Zbilja, jesu li, raznorazna raziđivanja, preziđivanja, doziđvanja, uziđivanja i zaziđivanja - sve od zemljanih radova, pa do zidarske „fine ruke“ – da se zadržimo ovoga puta samo na materijalnoj kulturnoj baštini, i još uže, samo na „graditeljskoj“ - čega smo, u Crnoj Gori, svjedoci posljednjih decenija – sve od starih bokeljskih ponti i mandraća, pa do najpoznatijih svetilišta, izum našega vremena i samo rezultat tranzicije, sve od nezaježljivih promotera neo-liberalnog kapitalizma, do novopečenih popova-graditelja? Ili se to nama, možda, i „kućom drži“?
>>> Pogledajte prethodni tekst SVETORODNI SVIJET (1)
Da ne okolišamo: imaju li današnji „moćni” graditelji, ali, bogami, i rušitelji, uzora, pa onda i dobroga “opravdanja”, u „slavnim precima“? Tačnije – ima li, možda, u svemu tome neke Borhesovske osvete?
Reklo bi se da ima. Pogotovo u slučajevima kada se nekome, recimo, dogodi da mu se od nečije “pustolovine”, nekog svetilišta, ili arheološkog nalazišta, „preštampa“ kamenolom. Pa još i sa gotovim tesanikom. Rogobatno jeste – možda i jezički, a logički sigurno, pa i “graditeljski” - ali u našim slučajevima, potpuno očekivano i “normalno”. Baš tako: arhološko nalazište kao kamelom tesanika. Uostalom, tu prije koji dan, saznali smo iz nekih radova objavljenih na portalu “Analitika” da su, 1864. godine, u temelje “nove” Vlaške crkve na Cetinju, ugrađeni brojni stećci koji su se tu nalazili, da se, ispred iste, “u okviru novopopločane staze nalaze najmanje dvije grobne ploče”, te da je “i dio knjaževog dvora na Cetinju, odnosno lijevo krilo, podignuto od tesanika sa Ćipura, đe se nalazio manastir Crnojevića.” Ovo su samo neki primjeri. A ima ih još – za sada, makar dva.
PRIČA DRUGA
Druga priča nema elemenate antičke starine, ali zato ima nešto od antičke tragike.
Neposredno poslije smrti vladike Petra I, Cetinjska mitropolija je krenula u obračun sa „civilnim upraviteljem“, ili „najstarijim svjetskim (svjetovnim) poglavarom u Crnoj Gori” (M. Medaković) guvernadurom Vukolajem Radonjićem. Razlog: „izdaja Crne Gore“. Optužba: pokušaj guvernadurov da tajno „proda“, ili „preda“ – svejedno - manastir Stanjeviće Austriji, kako to navodi Njegoš 21. novembara/3. decembara 1830. godine u pismu-prijavi ruskom konzulu u Dubrovniku Jeremiji Gagiću. Do dana današnjega, nikada dokazano - ni jednim jedinim slovom, a o dokumentu da i ne govorimo. „Ni pomena“, kaže Milovan Đilas, i pored svih arhiva, istraživača i, barem vijek i po istraživanja.
Ali zato ne nedostaje dokumenata, naprotiv – iz kojih je čitlljivo i jasno, da je, upravo, sami optužitelj – Njegoš, 1837. godnine, prvo prodao „manastir Podmaine sa svim njegovim dobrima za 17.000 forinti u srebru“, a da „nije, izgleda, ni namjeravao da prenese u Crnu Goru kosti vladike Danila iz bivše crkve koja je pripadala manastiru Podmaine, nego ih je ostavio da čame u tuđini“ (J. Milović). Pa dvije godine kasnije – 1839, za 40.000 forinti i manastir Stanjeviće, sve sa kostima vladike Save, koje je takođe „ostavio da čame u tuđini“, pa opet dvije godine kasnije – 1841, prodat je „pride“ i dio državne teritorije Crne Gore, za 110.000 forinti. I sve to onim istim „mrskim“ Austrijancima, od kojih je za četiri godine, bez tendera, inkasirano, ukupno: „patriotskih“ 157.000 forinti „u srebru“.
