Postoje neke stvari i ljudi koji se jednostavno ne mogu spasiti – koliko god vjerovali u njih. Jedan od boljih dokaza je „Spasavanje redova Simona“, 12. epizoda druge sezone sitkoma „Dojč caffe“. Drugi dio priče o mjerenju rodne ravnopravnosti u crnogorskim ugostiteljskim objektima, koje je dovelo do pretvaranja Malog (Vule Marković) u gejšu, Mihe (Mišo Obradović) u repatog marijačija i Simona (Dušan Kovačević) u pacijenta mentalne ustanove „Dr Bojan Stijović“ – ostao je simpatičan samo u najavi.
Za totalni „nespas“ za sve nas pobrinuli su se mlaki humor i previše banalno iskorišćene i loše tempirane hiperpoznate filmske reference, od Spilbergovog ratnog klasika na koji aludira naslov, do Švarcenegerovih replika iz „Terminatora“.
Kratki kikot
U prvom rukavcu priče pratimo Mihu i Malog kako okupljaju spasilački odred da bi izbavili Simona iz ludačke košulje. Ne dao vam Bog da vas spašavaju ovakav komandant i nindža... No, ne zbog toga što njihova nelogika i nesposobnost preskaču granice normale, već zato što se na putu do „spasenja“ nećete nasmijati ni jedan jedini put.
Mihu i Malog prati Monika (predana, ali banalnim replikama i klišeima „poklopljena“ Maja Šarenac) – Simonova (ne)suđena „aviončina“ iz Beograda sa kojom je preko Tindera dogovorio odlazak na more. Naravno, gotovo neizbježni redov u svakoj Mihinoj frci jeste čika Senad (Momo Pićurić), ali ovog puta u kožnjačkom, Švarceneger izdanju.
Režiser Miloš Radunović nije uspio da izvuče mnogo iz nabacanog scenarija Stefana Boškovića, ali obezbijedio je barem kratkometražni kikot simpatičnim rješenjem – kadrom u kojem čika Senad posmatra dolazak nikad crnjeg spasilačkog odreda u odrazu sopstvene sjekire. Sve ostalo, od „Hasta la viste“ i „I’ll be back“, do „dimne sise“ bačene u gradskom autobusu, služilo je samo za pretvaranje očiju u propelere.
Trula parodija
Opet, četiri krive glave ne grade najbanalniju četvorku u posljednjoj epizodi „Dojč caffea“. U drugom rukavcu priče Bošković je ponovo ljosnuo pokušavajući da se bavi političkom i društvenom parodijom kroz lik Simonovog „kolege“ iz ludnice.
Prije nego što je navukao bijelu košulju, Tadiša (specijalni gost Dejan Ivanić) je bio jedan od osnivača Liberalne partije i zagovornik nezavisnosti, toliko ostrašćen ljubavlju prema Crnoj Gori da je predložio da se na dvoglavog zlatnog orla dodaju još dvije glave tvrdeći da je i to malo za tako nevjerovatnu zemlju. Zbog toga su ga i strpali u ludaru.
Smiješno? Provokativno? Iole dobro osmišljeno? Ili barem smisleno? Ništa od navedenog. Ovaj orao možda ima četiri glave, ali nema nijedan mozak. Nula bodova za pokušaj izigravanja Starog liberala...
M. I.-N.
