da velike sile i zapadnoevropske sile nisu radile na razbijanju Jugoslavije. Ono o čemu možemo govoriti je kako su se snašle u trenutku kad su shvatile kuda to ide; a shvatile su dovoljno brzo, posebno CIA, koja je radila izvrsne izvještaje o situaciji u Jugoslaviji nakon Titove smrti. Vidjeli su kuda to vodi i kako bi razlaz mogao izgledati. Međutim, izostale su pravovremene i pravovaljane reakcije na razvoj događaja; ali ne samo 1991. godine – svi smo svjedoci Srebrenice. Nakon što su vidjeli kako izgleda krvavi rat, čak ni tada nisu bili spremni angažirati se jače i konkretnije. Oni nisu krvi za raspad Jugoslavije, ali je, u svakom slučaju, velika odgovornost što nisu na vrijeme zaustavili rat, tolika stradanja i zločine.
ANALITIKA: Ako velike sile nisu kumovale raspadu Jugoslavije, da li su ga ubrzale? Mnogi smatraju da je, prije svega, odluka njemačkog ministra spoljnih poslova, Genšera, da jednostrano prizna nezavisnost Hrvatske i Slovenije, bila pogrešna i da je potpomogla razbijanje Jugoslavije.
KLASIĆ: Pazite, o priznanju Hrvatske i Slovenije priča se krajem 1991. i početkom 1992. godine. Kome krajem 1989. i 1990, a kamoli tada, nije bilo jasno da tu više nema zajedničke države? U tom trenutku rat traje i bilo bi iluzorno reći da ga je priznanje Hrvatske i Slovenije ubrzalo. Dubrovnik i Vukovar su bombardirani, tisuće ljudi je prognano, zločini se dešavaju... Raspad Jugoslavije nije počeo 1991. godine; on je počeo dolaskom Miloševića na vlast i njegovim viđenjem Jugoslavije i uloge Srbije u njoj. Mislim da veliki broj ljudi, posebno oni koji su živjeli tu Jugoslaviju iskreno, ponekad traže opravdanja u drugima – jednostavno, ne žele vjerovati da je projekt u koji su vjerovali imao vrlo trule temelje; onda je lakše reći da su nas drugi posvađali, jer, kud bi se mi posvađali kad smo se tako voljeli? Međutim, nismo se svi voljeli, nismo se dovoljno voljeli ili smo se voljeli na pogrešan način.
Mislim da su glavni i jedini razlog raspada Jugoslavije nacionalizmi unutar nje. Ponavljam: da li su Evropa i Amerika mogle reagirati da to zaustave – to je drugo; ali da su pokrenuli nacionalizme... Sjeme zla je postojalo, bilo je zatvoreno u boci koju je samo trebalo otvoriti.
ANALITIKA: Gdje je Balkan sada u odnosu na 1989?
KLASIĆ: Jugoslavija je 1989. u velikim problemima – i političkim i ekonomskim. Kriza koja je krenula nakon Titove smrti se ubrzala. Zaduživanje, inflacija, nezaposlenost i vanjski dug su rasli, i to se različitim stabilizacijskim programima – prije svega Milke Planinc, a kasnije i Ante Markovića – pokušalo umanjiti. Međutim, bilo je evidentno da sve to krajem osamdesetih dolazi na naplatu. Bez obzira na to, u odnosu na zemlje poput Bugarske, Rumunjske, Čehoslovačke ili Poljske, koje su i u političkom smislu u tom trenutku unutar vrlo rigidnog komunizma, startna pozicija Jugoslavije u tom trenutku je dobra. Da se krenulo u demokratsku tranziciju uz pomoć stranih kredita, Jugoslavija bi sigurno u sljedećih nekoliko godina – da joj se dogodila 1989. – puno brže bila puno dalje od svih ovih zemalja. Međutim, dogodilo se suprotno – Jugoslavija se raspala u krvi, a nove države koje su nastale s novim elitama, nisu se pokazale doraslima tranziciji društva u pravnu državu i liberalnu ekonomiju, nego je iz godine u godinu postajalo sve gore. Kad usporedite standard života i BDP-a u svakom dijelu Jugoslavije u odnosu na Poljsku tada, i kad usporedite danas – šokantno je koliko su zemlje bivše Jugoslavije propale u odnosu na ove zemlje.
ANALITIKA: Znamo li ko je prije 30 godina pobijedio u Evropi?