Da tom narednom poslu ne bi bilo mane, prvo su „izdajnici“ morali biti kažnjeni. "Drugi udar protiv Radonjića, piše Milovan Đilas, bio je pažljivo pripreman i pogodio je u pravo mjesto.“ "Na sam Đurđevdan“, u insceniranom plemenskom obračunu, ubijen je jedan (uz pet sestara), od sedmoro guvernadurove braće - Đuro, ili Đuza, „velika potpora guvernadura Vuka“ (Pavle Popović) „koji je dobio svoje obrazovanje u Zapadnoj Evropi, po njoj putovao i živio u Engleskoj, gdje je naučio i engleski jezik“ (R. Dragićević) i koji je, kako Njegoš piše Gagiću, 12/24. januara 1831. "jošt popriđe" došao iz Carigrada..., nazivajući ga "galijotom i izdajnikom svojega otečestva... što špija Austr(iji)."
„Uskoro poslije ubistva Đuze, nastavlja Đilas, pripremljen je i pravi mali pohod na Radonjiće.“ Noću 6. na 7. januar 1832. godine, Njegoševa Gvardija, na čelu sa Stevanom Perkovim Vukotićem, “desnom rukom kuće Petrovića” (L. Tomanović) napala je kuće guvernadura i njegove braće, i stavila njega i brata mu Marka "u gvozđe".
Te iste noći, navodi etnološkinja Stana Marušić, “Mušika Pavićev Jovović je rasjekao šljeme od kuće… (guvernadurove) otrgao verige (koje se danas nalaze u Danilovgradskom muzeju), a onda - guvernadurova “kuća je najprije potpaljena”, a zatim “gvardijani” i ostale “jake kule Guvernadurovića zapale” (L. Tomanović), te i ti “domovi su im razrušeni do temelja, a preživjeli sa porodicama (30-toro) izgnani iz Crne Gore” (M. Đilas).
Uz to još i, po svjedočenju samoga „komandanta podviga“ i „ognjene ruke kuće Petrovića“ - Stevana Perkova, „kaznivši smrću petšestinju što su se naodili na Lovćenu kod katuna.“ (L. Tomanović), „dok im je imanje razgrabljeno, a bivši guvernadur (sa bratom Markom) doveden je na Cetinje i zatvoren u jednoj manastirskoj pećini“ (R. Dragićević).
U toj, inače manastirskoj „ladnici“, proveli su gotovo četiri zimska mjeseca, nakon čega je guvernadur, poslije puštanja iz pećine, ubrzo u Kotoru i umro. I to, zamislite - “od prekomjerne upotrebe vina, pa prema tome, ne od iznurenosti u tamnici”, kako, od tačke do zapete, dijagnosticira crnogorski Senat, 19. avgusta 1832. godine, i preko Jeremije Gagića, obavještava ruskog poslanika u Beču Tatiščeva. Moguće – još ako je u onoj pećini - „ladnici“ u kojoj su tamnovali guvernadur Vukolaj i njegiov brat, đe je, kako mnogi tvrde, za zimskih mjeseci, još i izvorište, po dijagnozi Senata - najvjerovatnije vina!
Samo 15-tak godina kasnije, od „grupe negovanijih kuća“ (I. Sekulić), koje „spadaju među lijepo građene“ (Viala de Somijer) „sa pravim dvorcem na Njegušina“ (M. Đilas), odnosno „od... kuća nekadašnjeg svjetovnog gubernatora..., više se ništa nije moglo vidjeti“, kako je zapisao 1939. godine, na Njegušima, njemački književnik i putopisac Hajnrih Štiglic, da bi, samo nekoliko godina kasnije, jedan njegov sunarodnik u 74-toj knjizi Letopisa iz 1846. godine, zaključio - opet utiskom sa Njeguša: „Edan u ravnoj veličini sazidanij konak, od kog se sad samo temel vidi, služio e pre nekoliko godina za obitavane familii građanskog upravitelja, koja e kroz čitavo stoletije svetsku (svjetovnu) vlast od vladike odtrgnutu imala. Ova familija, sviju dobara lišena, sad nema ni kuće ni ognjišta."
