Vlasti komunističke Mađarske su mu 1974. godine zaplijenile studiju "Putevi inteligencije prema klasnoj vlasti", a od te godine do 1984. boravio je uglavnom u inostranstvu (Njemačkoj, SAD-u i Australiji) kao stipendista raznih fondacija.
Konrad je bio jedan od vođa demokratske opozicije u jednopartijskoj Mađarskoj, zatim jedan je bio od osnivača najjače liberalne stranke, Saveza slobodnih demokrata.
Od 1990. do 1993. bio je predsjednik Međunarodnog PEN kluba, a od 1997. do 2003. predsjednik Njemačke akademije umjetnosti Berlin-Brandenburg.
Njegova najpoznatija djela su "Gubitnik" (1987), "Na pupku Evrope" (1995), "Identitet i histerija" (1995), "Antipolitika" (1999) i "Jugoslovenski rat" (2000).
Dobtinik je brojnih nagrada i priznanja među kojima, Evropske nagrade za esej (1985), Međunarodne Karlove nagrada (2003), Tesline nagrada (2003) i književne nagrade "Milovan Vidaković" (2009).