Ima ih, nije da ih nema – ali tek su skoro počele da se bude. Filmske heroine poput Petrunije („Bog postoji, ime joj je Petrunija“, Teona Strugar Mitevska, 2019) više su izuzetak nego pravilo. Nažalost, vrlo ironično. Posebno zbog toga što se svi vjetrovi posljednjih godina sve više okreću u korist „ženske ruke“ u filmskom, pretežno „muškom poslu“ - od pokreta „Me Too“ i pokretanja priče o rodnim kvotama u industriji, do sve većeg broja žena koje završavaju filmske škole, ostvaruju uspjehe na festivalima i bombarduju sjajnim pričama.
Zbog čega rijetko možemo da vidimo nestereotipne, realistične ženske portrete u crnogorskom i regionalnom filmu? Zašto sve mora da se svodi na poprostačene etikete – likove majki svetica, prljavih ljubavnica, raskokodakanih piplica, nesrećnih kraljica noći? Zar ne zna svako od nas makar jednu ženu – i fiktivnu i stvarnu – koja zaslužuje da dobije sopstveni film?
Sve što nas je kopkalo u vezi sa ženskim likovima u crnogorskom, regionalnom i ex-YU filmu spakovali smo u pet pitanja – i poslali ih na adrese isto toliko dama koje se bave ovim poslom. Neke odgovore smo očekivali, neki su nas debelo iznenadili. No, najvažnije od svega je to što su otvorili još ko zna koliko pitanja o položaju žena u filmskoj industriji – iza i ispred kamere, kao i na velikom platnu.
Marija Perović, režiserka
Maštam o crnogorskoj Modesti Blejz
ANALITIKA: Koje su filmske heroine domaćeg, novijeg regionalnog i eks-Ju filma ostavile najsnažniji utisak na Vas?
PEROVIĆ: Poput svjetskog filma, i domaći (ex-YU i crnogorski) kuburi sa ženskim likovima koji se ne daju smjestiti u kutiju. Malo je onih koje misle svojom glavom, a kamoli onih koje misle na sebe.
U tom kontekstu izbor je sveden, pa izdvajam Jagliku (Mira Furlan) iz „Ljepote poroka“ (Živko Nikolić, 1986) koja otkriva senzualnost i po cijenu malja o glavu, uz diskretan pristup režisera zbog kojeg se malj u glavu ipak ne desi. Zatim, izdvajam i Mariju (Marija Škaričić) iz filma „Majka asfalta“ (Dalibor Matanić, 2010). Ona donosi odluku da ostavi muža iz ne baš najjasnijih razloga, osim ako to nije nedostatak ljubavi, a to je i u našoj zbilji i u kinematografiji uvijek „razmaženi“ povod.
Moj favorit je i Izabela (Eva Ras) u filmu „Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT“ (Dušan Makavejev, 1967) zbog hrabrosti lika koji su inspirisali hrabrost i posebnost jedinstvenog autorskog rukopisa, pa tek onda zbog njene prevare i posljedica...
ANALITIKA: Kakve nam priče o ženama – fiktivne ili biografske – fale na velikom platnu?
PEROVIĆ: Još maštam o filmu, ne ironičnom nego realnom o Modesti Blejz. U ovo doba migranata, izbjeglica i kriminogene stvarnosti, priča bi se lako dala primijeniti i na područje Crne Gore.
Neke (ne)obične žene čijim sudbinama sam se bavila govore nešto i o tome koliko nam ženske priče nedostaju.
Za film bi mi bile zanimljive neudate kćerke kralja Nikole, kao i Darinka, žena knjaza Danila, atipična po volji. Svakako mislim da likove treba da izmjestimo iz funkcija majke, paćenice, ljepotice i kurve. Prostitutka je već nadgradnja. Žene, pogotovo u Crnoj Gori, jesu zanimljiviji dio stvarnosti, pa čak i ako su svrstane u stereotipne kategorije.