Ipak, bilo je, cijelo vrijeme, ognjšta. Kolikog-tolikog i jednoga-jedinoga, ali bilo je.
I, zapravo, tu počinje, nešto antičko u ovoj priči.
Sve do sada je tipično crnogorsko. Ili, tačnije - „petrovićevsko“ – u začetku, pa tek onda crnogorsko, što bi rekao Milovan Đilas, ako ga pravilno „čitamo“, a vjerujemo da čitamo, kada kaže:
„Ima u tom prvom ubistvu (guvernadurovoga brata Đuze) nečeg što udara žig na svu kasniju vladavinu Vladike Rada: razaranje iskonskih bratstveničkih i plemenskih veza. Petrovići, i Rade, očito ne prezaju pred naslijeđenim - najsvetijim zabranama kad je u pitanju njihova vlast.“
I Bojan Drašković slično „čita“:
„Milovan Đilas je u pravu kada kaže da je sa Njegošem u Crnoj Gori..., otpočelo nešto čega nije bilo u ranijem narodnom životu: pojavio se duh doušništva i tajnoubistva, koji će dosta negativno delovati na etiku i moralni lik Crnogoraca.“
A tragično antičko u ovoj priči počinje, tek poslije one noći paljenja, rušenja i ubistava - sa jednom crnogorskom odivom i njenim sinom.
Ivana, šćer, nekoliko mjeseci ranije, ubijenoga guvernadurovoga brata Đura-Đuze (rođena 1809. g.), bila je već odiva Guvernadurovića i žena njihovog seljanina Đura Nikovog Bećira čiji je dom, u Pijavicama, bio udaljen nekih 7-8 minuta hoda, od Ivaninog rodskoga doma u Glavici. I, naravno, Ivana je, te noći, kao odiva, bila pošteđena, uz još jednu „velikodušnost“ Gvardije - pošteđena je bila paljenja i rušenja i porodična, odnosno bratstvenička crkva-kapela Radonjića, sv. Arhanđela Mihaila, koja je bila, tik uz kuće Guvernadurovića, kao i grobnice serdara i guvernaura Radonjića u sabornoj njeguškoj crkvi sv. Gospođe koja je, malo dalje, u samoj blizini Ivaninog doma i na kojima ni dan-danas nema pomena čije su – a zna se čije su.
Ivana je imala sina Nika (rođen 1839. g.) koji je kasnije, u knjaževini Crnoj Gori, bio Pod Komandijer Njeguško-cetinjskog bataljona, a Niko je otac crnogorskog brigadnog generala Jova Bećira i njegove braće Ilije, Đura i Vasa.
Odiva Ivana je, te noći, sigurno gledala razur rodskih domova, jer njen novi dom – Bećira, bio je na nekih, jedva pet stotina metara dalje. Ona je znala, mada nije mogla pamtiti, da je ta grupa guvernadurovih kuća već jednom bila u strašnom plamenu – 47 godina ranije, kada se njen đede, guvernadur Jovan, 1785. godine, napušten od svih, i sam sa Katunjanima, suprotstavio Mahmut-paši Bušatliji. Pošto nije nikako mogao izbjeći poharu Crne Gore – pašinim ognjem i mačem, sam je zapalio i svoju i ostale guvernadurske kuće.
Ali, ove januarske noći 1832, osim plamena do neba, ništa nije bilo isto. Onda je bilo čak i nekoga zadovoljstva – ne priuštiti to skadarskome silniku. Ali nije, sigurno, bilo strašnoga plača i vriske koji su sada Ivani cijepali srce. I što je najteže, oganj i mač sada nijesu bili u „turskim“, nego „crnogorskim“ rukama.
Gotovo je sigurno, da etnološkinja Stana Marušić, za odivu Guvernadurovića Ivanu nije čula, ali kao da joj je, dva vijeka kasnije, pogodila misli kada je, o toj noći, zapisala: „Pored progona svih članova šire i uže porodice kazna obuhvata i zaplenu sve imovine, a najteži čin je svakako rušenje kuće.
