Kultura

„Pariz, Teksas“ na audio-kaseti

Ove sedmice za čitaoce Objektiva najbolje i najgore naslove iz svijeta filma, televizije i muzike izdvaja dramaturškinja Stele Mišković.
„Pariz, Teksas“ na audio-kaseti
Pobjeda/ObjektivIzvor

ZGRABI

FILM

Filmove najprije povezujem sa rediteljima, te u tom smislu mogu govoriti o rediteljima koje treba zgrabiti. Lars fon Trir se bavi upravo onim što mene interesuje kad je dramsko/filmsko stvaralaštvo u pitanju, a to je sam čovjek. Intimni svijet čovjeka, njegovi unutrašnji demoni, borba i procesi koji se odvijaju u njemu u različitim životnim okolnostima. Iščašenost kojom Trir problematizuje, u stvari veoma realna, stanja svijesti pojedinca je nešto zaista fascinantno.

Preporučujem i filmove Vima Vendersa. Iako mi je omiljeni „Nebo nad Berlinom“ (Der Himmel über Berlin) između ostalog, zbog divnih kadrova, razdvajanja narativnih linija bojom i izuzetne atmosferičnosti, smatram da posebnu pažnju zaslužuju njegovi takozvani „road movies“. Ovi filmovi sa ostvarenjem „Pariz, Teksas“ na čelu (dijalog iz ovog filma sam imala na audio-kaseti i slušala ga iz noći u noć), predstavljali su pravo otkrovenje za mene. Kad sam shvatila, da ne samo da je moguće, i ne samo da je sasvim u redu, već i da može da bude odlično da film nema zaokruženu narativnu strukturu, bilo linearnu, nelinearnu, mozaičku ili paralelnu; da je sasvim legitimno uzeti jedan komad iz života, jedno sirovo parče i prenijeti ga na platno - ta spoznaja da ne mora sve da ima početak i kraj, bar ne u onom obliku na koji smo mi navikli, za mene je bila značajna na više nivoa.

TV

Televiziju uopšte ne gledam, što za posljedicu ima ogromnu neinformisanost, koja opet ima prednosti i mane - ali zato serije „gutam“. Pratim više od dvadeset serija i imam i spisak sa brojem sezona i brojem epizoda, da znam đe sam stala. Znam, znam, pravi sam nerd. Preporučujem da zgrabite serije „Damaged“ i to one sezone u kojima igra neponovljiva Glen Klouz, zatim „Boardwalk Empire“, „Breaking Bad“, „Mr. Robot“, a od dramskih svakako „Shameless.“ Mogla bih ovako još, ali ponestaće mjesta.

MUZIKA

Smatram deklarisanje i strogu isključivost po pitanju muzičkih žanrova ograničenošću. Što se mene tiče, žanrovski od gusala do opere, može da se nađe nešto što mi odgovara. Ako baš moram da preporučim, neka to bude Džesi Ver, muzika iz serije „Boardwalk Empire“, tema iz filma „Panov lavirint“ i definitivno zgrabite mlade i perspektivne Barcelona Gipsy balKan Orchestra.

ZAOBIĐI

FILM

Ne zaobilazim ništa - ni u teatru, ni što se tiče filmske umjetnosti. I to ne samo zbog činjenice da ne mogu unaprijed da znam da li je nešto za zaobilaženje ili nije, i ne zbog činjenice da ću saslušati svačiji sud, a da ću jedino vjerovati svom, već najvećim dijelom zbog toga što kao stvaralac smatram da je korisno pogledati i „greške“ i ono „kako ne treba“ da bih znala đe se krije potencijalna opasnost.

TV

Zaobilazim televiziju, ali smatram da je zaista potrebno da svi zaobiđemo bilo kakvu formu rijalitija i stanemo na kraj tom tipu konzumerizma koji polako, ali sigurno proždire nas i pretvara nas u društvo puno emotivnih bogalja sa iskrivljenim vrijednostima.

MUZIKA

Slušajte ono što vam prija. I iako sad možda slušate ono što drugi (obično ili nadobudni pljuvači ili zabrinuti roditelji) smatraju za treš, kad odrastete nećete. Valjda. Vjerujem u to.

 (FOTO: Duško Miljanić)

Portal Analitika