ANALITIKA: Koji su najveći stereotipi od kojih (ne) mogu da pobjegnu žene u domaćoj kinematografiji – stvarne, iza i ispred kamere, ali i fiktivne, one koje vidimo na filmskom ekranu?
PEROVIĆ: Najveći sterotip, a istovremeno i najveće zadovoljstvo jeste majčinstvo. I ispred i iza kamere često se definišu upravo kroz tu emotivnu (ne)vještinu i fiziološku (ne)mogućost. Tu je još i niz mnogih drugih stereotipa koji jesu predočeni iz stvarnosti u film.
ANALITIKA: Mislite li da će veliki svjetski pokreti kakav je „Me Too“ i rastući kriticizam prema nedovoljnoj zastupljenosti žena u industriji iole uticati na status balkanskih žena filmadžija i porast broja kvalitetnih ženskih priča/likova?
PEROVIĆ: Mora uticati. Balkan je uvijek pratio trendove na ovaj ili onaj način.
ANALITIKA: Da li da je važno ulagati i njegovati ženske priče u domaćoj kinematografiji? Postoji li uopšte publika zainteresovana za njihove storije ili većina gledalaca ima drugačije preference?
PEROVIĆ: Žene čine veliki procenat publike. Često su posvećeniji i koncentrisaniji gledaoci. Zbog svega toga neobično je važno izboriti se za manje vidljiv dio populacije, bez obzira na to ko priča priču - muški ili ženski autori. Važno je da su te priče dobre i potentne.
***
Maja Bogojević, filmska teoretičarka i kritičarka
Ovdje je feminizam i dalje pogrešno shvaćen
ANALITIKA: Koje su filmske heroine domaćeg, novijeg regionalnog i eks-Ju filma ostavile najsnažniji utisak na Vas?
BOGOJEVIĆ: Mislim da heroina nema, a nema ni heroja u novijem regionalnom filmu. Na pamet mi padaju samo one iz starijih filmova.
To su: Jovana iz „Jovane Lukine“ (Živko Nikolić, 1979), Petrija iz „Petrijinog venca“ (Srđan Karanović, 1982) i Virdžina iz istoimenog filma (Srđan Karanović, 1991). Sve tri iz različitih filmskih estetika i (ne)perioda, iako su žrtve patrijarhata i diskriminatorskih tradicionalnih normi, posjeduju ogromnu snagu ličnosti, nezavisnost, subjektivitet, istrajnost, čak i stoicizam, autonomiju mišljenja, ne skrivajući ni emotivnu ranjivost, ni čin pobune protiv nametnutih tabua i društvenih normi. To su oni ubjedljivi, upečatljivi likovi koji se dugo pamte, zahvaljujući i ubjedljivim sjajnim, meni dragim glumicama. Nije slučajno da svi pomenuti filmovi u naslovu nose upravo žensko ime, što je rijetkost u današnjoj kinematografiji.
Inače, više su me „obilježili“ ženski likovi iz međunarodne kinematografije. Ali, tu je i sjajan lik inteligentne i duhovite Nede (Milena Dravić), koja koketno (ruko)vodi igru sa dva muškarca u filmu „Rondo“ (Zvonimir Berković, 1966 - blaža verzija našeg ostvarenja „Jules i Jim“). I, naravno, niz likova partizanki od Slavice do Prekobrojne, ali to je već druga i duža priča.
ANALITIKA: Kakve nam priče o ženama – fiktivne ili biografske – fale na velikom platnu?
BOGOJEVIĆ: Ovo je tema za višednevnu konferenciju, ali probaću da budem sažeta. Fale ženski likovi sa atributima koje sam pomenula u prethodnom odgovoru. Fale žene koje umiju da misle svojom glavom.