Smisao kazne je duhovna smrt prognanika koja se postiže gašenjem njegovog ognjišta i na taj način utiranja svakog traga njegovog postojanja. U kolektivnom sjećanju Bjelopavlića za glavnog učesnika 'razure' kuće Radonjića slovi Mušika Pavićev Jovović. On je rasjekao šljeme od kuće i pokušao da je zapali. Pošto kuća nije 'htjela' da gori, Mušika je otrgao verige. Uzimanje veriga u starijoj simbolici znači prekid sa kultom predaka, a u novijoj – gašenje vatre, to jest 'iskopanje'”.
Ugašeno rodsko ognjište i 'iskopanje' - to je ono što se, te noći, odiva Ivana sebi zaklela - neće dozvoliti dok ona mogne po zemlji „čepati“! Po porodičnom svjedočenju Vasa Nikova Bećira, Ivaninog unuka, kojega je njegov seljanin i potpisnik ovih redova dobro zapamtio i, kao maturant Cetinjske gimnazije 1971. godine, i ispratio ga do „vječnoga doma“, Ivana je, redovno, svako jutro, dolazila iz Pijavica da založi rodsko ognište, nad kojim nije bilo veriga, jer više nije bilo, ni šljemena, ni kuće.
Ali bilo je ogmjišta, kolikog-tolikog i makar kratkotrajnog. I to u konobama, ispod kule, ili kulice, guvernadurske najveće i najljepše kuće, na „dva boja“, đe je pirila vatru. I tako 29 godina – iz jutra u jutro, jovo-nanovo, sve do 1861. godine, kada je prestala. Ne zato što je više nije bilo, živjela je još dugo – nalazimo je u Popisu svega stanovništva Crne Gore, iz 1879. godine, kao 70-to godišnju staricu – majku u famelji Pot Komandijera Nika Bećira.
Ono što su već, sredinom 19. vijeka, pominjali, H. Štiglic i ostali putopisci, da “od... kuća nekadašnjeg svjetovnog gubernatora..., više se ništa nije moglo vidjeti“ i da “sad nema ni kuće ni ognjišta", nalazimo i u jednom rukopisu, u privatnoj zaostavštini, cetinjskog gimnazijalca (1902-1906.g.) i kasnije beogradskog studenta i profesora Lazara Radonjića, rođenog (oko 1885. godine) i odraslog na Njegušima, u Glavici, uz same ostatke ostataka guvernadurskih kuća i koji je, bezmalo, savremenik događaja.
Čitamo: „Interesantno je još i to da su Radonjići imali, odnosno da imaju i danas, lično svoju crkvu 'kapelicu' u samoj Glavici – mestu u kom su živeli i u kom su i sada još neki Radonjići, gde su bili Guvernadurovi dvori, gde se još i danas, na ostacima razvalina, može naći po koji lepo otesani kamen... Siguran sam da je tesano kamenje od kuće Guvernadurovića upotrebljeno i za zidanje nekih crkava na Njegušima... Pa sigurno znam da je od tog kamenja sazidana i osnovna škola Njeguška, sada osmoljetka na Vrh Polja. Možda i sam sv. Đorđije u Raićevićima.“
Ne “možda”, nego po svjedočenju Vasa Bećira – sigurno. Njegov otac Niko bio je, neđe sedamdeseih godina 19. vijeka, pripremio novi tesanik za gradnju velike kuće u Pijavicama, na mjesto stare, male i oniske. Nekako u isto vrijeme, i na samo stotinak metara dalje, vlast je, 1867. godine, odlučila da gradi novu crkvu sv. Đorđija, uz samu, na metar razdaljine, već pominjanu, staru sabornu njegušku crkvu sv. Gospođa.
Najbolji “majdan gotovog tesanika” bile su preostale konobe ispod guvernadurove kulice. Da ne bi ostala bez posljednje zavjetrine za rodsko ognjište i dočekala njegovo gašenje, Ivana je plakala i molila sina Nika da za gradnju crkve ponudi već pripremljeni tesanik za svoju kuću u Pijavicama, a da na njenim rodskim konobama, đe je nekada bio guvernadurov "konak... od kog se sad samo temel vidi“, podigne novu kulicu i tamo preseli, da i poslije nje, na rodskom, ima ko ložiti ognjište.