KLASIĆ: Situaciju u Evropi ne možemo gledati isključivo kroz ono što se događa u Evropi. Kraj komunizma u Evropi označio je i kraj Hladnog rata; to je kraj epohe u kojoj je prestalo nadmetanje između dvije supersile – SAD-a i Sovjetskog Saveza. Osim toga, promijenili su se utjecajni igrači...
Unatoč svim problemima u kojima se bivše komunističke zemlje nalaze – i po pitanju sloboda, ljudskih prava, vanjske politike... – kada se usporede ključni kriteriji kao što je standard života, mogućnosti biranja, sloboda medija – mislim da je to neusporedivo s onim kako su te države izgledale 1989. Da li je moglo bolje, da li bi moralo bolje – to puno ovisi o internim faktorima. Neke stare frustracije i strahovi su više ili manje izlazili na površinu, tako da generalno mislim da su svi pobijedili, ali da su mogli i bolje pobijediti.
ANALITIKA: Da li je Evropa trenutno podjeljenija nego što je bila prije pada Berlinskog zida?
KLASIĆ: Evropa je raznolikija. Do pada Berlinskog zida, ona je bila podijeljena željeznom zavjesom i hladnoratovskom logikom – ili si s nama ili si protiv nas. I svi oni koji su ʼs namaʼ, držali su se zajedno zbog straha od onih drugih. Ljudi danas to potcjenjuju ili možda ne znaju, ali Francuska je godinama blokirala Veliku Britaniju da uđe u EU. Velika Britanija i Francuska nisu gledale s oduševljenjem na ono što se dešava u Njemačkoj 1989. i 1990. godine. Ponovno jaka, ujedinjena Njemačka nije baš bila san Francuza i Britanaca. S druge strane, Španjolska je do sredine sedamdesetih bila fašistička diktatura. Evropa je, dakle, i tada bila razjedinjena, ali je postojao zajednički neprijatelj; onog trenutka kad je nestao zajednički neprijatelj i kad je Evropa odlučila postati politička zajednica, tada je dobila još jednog konkurenta – SAD. SAD su desetljećima bile glavni saveznik, ali i glavni jamac sigurnosti; sad to više nije tako. Naravno da sve to skupa utiče na odnose u Evropi.
Dolazak novih država sve je dodatno zakomplicirao. Postavlja se pitanje što je projekt EU i što bi trebao biti. Prije nekoliko godina bio sam na jednoj konferenciji u Kardifu, u Velsu; tema je bila evropski identitet. Postavio sam pitanje trebamo li razmišljati o evropskom identitetu ili o više različitih, ali ravnopravnih, evropskih identiteta. Ne možemo govoriti o osjećaju zajedništva ako učenici u Hrvatskoj ili Slovačkoj uče o povijesti i književnosti Francuske i Italije, a učenici u tim zemljama ne znaju ništa o Hrvatskoj ili Slovačkoj. Evropa je iz ekonomske zajednice prerasla u političku, ali mislim da se taj prelaz više dogodio na papiru, nego u glavama ljudi i političara. To se možda najbolji vidi kod novih država, kao što je Hrvatska, gdje većina Hrvata u Briselu vidi bankomat; ne vidi se nikakav poseban osjećaj zajedništva. Mislim da bi na tome trebalo puno više raditi.
ANALITIKA: Jesu li evropski lideri izdali ideje i tekovine 1989. godine? Širom kontinenta niču novi zidovi, EU trese kriza za krizom, 57 odsto stanovnika s istoka Njemačke smatra da su građani drugog reda nakon ujedinjenja... Šta Vam sve to govori?
KLASIĆ: Zanimljiv je pojam koji ste upotrijebili – ʼevropski lideriʼ. Kad pogledate vrijeme Hladnog rata i usporedite političare koji su bili na čelu zapadnoevropskih država tada i one koji su danas, čini mi se da Evropi u stvari nedostaje lidera; imamo političare, imamo evropske činovnike, ali nemamo lidere. Kroz vrijeme Hladnog rata imali ste jake figure, od De Gola, Margaret Tačer, Helmuta Kola, Vilija Branta... Mislim da takvih ljudi nedostaje.
Kad ste pomenuli Istočnu Njemačku, čuo sam za podatak da se na njenoj teritoriji danas sve više govori da nije došlo do ujedinjenja, već do prisajedinjenja. Kad pogledate, vidjećete da su na istoku Njemačke plate danas niže, da je nezaposlenost veća nego u ostalim dijelovima zemlje, da je nepovjerenje između istočnih i zapadnih Njemaca i dalje prisutno... Čuo sam i za jedan drugi podataka za koji ne mogu tvrditi da je točan – da je od 1989. do danas samo dva odsto mješovitih brakova između istočnih i zapadnih Njemaca.