Pornografskih, lutkica za izlog, glupačica, površnih alapačica, estradnih „trend-seterki“, podređenih supruga, domaćica, pohlepnih bezobzirnih ljubavnica, sveznajućih pervetirano (naopako) takozvanih „emancipovanih“ i tako dalje žena imamo već mnogo u muškim filmovima. Naravno, ne smije se biti preskriptivan i didaktičan u umjetnosti, ali gdje je sada umjetnost?
ANALITIKA: Koji su najveći stereotipi od kojih (ne) mogu da pobjegnu žene u domaćoj kinematografiji – stvarne, iza i ispred kamere, ali i fiktivne, one koje vidimo na filmskom ekranu?
BOGOJEVIĆ: Nijesam sigurna da sam dobro shvatila ovo pitanje. Ali, evo pokušaja odgovora.
Nedavno sam i sama razgovarala sa ženama autorkama, glumicama u okviru projekta za Zbornik radova, koji će uskoro biti objavljen na engleskom. Iako postoje velike individualne razlike među ženama, posebno u domenu njihovog pristupa stereotipima i feminizmu (koji je kod nas, nažalost, još negativno etiketiran i pogrešno shvaćen), one se sve - više ili manje svjesno – bore sa patrijarhalnim društvom, koje im jeste najveći neprijatelj u radu.
Ovo nije problem samo filma i umjetnosti. Živimo u ekstremno „muškom“ seksističkom kontekstu, u kojem su bilo kakve društvene promjene koje žene mogu uzrokovati kratkotrajne i brzo ugušene od muškog establišmenta i „kanona“. Žene se u svim oblastima uglavnom bore za opstanak i lična prava. Kako su premorene tom svakodnevnom borbom, ostaje im malo vremena i energije za borbe na drugim planovima.
Postoji i drugi faktor, a to je da mnogo žena interirorizuje muške (patrijarhalno orodnjene) principe, tako da onda prihvataju, bez preispitivanja, nametnuti muški, patrijarhalni diskurs. To je, dijelom, problem niske osviješćenosti, ali i velike konkurencije i borbe za preživljavanje u surovom takmičarskom kapitalističkom uređenju, čemu bi trebalo dodati i visoko provincijalan karakter zajednice.
ANALITIKA: Mislite li da će veliki svjetski pokreti kakav je „Me Too“ i rastući kriticizam prema nedovoljnoj zastupljenosti žena u industriji iole uticati na status balkanskih žena filmadžija i porast broja kvalitetnih ženskih priča/likova?
BOGOJEVIĆ: Ne znam kakav će uticaj imati ovdje. U nekim djelovima svijeta, iako sam pokret ima nekih unutrašnjih problema, već proizvodi pomake (festivali su svjesniji nedostatka ženskih autora, u Francuskoj je donešen zakon o takozvanim „rodnim kvotama“ u produkcijama i tako dalje).
Mislim da se kod nas mnogo nazadovalo u smislu emancipacije žena u odnosu na postojanje sistema jugoslovenske države, uprkos velikom radu i djelovanju ženskih NVO, koje jesu za pohvalu. Ali, i ovo je složeno pitanje koje ima veze sa ukupnim društveno-političkim fenomenima i vrijednostima oronulog postratnog tranzijskog kapitalizma jedne palanačke zajednice.
ANALITIKA: Da li je važno ulagati i njegovati ženske priče u domaćoj kinematografiji? Postoji li uopšte publika zainteresovana za njihove storije ili većina gledalaca ima drugačije preference?
BOGOJEVIĆ: Naravno da je važno, ali trebalo bi biti oprezan da se to ne nameće kao dogmatska ili didaktička instrukcija. Umjetnost je kreativna sloboda.
Čini mi se da to treba da se desi nekako organski (u marksističkom smislu), da dođe iznutra same autorke/autora, da ne bude „preskriptivna norma“ koja rezultira vještačkim, neautentičnim kulturnim proizvodom, a za to je prethodno potreban proces edukacije i osvješćivanja.