Tako je i bilo. Na mjesto gradnje nove crkve, samo stotinak metara dalje, prenešen je tesanik, pripremljen za novu kuću Nika Bećira. NJegova stara kuća – mala i oniska, "preživjela" je, i dan-danas je, u Pijavicama, na istom mjestu, a on je, u Glavici, nad konobama nekadašnjega guvernadurovoga “konaka”, obnovio kulicu, kakva je i bila.
Jedna odiva Guvernadurovića i jedan njihov sestrić, podigli su i ostavili najljepši i najčasniji spomen na svoju rodbinu, odnosno ujčevinu, koja je, "na pravdu Boga", doživjela teško uporedivi pogrom u crnogorskom pamćenju. I sačuvali ognjište koje i danas tamo dimi. Da odive Ivane i njenoga sina nije bilo, već davno ne bi bilo ni ognjišta.
Guvernadurska porodica Radonjić je , kroz istoriju, bila i ktitorska, o čemu svjedoče i priložnički natpisi na starom ikonostasu saborne njeguške crkve sv. Gospođa iz 1720. i 1756. godine. Biće da je to, osim glavarstava, još i dodatni razlog što su ovi Radonjići, jedini koji su se preko stotinu godina sahranjivali u ovoj crkvi – desno od ulaza, u dvije grobnice – đe su sahranjeni serdari Staniša Popov, njegovi sinovi serdar Vukosav, pop-serdar Vuko, a zatim i guvernaduri Vukale i Jovan Radonjić. Guvernadur Stanislav je umro u Petrogradu 1758. godine i tamo je sahranjen, a prognani guvernaur Vukolaj je i „dodatno prognan“ - sahranjen je neđe u Kotoru i ne zna mu se groba.
Ovo posljednje i nenadno guvernadursko „ktitorstvo“, u izvedbi knjaževske vlasti, ali „o guvernadurskom trošku“, malo je atipično. Guvernadurski „tesanici“ su upotrijebljeni „samo“ kao „opštenarodno dobro“ – škola i crkva. Velikodušno. Mada je izgradnja ove posljednje još za proučavanje, kao jedinstven primjer: čemu dvije crkve, jedna uz drugu, na samo metar razdaljine?. Jer ne treba zaboraviti - nekih 20 i kusur godina poslije progonstva guvernadura, u sabornoj njeguškoj crkvi sv. Gospođa, počeli su se sahranjivati i Petrovići – 1854. godine sahranjen je Pero Tomov. Je li ova novija bila namijenjena i nečemu drugome, osim za molitve?
Ali i pored nekih atipičnosti, krajnji efekti, kao i u ostalim slučajevima - Duklje, Ćipura..., trebalo je da budu istovjetni. Pošljednje što bismo željeli, jeste da budemo maliciozni, ali neće naodmet biti provjeriti je li, možda, i tamo đe su sve „izvođeni“ dvorsko-porodični „građevinski“ radovi, bilo nekih zgodnih nalazišta tesanika, koja nijesu „za bačiti“? Što, recimo, niko i ne pita kad i đe su se đeli voltovi i zidine Manastira Crnojevića, sa konakom i žitnicom na Lovćenu i što nema više ni tragova? Neće, valjda biti, da je na grčkom Olimpu bilo komotno tolikim bogovima, pa još i Aleksandru Velikome, koji je znao tamo da izjaše, a da je ovaj crnogorski bio preuzak za dvije familije!
Ili je uz „građevinske“ poduhvate, „o istom trošku“, sve ono što je fizički, ili istoriski moglo štetiti širini pogleda potomaka na „svetost četvrte dinastije“, prije svega ono neposredno, i istorijski bliskije, a da ne govorimo o nečemu što se sa „svetošću“ preklapalo, pa, konačno i ono što je i „antički“ udaljeno, ali odvlači pažnju – valjalo „prezidati“. Ili, makar dio preseliti na Oplenac, kad već ne možemo cijelu Duklju „bratski“ podijeliti, pa: pola da ostane đe je, a pola posred Šumadije.