Prije nekoliko godina bio sam u Sjevernoj Irskoj. Mislio sam da sam vidio grozne stvari i podjele živeći u Hrvatskoj i na Balkanu, ali kad dođete tamo, ne osjećate se nimalo ugodno. Zidovi su svuda oko vas, pogotovo zidovi u glavama; mladi protestanti i katolici nikad u životu nisu pričali s nekim tko je druge vjere ili nacije, imaju odvojene škole, odvojene kafiće...; to je gore nego što trenutno imamo u Vukovaru ili Mostaru.
Migrantska kriza je samo vjerojatno pospješila neke odnose u društvima, pojačala strahove i to su dobro iskoristili populisti, s jednostavnim i brzim rješenjima, koja obično uključuju jaku autoritarnu ličnost, zatvaranje, okrenutost sebi, kao što je to bilo krajem dvadesetih u Italiji i početkom tridesetih u Njemačkoj. To je veliki problem i očito da se ljudi slično ponašaju u sličnim situacijama. Moramo naučiti iz povijesti prepoznati te situacije i pojačati demokratske potencijale koji u svakom društvu postoje.
ANALITIKA: Kakve pouke možemo izvući iz velikog ekonomskog uspona Kine i njene 1989?
KLASIĆ: Kad uspoređujemo to što se 1989. dogodilo u Berlinu i Evropi, mnogi to doživljavaju fatalistički – kažu, moralo se tako dogoditi jer je narod htio. To se najvećim dijelom dogodilo zato što su političke elite odustale od represije. To ne znači da bi one mogle vječno držati narod pod represijom. Međutim, napravićemo samo jednu paralelu: zamislite da krajem osamdesetih na čelo Sovjetskog Saveza nije došao čovjek koji je propovijedao mir i toleranciju, nego da je došao nekakav kadar tajnih službi, koji voli pokazivati državne i svoje mišiće, koji voli zakulisne igre... Sad aludiram na jednu osobu. Ali, zamislite da je takva osoba došla i da je dobila sve poluge vlasti, vojske i represivnog aparata u svoje ruke; kako bi to izgledalo? Drugim riječima, da je moglo biti drugačije, pokazuje upravo Kina. U Kini su već s Deng Sjaopingom počele ekonomske reforme. Pokušaj demokratizacije društva 1989. završio je krvavo – tenkovi i vojska izašli su na ulice, ubijene su stotine ljudi, tisuće ranjene i pohapšene. Nakon toga kao da se ništa nije dogodilo. Da je tada pao kineski režim, neko bi rekao: ʼEvo, vidiš kako je narod to uspioʼ. Ali nije pao, komunizam i dan danas postoji, i ne samo to – Kina je danas neprepoznatljiva u odnosu na 1989, i taj bastard političkog komunizma i ekonomskog liberalizma i kapitalizma u stvari je pokazao da je moglo otići u drugom smjeru.
Ekonomski stručnjak iz Jugoslavije, Marjan Korošić, pisao je krajem osamdesetih o razlozima krize u Jugoslaviji, i u jednoj fusnoti kaže da su stalne reforme u komunističkim društvima dokaz slabosti; a onda dodaje da bi trebalo vidjeti ono što trenutno traje u Kini i kud će to odvesti. Očito je odvelo negdje. Da se takav jedan oblik transformirao negdje u istočnoj Evropi ili Jugoslaviji, pitanje je da li bi komunizam pao, da li bi ljudi ovdje možda radije rekli: ʼOkej, želimo živjeti tako da smo ekonomski sve jači, imamo prosvećenog apsolutistu na vlasti, ne trebaju nam stranke, ali ćemo živjeti sve bolje i boljeʼ. Da danas postavite to pitanje, uvjeravam vas da bi odgovori bili vrlo zanimljivi. Koliko običnim ljudima znače liberalna demokracija i mogućnost izbora u odnosu na ugroženu egzistenciju?
ANALITIKA: Da li su vladajuće elite u Crnoj Gori i ostatku regiona sposobne za ono za šta nisu bile prije tri decenije: da prepoznaju potencijalne najave rušenja nekih novih zidova?