Ne bi trebalo da zaboravimo da publiku kreiramo i oblikujemo mi – mediji i drugi kulturni tekstovi koji im se nude na tržištu. Publika, dakle, konzumira medijske, filmske i druge tekstove koji im se serviraju, neki agresivnije i masovnije od drugih, a kod nas se servira sve i svašta.
Ako smo svjedoci decenijskog lošeg uticaja balkanske tabloidne medijske mašinerije, poput TV Pink koja je treš programom oblikovala generacije, zašto bi bilo utopijski da se dogodi i suprotno: da publika počne da razvija preference za drugačije, autentičnije, originalne priče. Ali, bojim se da će nam za to biti potreban veliki „undo“ proces Pink ere...
***
Jelena Mišeljić, producentkinja
Pokret #MeToo je antitrampovska histerija
ANALITIKA: Koje su filmske heroine domaćeg, novijeg regionalnog i eks-Ju filma ostavile najsnažniji utisak na Vas?
MIŠELJIĆ: Za razliku od uglavnom sporednih i objektivizovanih junakinja u dominantno muškim filmovima koji su na određeni način obilježili formativni period moje generacije, sada primjećujemo kompleksne likove, koje stabilno egzistiraju u filmskim pričama. To je pokazatelj prilično emancipovanog senzibiliteta u razumijevanju savremenog i ravnopravnog ambijenta na čijoj izgradnji svi radimo.
Jedna od takvih, meni omiljenih junakinja je i Marijana iz filma „Ne gledaj mi u pijat“, debitantskog ostvarenja Hane Jušić. Kroz ovu priču predstavljena je sva nelagoda koju osjećaju mlade osobe, kako u jednoj zatvorenoj i opresivnoj sredini, tako i u sopstvenim tijelima.
ANALITIKA: Kakve nam priče o ženama – fiktivne ili biografske – fale na velikom platnu?
MIŠELJIĆ: Kao i u slučaju priča o muškarcima – autentičnost protagoniste, njeni i njegovi motivi i prepreke, bez obzira na to kojeg su roda, jesu osnova pripovijedanja. Ali ipak, možda za početak, bilo bi dovoljno primijeniti Bekdel test tokom pisanja scenarija. Nije komplikovan.
ANALITIKA: Koji su najveći stereotipi od kojih (ne) mogu da pobjegnu žene u domaćoj kinematografiji – stvarne, iza i ispred kamere, ali i fiktivne, one koje vidimo na filmskom ekranu?
MIŠELJIĆ: Mnogo je žena i muškaraca kojima je riječ „feminizam“ nekakav sinonim za sve ono što nije „ženstveno“. U kratkom filmu „Les dites cariatides“ režiserka Anjes Varda, posmatrajući pariske karijatide, pravi poređenje između muških, mišićavih, namučenih i ponosnih Atlasa i ženskih, gracioznih i raskošnih karijatida. Ironično kaže: „Mama mora da bude najljepša, a tata najjači.“
Sa tim u vezi, u Crnoj Gori i dalje vidimo prilično jednobrazno poimanje feminiteta i nerazumijevanje feminizma kao načina za razbijanje tog obrasca. Međutim, sve je više crnogorskih producentkinja, režiserki, scenaristkinja, studentkinja filmskih škola, koje ukazuju na to da ipak može drugačije.
ANALITIKA: Mislite li da će veliki svjetski pokreti kakav je „Me Too“ i rastući kriticizam prema nedovoljnoj zastupljenosti žena u industriji iole uticati na status balkanskih žena filmadžija i porast broja kvalitetnih ženskih priča/likova?
MIŠELJIĆ: Pokret #MeToo predstavlja antitrampovsku histeriju u Holivudu, a koji će, kao i do sada, ostati isključiv u zavisnosti od toga što bolje prolazi kod milenijalske publike.