Zašto je takva slika o sebi i „familiji“ čelnim nosiocima „crnogorske svetorodnosti“ bila potrebna – jasno je. Možda je, neđe, i ljudski razumljivo - pošto, vjerovatno, nema insana koji „čepa“ zemaljskim šarom, a da ne bi želio ostaviti o sebi i svojima što ljepši spomen. Tu se jedino razlikujemo - i to je suština - u cijeni po kojoj to radimo, ili da li neke stvari, uopšte smijemo i hoćemo da radimo. Ali nije razumljivo zašto (pro)crnogorska „rodoljubiva misao“, bezmalo dva vijeka, radi to isto. I dalje, uporno!
Tako da, recimo, današnja naša znanja, saznanja i predstave, povodom Duklje i oko nje - da ne idemo dalje - možemo sažeti u sljedećim riječima, aktuelnim već godinama – citiramo:„Istraživanja Pjera Stikotija i njegovih prethodnika, pokazuju koliko su crnogorska vlada i knjaz Nikola bili kulturno napredniji ne samo od tadašnjih elita bogatijih i razvijenijih evropskih država, već i od svojih nasljednika koji su živjeli i djelovali u mnogo povoljnijim vremenima, pa i u ovom današnjem.“ I tačka.
Koga, zapravo, mi varamo, ili pokušavamo da varamo? Prvo: prevariti nikoga ne možemo. Drugo: što se nas samih tiče – ni to više ne možemo, a nije ni potrebno – razne obmane i samoobmana davno su ovđe posijale što su mislile.
Skoro da će, pa dva vijeka, kako su stvari postavljene na „svoje mjesto“, raznim „pjevanijama“, „ogledalima”, „narodnim predanjima“ i „prvim istorijama“, po pravilu - uvezenih “učitelja“ i „sekretara“ - što „tajnih“, što „javnih“ - nastajalih, uglavnom, oko, ili u manastirskim ćelijama, đe se – zaboga, znate to već - otvaraju neponovljivi horizonti novih saznanja i konačnih znanja, i mi od tada „živimo“ pravi mali svijet Braće Grim. Ali za odrasle.
To što mi po cipan-cijeli dan, sve braneći naš mali „svetorodni“ svijet, upiremo prstom u slični „grimovski“ i „nebeski“ svijet koji se intezivno „živi“ preko puta nas – u komšiluku, i prozivamo one, koji, u stvari, rade isto što i mi, samo – i to bi trebalo pošteno priznati - u neograničeno većim, svemirskim količinama, nije nam nikakvo opravdanje, niti nam je od pomoći. Nije ni manje opasno – po nas same, na nesreću. Ali na sreću – ne i po druge, za razliku od onoga „nebeskoga“ preko puta.
Ali, i to – samo do ure.
Jer naš “svetorodni” svijet, po sistemu đečinjih lego-kockica, baštine i “oni preko puta”, sa vrlo preciznim fusnotama: 1. Pjesnik i vila...; 2. Ogledalo...itd, itd, itd... Mogli bismo tako do ujutro, i do onoga drugoga, i do trećega jutra. I tako ispada da mi – sve braneći naš “svetorodni svijet”, od moćnijega “nebeskoga svijeta”, zapravo radiimo ono što ovaj drugi priželjkuje. Naglavačke jeste – ali po svoj prilici je tako.
I sve dok to ne shvatimo, mi ćemo biti ubijeđeni kako je crnogoski knjaz, iskopavanjima na Duklji, dao nemjerljiv doprinos evropskoj arheološkoj misli, koja – sigurni smo, za to zna i izuzetno to cijeni, a da su, zapravo, piperski goniči stada i njihovi plemenski zemljodjelci, koji po Duklji pobadaju kupus, raštan, blitvu i ostale zeljaste kulture - zapravo problem naše sveopšte kulture u smislu zaštite domicilnih kulturnih dobara.
Stari dobri Argentinac Horhe Luis! Kažu, ima mu po kome i doći. Od dobroga je bratstva – Borhesa!
Priredio: I.K.