KLASIĆ: Veliki problem s političkim elitama na Balkanu je što se radi o istim ljudima. Možemo govoriti o ljudima poput Mila Đukanovića, koji ima kontinuitet iz onog režima, ali i o ljudima u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, koji su od devedesetih konstantno na vlasti. Ti ljudi su vodili svoje države – vodili i u ratove – i ne znam zašto bismo od njih očekivali nešto bolje. Mislim da su iscrpili svoje mogućnosti i da ova društva i zaslužuju i zahtijevaju nove ideje, nove vizije. Bojim se da elite koje su na vlasti – uz stranke koje su na vlasti, a ponekad i pojedince – jednostavno održavaju svoju moć, vlast, pozicije, neke svoje interese ili interese nekih skupina i obitelji. Tu paradigmu treba prekinuti.
Na Balkanu još uvijek najvećim dijelom imamo pokrete koji se nisu profilirali politički/ideološki, u smislu socijaldemokracije, demokršćanstva, liberalizma... Imamo pokrete koji brane naciju, državu, štite vlastite interese... Uzmite iz svake države dvije najvažnije stranke i pogledajte razlike između njih po pitanju porezne, socijalne, obrazovne, vanjske i kulturne politike; tu je vrlo malo razlika, a to ne može tako. Zna se zašto ljudi u Njemačkoj glasaju za SPD ili za CDU, kao što se zna zašto glasaju za laburiste ili konzervativce u Velikoj Britaniji. Kod nas nema ideološkog razloga zašto neko glasa za HDZ ili SDP.
Ovdje se ništa neće promijeniti dok se ne pojave ne novi ljudi, nego nove stranke. S postojećim strankama i pod tutorstvom postojećih ljudi – ne može biti drugačije. Sad dolazimo do priče gdje stalno amnestiramo narod, ali pitanje je što birači, odnosno građani žele; ako žele ovakva društva, ako im je nacionalno bitnije od socijalnog i demokratskog – onda će biti tako kako je. Mislim da se mora dogoditi promjena i među ljudima i među strankama. Postojeće stranke nemaju potencijala i kapaciteta za radikalnu transformaciju društva u demokratskom smislu.
ANALITIKA: Ako ne bude promjena, to znači da region i dalje neće biti, kako rekoste na tribini, ni subjekat, ni objekat međunarodnih odnosa?
KLASIĆ: U regionu se često prekritički gleda prema periodu do 1990. godine, ali nekako bi svi i dalje htjeli da smo važni kao što smo bili do tada. Toga nema i mislim da smo pojedinačno premali da bismo se na bilo koji način nametnuli. Nije se Jugoslavija nametnula tako što je Tito pronašao zalihe nafte, zlata ili dijamanata; nametnuo se određenom vizijom, gdje je rekao – neću ni s ovima, ni s onima, nego ću naći svoj put. Ne mislim da naše političke elite danas imaju tu viziju.
Možemo biti vrlo kritični prema komunističkom režimu, ali čini mi se da su entuzijazam i ljubav prema domovini tada bili daleko veći, bez obzira na to što govorimo o ljudima koji nisu imali demokratski legitimitet. Mislim da su imali daleko više želje da unaprijede društvo od ljudi koji su demokratski odabrani u novim državama. Čini mi se da političke elite prije svega gledaju vlastite interese. Smatram da bi svaki političar u Hrvatskoj sjutra otišao na bolju funkciju u Brisel za bolje novce, i ostavio ljubav prema domovini; bojim se da je tako i u drugim republikama.
Nemamo više ljude koji su spremni trpjeti i raditi u interesu svojih država, i u tom interesu se konfrontirati, ulaziti u sukobe, ne klečati na koljenima i ne pristajati na ucjene, poklone... Ljudi u komunizmu nisu bili potkupljivi, a mogli su biti. Da je elita na vlasti pristala na neke američke ponude – živjeli bi kao kraljevi; pa nisu. Nisam siguran da li danas imamo toliko dosljedne političare. To još uvijek ne znači da ne možemo imati svoj stav i da se ne možemo ponašati odgovorno prema društvu i državi koju vodimo. Ne moramo biti ni subjekt na način na koji je to bila Jugoslavija – da ste utjecajni, da sudjelujete u važnim procesima, itd. Međutim, ne moramo se baš dovest ni u situaciju da ljudi ne znaju ni gdje smo, ni tko smo, ni što smo. A to nije zato što stranci tako žele, već što mi pokazujemo da nam u stvari nije stalo do država u kojima živimo.