Sasvim sam svjesna da rizikujem da budem pogrešno protumačena, ali smatram da taj američki „overtriggered“ koncept nije poenta sistematične borbe za ravnopravnost u profesiji. Harvi Vajnstin, Donald Tramp, Džo Bajden i ostali primjeri šovinističkih šefova su simptomi decenijama građenog establišmenta. Dakle, problem je mnogo kompleksniji i nema ljudski oblik.
Moram da pomenem da su i prije #MeToo pokreta, evropske žene u filmskoj industriji pokrenule niz inicijativa za unaprijeđivanje sopstvenog statusa u poslu. Jedan od najvažnijih projekata je panevropska mreža EWA – European Women’s Audiovisual Network, nastala u cilju promocije i povezivanja žena u industriji, kao reakcija na neravnopravnost koja je postala opšte mjesto u našem poslu. Fond Eurimaž, čija je članica i Crna Gora, od 2012. godine sprovodi niz aktivnosti koje se tiču rodne ravnopravnosti u kinematografiji.
Ovo navodim samo kako bih ukazala na napore i inicijative čiji smo dio i koji su dostupni svima koji žele da se uključe. Ne bi trebalo sve svoditi na heštegove i prebrojavanje žena u nominacijama za Oskara.
ANALITIKA: Da li da je važno ulagati u ženske priče u domaćoj kinematografiji? Postoji li uopšte publika zainteresovana za njihove storije ili većina gledalaca ima drugačije preference?
MIŠELJIĆ: Ponekad i termin „ženske priče“, prema mom mišljenju, predstavlja konstrukt koji može dodatno da inspiriše binarnu podjelu. „Njihove“ priče su naše priče, ljudske priče, filmske priče.
Mislim da treba da radimo na razbijanju ove paradigme muškog ili ženskog pripovijedanja. Filmsku publiku ne bi trebalo potcjenjivati na taj način – mislim da ne gradimo gledalačke preference na osnovu roda protagoniste, već na osnovu drugih faktora koji film čine dobrim.
***
Jovana Bojović, scenaristkinja
Priče se ne dijele na muške i ženske
ANALITIKA: Koje su filmske heroine domaćeg, novijeg regionalnog i eks-Ju filma ostavile najsnažniji utisak na Vas?
BOJOVIĆ: Govoreći o crnogorskoj kinematografiji, čini mi se da je najupečatljiviji lik Jovane Lukine, junakinje istoimenog filma Živka Nikolića. Osim što govori o položaju žene u patrijarhalnom društvu, mislim da ovaj film i njegov ženski lik imaju mnogo dublje umjetničke domete.
ANALITIKA: Kakve nam priče o ženama – fiktivne ili biografske – fale na velikom platnu?
BOJOVIĆ: Nijesam sigurna da nam fale priče o ženama, koliko generalno fali kompleksnije sagledavanje i građenje likova. Ženski nije lik samo „u odnosu na muškarca“ - već lik za sebe sa ličnim htjenjima, namjerama i ciljevima koji mogu biti isti ili drugačiji od onih koje imaju muškarci.
Moguće je da je još na snazi primitivno tretiranje ženskog lika „ili kao majke i sestre ili ljubavnice ili pobunjene žene“. Opet, s druge strane slične steroptipe imamo i u tretiranju muških likova.
Nadam se da će toga biti sve manje, jer je takvo tretiranje netačno, malograđansko, a i kad bi situacija bila tako crno-bijela bilo bi jednostavno. I u životu i na filmu. A nije, ni u životu, ni na filmu. I ne bi trebalo da je tako, bilo bi dosadno.
ANALITIKA: Koji su najveći stereotipi od kojih (ne) mogu da pobjegnu žene u domaćoj kinematografiji – stvarne, iza i ispred kamere, ali i fiktivne, one koje vidimo na filmskom ekranu?
BOJOVIĆ: Čini mi se da su najveći stereotipi u našoj, ali i drugim profesijama, vezani za građenje karijere. Još se vjeruje da žene (velike) poslove dobijaju „preko kreveta“. Čudno kako ljudima prvo ne padnu na pamet riječi kao što su talenat ili rad. No, svako gleda iz sopstvene perspektive.
ANALITIKA: Mislite li da će veliki svjetski pokreti kakav je „Me Too“ i rastući kriticizam prema nedovoljnoj zastupljenosti žena u industriji iole uticati na status balkanskih žena filmadžija i porast broja kvalitetnih ženskih priča/likova?
BOJOVIĆ: Podržavam svaki pokret koji doprinosi podizanju kolektivne svijesti i baca svjetlo na određenu problematiku. Moguće je da će, konkretno, „Me Too“ uticati na status balkanskih žena na filmu, ali ne vjerujem da to ima veze sa kvalitetnim pričama.
ANALITIKA: Da li da je važno ulagati i njegovati ženske priče u domaćoj kinematografiji? Postoji li uopšte publika zainteresovana za njihove storije ili većina gledalaca ima drugačije preference?
BOJOVIĆ: Prije svega je važno ulagati u kvalitetne priče u domaćoj kinematografiji. Nemam običaj da ih dijelim na „muške“ i „ženske“, zapravo nijesam sigurna što to uopšte znači. Vjerujem da smo prvenstveno ljudi, a tek onda bića određena polom.
U tom smislu, dok pišem i gradim likove, prvenstveno se bavim karakterom i biografijom. Kao ženski autor, napisala sam veliki broj muških likova i ne smatram da to radim manje uspješno od muških autora. Takođe, mislim da muški autori mogu napisati i vrlo dobre ženske likove.
***
Jelena Simić, glumica
Ne postoji razlog da se povlačimo pred bilo kim
ANALITIKA: Koje su filmske heroine domaćeg, novijeg regionalnog i eks-Ju filma ostavile najsnažniji utisak na Vas?
SIMIĆ: Moram da priznam da sam prethodnih nekoliko godina zapostavila domaću filmsku scenu. Ne ponosim se time, ali sticajem okolnosti situacija je takva. Zbog toga ne mislim da sam dovoljno informisana da pružim kvalitetan odgovor na ovo pitanje.
Prvi domaći film kog se sjetim kad se pomene snažan utisak jeste „Klopka“ (Srdan Golubović, 2007). Ta priča me je toliko obuzela, da sam izabrala da kolega i ja, tada na prvoj godini studija, za kolokvijum pripremimo jednu od scena iz filma koja ima svega nekoliko kratkih replika, ali nosi sve emocije ovog svijeta.
To je scena koja govori o odluci majke da javno zatraži finansijsku pomoć za teško bolesno dijete. Odigrana diskretnim i preciznim glumačkim sredstvima, učinila je da mi se ureže kao životno najstrašnija i glumački izuzetno izazovna, jer je u jednu rečenicu „Dala sam oglas“, stala sva snaga i sva nemoć jedne žene koja odlučuje da sama izabere način da se bori za život sopstvenog djeteta.
ANALITIKA: Kakve nam priče o ženama – fiktivne ili biografske – fale na velikom platnu?
SIMIĆ: Savremene priče o „običnim“ ženama (ne volim taj izraz) koje se bore sa velikim stvarima. Nedostaju jednostavne, ali precizno napisane priče i likovi koji inspirišu i pamte se godinama. Čini mi se da je to ono što mi je prva asocijacija za film, od malena - da inspiriše i ostavlja utisak dugo nakon gledanja. Sigurno svi znaju za taj osjećaj kada danima, čak i mjesecima razmišljate i pričate o priči koju ste gledali na velikom platnu.
ANALITIKA: Koji su najveći stereotipi od kojih (ne) mogu da pobjegnu žene u domaćoj kinematografiji – stvarne, iza i ispred kamere, ali i fiktivne, one koje vidimo na filmskom ekranu?
SIMIĆ: Imam utisak da se kod nas, nažalost, više vrednuje izgled nego sve ostalo što je daleko neophodnije. Često se događa da glumice žele da snimaju, ali se povlače pred takvim prilikama i ne izlaze na kastinge jer ih je neko nekada ubijedio da se „ne slikaju dobro“.
Mislim da film mora da bude sačuvan od toga. To vrijeđa i umjetnike koji se bave filmom i publiku. Ljudi ne gledaju filmove zato što očekuju da vide lijepe žene. Mogu ih vidjeti na svakom ćošku, toliko smo bombardovani potrebom da budemo fizički savršeni, da više vremena posvećujemo tome nego sadržaju. Ako je filmski kasting potraga za lijepim ženama, onda su njegovi organizatori promašili branšu.
Takođe, rekla bih da postoji neko ubjeđenje da odlični filmski likovi nastaju sami od sebe. Teško da je to baš tako. Iza sjajnih uloga stoji odlična i temeljna priprema i razumijevanje između glumca i režisera.
Kod nas se i dalje ne posvećuje dovoljno pažnje glumačkoj pripremi prije početka snimanja, pa iz razgovora sa kolegama često donosimo zaključke kako je rad na filmu bio izuzetno stresan, a stres glumcu stvara grč zbog kojeg je teško raditi punim kapacitetima. Tako da, čak i ako je rezultat dobar, da mu je prethodila temeljna priprema – sigurno bi bio daleko bolji. A film ostaje takav kakav je i onda, pored zadovoljstva što si snimao, ostane neki teret da je to moglo, trebalo, moralo da se odigra mnogo bolje.
ANALITIKA: Mislite li da će veliki svjetski pokreti kakav je „Me Too“ i rastući kriticizam prema nedovoljnoj zastupljenosti žena u industriji iole uticati na status balkanskih žena filmadžija i porast broja kvalitetnih ženskih priča/likova?
SIMIĆ: Neće dok god se pripadnice ove profesije kod nas budu sklanjale i išle linijom manjeg otpora. Ako pristajemo na to da neke poslove nećemo da radimo zato što su dominantno muški, onda preuzimamo veliki dio odgovornosti za to. Sigurna sam da kod nas ima toliko talentovanih, inteligentnih, školovanih, sposobnih žena, da ne postoji razlog da se povlače pred bilo kim.
Stvaranje filma je izuzetno iscrpljujući proces. Podrazumijeva mnogo razočaranja, traženja alternativnih rješenja, zahtijeva spremnost da se u hodu prilagodite novonastalim okolnostima, da improvizujete, a uz sve to vodite računa da prvobitna zamisao ne izgubi kvalitet.
Toliko je ženskih neispričanih priča, za kojima film čezne. Mislim da je led probijen, možda stidljivo, ali svakako jeste pripremljen teren da žene koje se bave filmom nastupe hrabrije i češće i da u narednih nekoliko godina dobijemo film koji priča žensku priču i koji će biti prepoznat i u regionu, a i šire, što da ne. Imamo sada i više školovanog kadra iz ove oblasti. Jedva čekam vrijeme da ti ljudi zasijaju, a stvarno vjerujem da hoće.
ANALITIKA: Da li da je važno ulagati i njegovati ženske priče u domaćoj kinematografiji? Postoji li uopšte publika zainteresovana za njihove storije ili većina gledalaca ima drugačije preference?
SIMIĆ: Naravno da postoji. Da pitate bilo koju osobu da li bi voljela da vidi dobru žensku priču na velikom platnu, sigurno bi odgovor bio potvrdan. Sigurno film sam po sebi ne favorizuje muške autore i likove, to rade ljudi.
Smatram da je film je otvoren za svaku kvalitetnu priču, koja veže pažnju nečim drugačijim, možda novim pristupom, drugačijim stilom i sredstvima. Na nama je hoćemo li se izboriti za to ili ćemo gledati sa strane i žaliti u tišini zbog nedovoljno prilika i manjka dobrih uslova.
